Pismo Zlatka Hasanbegovića: Plenković je odabrao pogrešan put i vodi nas u moralnu kaljužu

Objavljujemo cjelovito pismo Zlatka Hasanbegovića, član predsjedništva HDZ-a, upućeno hrvatskoj javnosti, a napose premijeru Andreju Plenkoviću i vrhu HDZ-a, u kojem objašnjava zašto se priključio listi Brune Esih, neovisne kandidatkinje za gradonačelnicu Grada Zagreba.

“Čini mi se da je ovom zgodom korisno podsjetiti na događanja od prije nepune godine dana koja se u kontekstu sadašnjega političko-saborskog trenutka mogu sažeti u Marxovoj misli o ponavljanju povijesti u dva oblika, prvo kao tragedije, a potom kao farse.

Tada je, kao što znamo, mr. sc. Andrej Plenković, zastupnik Hrvatske demokratske zajednice u Europskome parlamentu, s nekoliko kolega, među kojima i današnji stranački politički tajnik Davor Ivo Stier, uputio zastupnicima svoje stranke u Hrvatskom saboru dramatično pismo u kojem je istaknuto da u okolnostima krize u Vladi trebaju ‘preuzeti političku odgovornost za Hrvatsku’.

U istom pismu dalje stoji kako ‘u parlamentarnom radu postoje trenutci u kojima je teško uskladiti vlastitu savjest s odlukama stranačkih tijela, a istodobno donijeti odvažnu osobnu odluku u nacionalnom interesu’.

Pismo je zaključeno pozivom zastupnicima HDZ-a u Hrvatskom saboru da ‘glasuju po savjesti za dobrobit Hrvatske’.

Prevedeno na jezik tadašnjeg trenutka to je bio poziv na neposluh odlukama tadašnjeg predsjednika HDZ-a i stranačkoga predsjedništva, a koji sasvim opravdano nije podvrgnut bilo kakvim stranačkim sankcijama. Malo prije toga mr. sc. Andrej Plenković je na stranačkom saboru održao govor u kojem je ustvrdio kako ‘stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojega svoga člana’.

Usporedba s tim Plenkovićevim mislima – čiju načelnu ispravnost nisam i nitko ne može dovesti u pitanje – nameće se osobito ovih dana kad su HDZ i vlada koju predvodi, kao što smo vidjeli, bili dovedeni u položaj talaca političke sudbine ministra financija, neprijepornog stručnjaka i sposobnog ministra, svojedobnog preslagivačkog mandatara tadašnjeg predsjednika stranke Tomislava Karamarka te čovjeka koji nikada nije bio član HDZ-a, i s kojim sam – neka i to bude kazano – kao ministar kulture u vladi Tihomira Oreškovića, sasvim korektno surađivao i čiji ljudski integritet poštujem.

Taj talački položaj implicirao je i neke druge psihološke i političke poruke i terete, jer je stvorio dojam da se stranka u aferi Agrokor pretvara u svojevrsnog jamca i zaštitnika upravljačkih i vlasničkih struktura toga koncerna koje su proizvele čitav koloplet gospodarskih, financijskih, poreznih i kojekakvih drugih nejasnoća koje će – prema općem očekivanju hrvatske javnosti – u konačnici imati i pravosudni epilog.

Danima sam sebi postavljao pitanje, smije li HDZ biti doveden u položaj takvoga taoca? Smije li se bez dubljeg i strateškog promišljanja bespovratno razvrgnuti jedan koalicijski odnos, bez obzira na sva njegova obilježja, a da se na političko-stranačkom obzorju ne nazire neki drugi, koji ne bi bio obična politička trgovina, bez bilo kakvog političko-vrijednosnog i svjetonazorskog utemeljenja? Smije li pozicija HDZ-a i njegove vlade ovisiti ne samo o jednomu članu, nego još više o čovjeku koji nije član stranke?

I onda, nakon svega, kad je sam predsjednik stranke i vlade bez bilo kakve konzultacije sa stranačkim tijelima, koja su stavljena pred svršen čin, te naknadnu formalnu potvrdu već provedene odluke, izabrao taj put koji smatram pogrešnim, smije li se HDZ upuštati u saborske proceduralne manipulacije i kombinacije koje naš politički i parlamentarni život pretvaraju u moralnu kaljužu?

Danima, dakle, skupa s mnogim drugim kolegama, članovima i pristašama HDZ-a, postavljam sebi pitanje, nije li ovo trenutak u kojem glas savjesti mora imati prednost ne pred glasom stranke, nego pred glasom jednoga dijela stranačkog vodstva i neformalnog savjetničko-kabinetskog kruga bez ikakvog formalnog i na stranačkim izborima potvrđenog položaja u stranačkim tijelima?

Znam da je puno lakše onima koje ne muče takva pitanja, da je lagodniji život onih koji svjesno izbjegavaju propitivati vlastitu etičku i političku poziciju.

Događanja posljednjih dana i tjedana pokazuju da u najvećoj, središnjoj hrvatskoj stranci, Hrvatskoj demokratskoj zajednici, ima mnogo onih koji sa mnom dijele iste nade i iste bojazni. To je razlog da tim kolegama i stranačkim prijateljima i ovdje još jednom izrazim pohvale i zahvalnost.

Jer, previranja u u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, od istočne Hrvatske preko hrvatskoga juga sve do nedavnih događaja u stranačkoj organizaciji na zagrebačkom Črnomercu – inače matičnoj organizaciji aktualnoga predsjednika stranke i vlade Andreja Plenkovića – pokazuju da problemi postaju sve teži, a naše bojazni sve osnovanije. One ne će nestati ako pred njima zatvaramo oči. Državno-nacionalni interesi i interesi stranke zahtijevaju da se s tim problemima i nepovoljnim procesima suočimo.

Imajući na umu te znakove nezadovoljstva koje u stranci vrije ispod površine, ali imajući na umu još dvije važne činjenice:

prvo, da je predsjednik stranke na svoju ruku i bez ikakvih konzultacija sa stranačkim tijelima, odlučio opetovano hazarderski ugroziti opstanak naše vlade;

drugo, da je HDZ i usprkos tomu nepromišljenom potezu i dalje favorit na izborima koje je realno očekivati u bliskoj budućnosti (makar taj položaj favorita više izvire iz slabosti drugih, nego iz snage i promišljenosti našeg ponašanja), odlučio sam na kocku staviti svoju političku sudbinu i budućnost, ne prepuštajući ih bilo čijoj samovolji, milosti ili hiru.

Pritom sam uvjeren da izražavam raspoloženje velikoga dijela stranačkoga članstva i naših pristaša, i da zastupam one nacionalne, političke i etičke vrijednosti na kojima je HDZ sazdan i na kojima – ponekad i usprkos posrnuća stranačkog vodstva – već skoro tri desetljeća dominira hrvatskom političkom pozornicom.

U posljednjih godinu i pol u dva navrata su održani izbori za Hrvatski sabor, dakle – najpotpunija i najreprezentativnija anketa narodnog raspoloženja. U dva navrata je hrvatski narod većinsko povjerenje dao Hrvatskoj demokratskoj zajednici, u dva je navrata većina hrvatskih državljana pokazala kako ne želi da ovom državom upravljaju SDP, HNS, IDS, SDSS notornog Milorada Pupovca, Milan Bandić i njima slični.

No, svjedoci smo da dio stranačkog vodstva – zapravo sam predsjednik Plenković sa svojim nevidljivim, ali svakomu prepoznatljivim mentorima – želi dogovorima ispod stola i jeftinim političkim smicalicama iznevjeriti rezultate tih izbora, da želi HDZ osuditi na koaliranje sa spomenutim malim strankama koje su svjetonazorski nespojive sa svjetonazorom HDZ-a (a potom nas neizbježno uvesti u poslijeizbornu protudemokratsku status quo tzv. veliku koaliciju s SDP-om!), odnosno da želi u vladu uvesti upravo te stranke, ne obazirući se na vrijednosti i načela koja su zapisana u programu HDZ-a.

O stranačko-političkim životopisima svih uključenih i odgovornih aktera za takav predvidljiv i meni nepoželjan politički razvitak, od predsjednika Plenkovića do njegovih najbližih suradnika, poput Davora Božinovića, Gordana Jandrokovića, Martine Dalić, koja je svojedobno napustila stranku te za svoje disidentstvo nagrađena ministarskim položajem (donatorica sektaški protuhadezeovske strankem Pametno i zajedno s Ninom Obuljen Koržinek podupirateljice programa i kandidature Sandre Švaljek) znamo sve.

Također, i o samoproglašenim mentorima kao što su Franjo Gregurić, povremeni medijski teoretičar i zagovornik tzv. velike koalicije ili Vladimir Šeks, hrvatska javnost znade dovoljno da ne moram ovdje na to podsjećati.

Hrvatska javnost znade i to, da je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić sa svojom klikom, zapravo proizvod kapitulantske, protuhadezeovske političke taktike aktualnog i bivšeg vodstva HDZ-a. Jer, zagrebački članovi i pristaše znaju da je HDZ prije pola godina u svojim rukama imao Bandićevu političku sudbinu, da je neglasovanjem za gradski proračun mogao onemogućiti Bandića da zlorabi novac zagrebačkih građana za vlastitu političku karijeru i izbornu promidžbu.

A kao što na životu u Zagrebu održavaju Milana Bandića, čuvara Trga maršala Tita, tako nema praktično nijedne izborne jedinice u kojoj premijer Plenković i uski, otuđeni krug oko njega, na ovim izborima ne nameću svoje kandidate, ignorirajući, pa i ponižavajući članstvo na terenu i mjesne organizacije HDZ-a.

Vrhunac takvog neodgovornog i po interese stranke pogubnog postupanja predstavlja nametanje kandidature Drage Prgometa, višestrukoga stranačkog prebjega, te stranačke liste za Gradsku skupštinu mimo stvarne volje gradske organizacije, o čemu iako izabrani potpredsjednik zagrebačkog HDZ-a ni na koji način nisam mogao odlučivati.

O slučaju nametanja Drage Prgometa, koji je je svoju gradonačelničku kandidaturu najavio još prije godinu dana u ime svoje tadašnje stranke HRID, javno sam progovorio te iznio argumente zašto bi Bruna Esih bila bolji stranački kandidat.

Tom prigodom sam istaknuo kako ni na koji način ne ću sudjelovati u ovoj kampanji. Povod za preokret nastupio je pod dojmom sramotnih događaja u Hrvatskom saboru kada sam sa svojim kolegama, posebice sa zastupnicima Brunom Esih i generalom Željkom Glasnovićem uvučen u moralnu kaljužu političke trgovine te podjelu odgovornosti za događaje za koje ni na koji način nismo odgovorni. Uključujući i prebacivanje na nas moguće odgovornost za pad vlade HDZ-a i nove izbore. Bez obzira na sve moralne dvojbe u svih svojim odlukama u Hrvatskom saboru nastupio sam do kraja kao odgovorni i lojalni član stranke te izabrani član stranačkoga predsjedništva.

To su razlozi zbog kojih sam odlučio i otvoreno stati uz kandidaturu i građansku nestranačku Brune Esih, čiji sam svjetonazor i političke poglede – kako je javnosti poznato – već otprije podupirao. Ona i njezina lista, koja nije lista neke druge HDZ-u suprotstavljene stranke, na ovim izborima u gradu Zagrebu zastupaju vrijednosti koje i sam zastupam, a koje nesumnjivo dijeli i većina članova i pristaša Hrvatske demokratske zajednice, branitelji Domovinskog rata i većina hrvatskih rodoljuba uopće.

Ovo nije kandidatura i lista usmjerena protiv istinskih interesa Hrvatske demokratske zajednice, dapače ona je jedino stvarno glasačko utočište za one članove i stranačke pristaše koji su već više od desetljeća u Zagrebu primorani birati između neizlaska na izbore, te glasovanja za nametnute stranačke kandidate ili kandidate drugih stranaka, napose Milana Bandića.

U svjetlu trenutne političke krize i dovođenja u pitanje opstanka vlade izazvanih nametanjem osobnih interesa te političkim diletantizmom i neodgovornošću, izbori u Zagrebu po svoj dalekosežnoj i nacionalnoj važnosti prelaze okvire lokalnih izbora.

Kandidatura Brune Esih i njezina građanska i nestranačka lista u ovome našemu političkom sumraku predstavljaju svjetlo na obzoru odnosno nagovještaj da i na nacionalnoj političkoj pozornici stasaju novi ljudi, neopterećeni jugoslavenskom i komunističkom prošlošću, lišeni klijentelističkih i korupcionaških repova i opterećenja, te predani demokraciji i nacionalnoj državi i njezinim interesima.

Znajući s čime imamo posla, ne očekujem laganu pobjedu, ali da u pobjedu svojih načela čvrsto ne vjerujem, ne bih danas bio ovdje.

Zlatko Hasanbegović, zastupnik u Hrvatskom saboru i član predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice

U Zagrebu, 8. svibnja 2017.

Foto:FaH