Premijer Andrej Plenković jučer je, nakon mjeseci žučnih rasprava, prigodno, na Međunarodni dan žena, najavio da će Hrvatska konačno ratificirati Istanbulsku konvenciju te će “za tjedan ili dva” Vlada uputiti prijedlog Zakona o ratifikaciji u parlament.
Za provedbu Konvencije već je osigurano 140 mil. kuna u sljedeće dvije godine, a i zjave Nade Murganić, ministrice demografije, obitelji, mladih i socijalne politike – upućuje na zakljkučak je da ćemo ratifikaciji pristupiti sa ograničenjima. Najvjerojatniji je scenarij po kojemu ćemo je ratificirati na sličan način kao što je to učinila Poljska, navodi Jutarnji list.
Poljska je Konvenciju ratificirala još u travnju 2015., no u sklopu ratifikacije uputila je Vijeću Europe i posebnu izjavu kojom navodi da će Konvenciju primjenjivati “sukladno vrijednostima i odredbama Ustava Republike Poljske”.
Što je učinila Poljska?
Učini li to i Hrvatska, na deklarativan bi se način vladajući ogradili od tzv. rodne ideologije koju mjesecima ističu protivnici ratifikacije: hrvatski Ustav izrijekom ne poznaje pojam rod.
– Usvojit ćemo, odnosno predložiti zakon u kojem će se određene ograde moći ugraditi. Isto tako, i posebne izjave u kojima ćemo poštovati one vrednote za koje se Hrvatska, sa svojim Ustavom, opredijelila. S druge strane, ostat ćemo na čvrstom stajalištu da od nasilja štitimo sve naše građane – rekla je jučer Murganić, dodajući da će vladajući “inzistirati da se usvoji dokument koji neće biti suprotan našim ustavnim vrednotama”.
Istanbulska konvencija propisuje da države potpisnice imaju pravo na ulaganje rezervi (ograda) kojima na razdoblje od pet godina mogu suspendirati primjenu precizno navedenih odredbi.
Hrvatsko Ministarstvo pravosuđa tako je već najavilo da ćemo uložiti rezervu na članak 30, stavak 2, koji propisuje da je država dužna na odgovarajući način obeštetiti žrtve koje su pretprjele teške tjelesne ozljede ili oštećenje zdravlja, u slučajevima kad se ne mogu obeštetiti iz drugih izvora (počinitelj, osiguranje itd.).
Može li Konvencija prihvatiti uvjetno
Osim rezervi, države pri ratifikaciji mogu uložiti i tzv. izjavu kojom izjavljuju da će zadržati pravo izricanja prekršajnih umjesto kaznenih sankcija za psihičko nasilje i uhođenje. To je jedina predviđena izjava.
Ulaganjem izjave o tome da će Konvenciju primjenjivati samo u skladu sa svojim Ustavom, Poljska je očito izašla iz okvira Istanbulske konvencije, na što su posebnim prigovorima upozorile brojne države (Austrija, Švedska, Švicarska, Nizozemska, Finska, Norveška…). Sličnu izjavu – da će Konvenciju primjenjivati u skladu sa svojim Ustavom – uložile su i Litva i Latvija, no one su je uložile već pri potpisivanju Konvencije.
“Izjava kojom država ograničava svoju odgovornost koju nameće Konvencija, ne smatrajući se obaveznom primjenjivati određene odredbe i pritom se općenito pozivajući na nacionalne i vjerske zakone, može izazvati sumnju u posvećenost države cilju i svrsi Konvencije. Uz to, tako može pridonijeti miniranju statusa međunarodnog prava”, piše, primjerice, u prigovoru Švedske.
– Ratifikacija znači prihvaćanje Konvencije u cjelini, s mogućnošću da se stavi rezerva samo na pet članaka koji su točno propisani. Sve drugo znači da Konvencija zapravo nije ratificirana – kaže Sanja Sarnavka iz udruge B.a.b.e.
Furio Radin, potpredsjednik Sabora, upozorava da Istanbulska konvencija vrijedi onako kako je napisana, a sve ostalo ima vrijednost za “unutarnje političke prilike”.
Svađe među vladajućima
HDZ-ov koalicijski partner iz Hrasta Hrvoje Zekanović, predvodnik saborskog krila koje žestoko osporava Konvenciju, već je najavio raspisivanje referenduma čiji bi bio cilj sprječavanje ratifikacije. Šef Kluba HDZ-a Branko Bačić je Zekanoviću poručio “da malo stiša emocije i pričeka da dokument dođe u Sabor, tako da možemo valjano raspravljati”.
Na Zekanovićevu stranu možda bi mogao stati i međunarodni tajnik HDZ-a Miro Kovač koji drži da treba odvojiti kontroverzne elemente Konvencije od borbe za suzbijanje nasilja nad ženama.
– Sve potrebne mjere za efikasno suzbijanje nasilja nad ženama, koje su predviđene Konvencijom, treba što prije usvojiti u okviru zakona i podzakonskih akata. Primjerice, u Velikoj Britaniji nije ratificirana jer zakonodavstvo još nije prilagođeno njezinim standardima. Kada budu usvojene sve potrebne mjere za suzbijanje nasilja nad ženama, pitanje ratifikacije same Konvencije postat će bespredmetno – smatra.
Koliki su troškovi provedbe?
Zakon o ratifikaciji Istanbulske konvencije resorno Ministarstvo uputilo je u raspravu još u srpnju 2017. Javna je rasprava okončana u kolovozu, no konačni prijedlog nikada nije stigao ni u Vladu ni pred zastupnike, jer se zahuktala svjetonazorska rasprava u kojoj je u prvi plan iskočila navodna rodna ideologija koju Konvencija promiče.
– Niti smo vidjeli novi tekst zakona niti znamo da se na njemu radi. Osobno sam puno uložila u nastojanje da se Istanbulska konvencija ratificira i sretna sam da će konačno doći pred zastupnike te ćemo konačno argumentirano raspravljati. Što se tiče zaštite ustavnih vrednota, u Konvenciji ne vidim niti jednu odredbu koja s njima ne bi bila u skladu – kaže Marija Puh, saborska zastupnica HNS-a.
Drugo sporno pitanje koje se postavlja uz Istanbulsku konvenciju tiče se troškova njezina provođenja. Kako stoji u postojećem prijedlogu Zakona, “provedba će proizvesti određene troškove, primjerice jačanja administrativnih kapaciteta, novčanu naknadu žrtvama, pomoć žrtvama u smještaju…”.
O kojim se sredstvima radi, ne piše, no, prema podacima Ministarstva demografije, za provedbu Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji, usklađene s Konvencijom, već je osigurano 140 mil. kuna u sljedeće dvije godine.
M.P./foto:pxll
