Američki novinar James Foley kojeg su barbarski okrutno pogubili islamisti bio je student sveučilišta Marquette u Milwaukeeju. Nakon njegove tragične smrti na Sveučilištu je organizirano bdijenje, a na stranicama Sveučilišta objavljeno je potresno pismo koje im je bivši student uputio iz zatvora.
U pismu prepričava i razgovor s majkom koju je nakon 18 dana zarobljeništva nazvao iz zatvora u Tripoliju. Naime, Jams Foley bio uhićen i zatočen u Libiji 2011. godine.
Dragi prijatelji,
Sveučilište Marquette mi je uvijek bilo prijatelj. Ona vrsta prijatelja koja te izaziva da činiš više, budeš bolji i na kraju te oblikuje tko i kakav ćeš postati.
Marquette mi vjerojatno nikad nije bio veći prijatelj nego kad sam bio zarobljen kao novinar.
Dvojica kolega i ja bili smo zarobljeni i držani u vojnom pritvoru u Tripoliju. Svaki dan donosio je veću brigu da će naše majke početi paničariti. Moja kolegica Clare trebala je nazvati majku za rođendan, dan nakon što smo uhićeni. Još si nisam potpuno priznao da moja majka zna što se dogodilo. Ali govorio sam Clare da je moja majka snažne vjere.
Molio sam da zna da sam dobro. Molio sam za komunikaciju s njom kroz neke svemirske sfere.
Počeo sam moliti krunicu. Nju bi moja majka i baka molili. Izmolio sam deset Zdravo Marija i Očenaša. Trebalo mi je gotovo sat vremena da na prste nabrojim sto Zdravo Marija. Pomoglo mi je fokusirati se.
Clare i ja smo se molili naglas. Osjećali smo se energičnije kada smo o svojim slabostima i nadama govorili zajedno, kroz razgovor s Bogom, umjesto u tišini i samoći.
Kasnije smo odvedeni u drugi zatvor gdje je režim držao stotine političkih zatvorenika. Drugi zatvorenici su mi brzo zaželjeli dobrodošlicu i dobro sam tretiran.
Jedne noći, 18.-og dana zarobljeništva, neki stražari su me izvukli iz ćelije. U hodniku sam vidio Manua, još jednog kolegu, prvi put tog tjedna. Bili smo bijedni, ali presretni da se vidimo. Uz stepenice, u uredu upravitelja, elegantan čovjek u odijelu je ustao i rekao: ‘Mislili smo da bi željeli nazvati svoje obitelji’.
Pomolio sam se i nazvao. Javila se majka.
‘Mama, mama, Jim je.’
‘Jimmy, gdje si?’
‘Još uvijek sam u Libiji, mama. Žao mi je zbog svega. Jako žao.’
‘Ne mora ti biti, Jim. Tata je baš otišao…A tako želi pričati s tobom. Kako si?’
Rekao sam joj da me hrane, da spavam u najboljem krevetu i da me tretiraju kao gosta.
‘Tjeraju li te da kažeš te stvari, Jime?’
‘Ne, Libijci su predivni ljudi’, rekao sam joj. ‘Molio sam se da znaš da sam dobro’, rekao sam. ‘Jesi li osjetila moje molitve?’
‘O Jimmy, toliko ljudi se moli za tebe. Svi tvoji prijatelji, Donnie, Michael Joyce, Dan Hanrahan, Suree, Tom Durkin, Sarah Fang, svi zovu. Tvoj brat Michael te jako voli.’ Počela je plakati. ‘Tursko veleposlanstvo pokušava doći do tebe, kao i Human Rights Watch. Jesi li ih susreo?’ Rekao sam da nisam.
‘U Marquetteu održavaju molitvena bdijenja za tebe. Osjećaš li naše molitve?, upitala me.
‘Da, mama, osjećam’; o tome sam razmislio sekundu. Možda su me tuđe molitve osnaživale, držale me na površini.
Službenik je napravio pokret. Počeo sam se opraštati. Mama je počela plakati. ‘Mama, snažan sam. Dobro sam. Trebao bih biti kod kuće za Katienu maturu’; koja je bila za samo mjesec dana.
‘Volimo te, Jim!’, rekla je. Poklopio sam.
Taj poziv sam u glavi ponovio stotine puta – majčin glas, imena svojih prijatelja, njena saznanja o toj situaciji, njena apsolutna vjera u snagu molitve. Rekla mi je da su se moji prijatelji okupili da učine što god mogu da pomognu. Znao sam da nisam sam.
Posljednje noći u Tripoliju dobio sam internetsku vezu prvi put u 44 dana i mogao sam poslušati govor koji je Tom Durkin održao za mene na bdijenju u Marquetteu. Crkvi punoj prijatelja, studenata, svećenika, bivših studenata, nastavnika, gledao sam najbolji govor koji brat može održati bratu. Zvučalo je kao govor i posljednji pozdrav u jednom. Pokazivao je ogromno srce i bio samo djelić napora i molitvi koje su ljudi davali. Ako ništa drugo, molitva je bila ljepilo koje je omogućilo moju slobodu, prvo unutarnju, a kasnije čudo oslobođenja tijekom rata u kojem nas režim nije imao pravog razloga osloboditi. Nije imalo smisla, ali vjera jest.
Foto: Univerity Marquette
