Hrvatka ne može ući u EU i zadržati kunu, jer smo mala zemlja. Načekat ćemo se da Amerika dobije predsjednika crnca, govorio je glavni savjetnik 2002.
Piše Marko Jurič
Naišao sam na jedan intervju s Deanom Jovićem objavljen u Slobodnoj 2002., naslovljen s ‘ Hrvatska ne smije postati vojna krajina Bruxellesa’, a radio ga je Dino Mikulandra. Tada je Jović bio docent na sveučilištu Stirling u Škotskoj. Zanimljivo je danas pročitati koliko je Predsjednikov Glavni analitičar te 2002. godine bio prilično neupućen u stvarnost oko sebe i kako je baratao prognozama za koje možemo reći da je dobro da se nije na njih kladio jer bi sasvim sigurno zahvaljujući njima bankrotirao.
Evo nekoliko Jovićevih bisera iz te ne tako davne 2002. godine:
1. O mogućem graničnom režimu na granicam EU:
Na nekima od njih uvest će se vize, ne zato što bi to dvije države o kojima se radi htjele, nego zbog zahtjeva drugih država u Schengenskoj grupi. Ako recimo Slovenija uđe u EU prije Hrvatske, onda će revni Slovenci, što iz razloga vlastita nacionalizma i netrpeljivosti prema Balkanu, a što zbog stvarnog pritiska iz EU-a da moraju biti rigorozni na granici, praviti Hrvatima puno veće probleme pri ulasku nego što im sada prave Talijani.
Ili, ako uđe Hrvatska, a ne uđe Bosna i Hercegovina, imat ćemo obnovu neke vojne granice po cijelom teritoriju, što Hrvatskoj nije u interesu ni iz ekonomskih, ni iz vojnih, ni iz političkih razloga. Prema tome, najbolje bi bilo da svi uđu u EU odjednom. To bi recimo iznimno pomoglo hrvatskom turizmu, koji bi procvjetao tek kad bi Dubrovnik ponovno postao dostupan i Srbima, i Makedoncima, i Bosancima, i Crnogorcima, a ne da bude pretvoren u vojnu krajinu Europske unije.’
Dejan Jović, glavni Josipovićev savjetnik
U cijelom intervjuu Dean Jović intenzivno zagovara istovremeni ulazak svih zemalja bivše Jugoslavije u EU, u paketu, kako se to onda govorilo. Stoga je cijelo vrijeme intervjua sipao razne spinove kojima je htio okrenuti hrvatsku javnost i dio politike protiv individualnog pristupa i ulaska u EU. Doduše, teško je precizno reći radi li se tu o namjernom spiniranju ili Jović jednostavno sipa svoje veleumne analitičke procjene koje potom imaju takav učinak. Dakle po Joviću Slovenci će nam zagorčat život kada preuzmu Schengen i kontrolu južne granice EU pa će to biti strože nego na Checkpointu Charlie koji je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća spajao ili razdvajao istočni od zapadnog Berlina. Slovenija je ušla u EU dvije godine nakon ovog intervjua, puno sam puta prelazio granicu, ali nisam osjećao ništa od tog slovenskog šovi-nacionalizma kojim nas je Jović plašio te 2002. godine. Danas mi imamo takvu granicu s BiH, ali ne primjećujem ni obnovu bilo kakve vojne granice duž te granice s BiH pa mi ovdje ništa nije jasno što je to taj Glavni analitičar Predsjednika RH htio reći.
I na kraju biser o hrvatskom turizmu koji će procvasti tek kada u ove krajeve počnu dolaziti Srbi, Crnogorci, Makedonci i Bosanci (gdje mu nestadoše Hercegovci!) Hrvatskom turizmu danas ide sasvim dobro i nešto baš nisam siguran da se taj rezultat temelji na rastrošnim gostima iz zemalja bivše Jugoslavije. Mada mi nije jasno kako je uopće mogao izreći takvu genijalnost kada je taj naš hrvatski turizam uvijek živio od dobrostojećih gostiju sjeverne i srednje Europe i to je povijesna konstanta i to je nešto što je poznato svakom iole pismenom čovjeku koji živi na ovim prostorima.
2. Evo što je Dean Jović zborio o Jugoslaviji:
‘Jugoslavija je, a posebno socijalistička, bila vrlo dobro rješenje za male narode u njoj, uključujući i za Hrvate. Ne vidim da su Hrvati izgubili svoj nacionalni identitet u Jugoslaviji, niti mislim da su bili podređeni drugima, posebno ne u socijalističkoj Jugoslaviji.
Ne znam zašto toliko mnogo ljudi govori o opasnosti od približavanja Srbiji ili Bosni i Hercegovini, kad mi sa Srbijom i Bosnom dijelimo isti jezik, imamo slične ekonomske i političke interese, a bez prijateljstva s tim državama ne možemo riješiti ni svoje sigurnosne probleme.
To mišljenje nije prevladavajuće u Hrvatskoj…
Znam da sam u tom smislu u mini manjini (da se poslužim pojmom koji je duhovito promovirao Vane Ivanović), ali za mene je raspad Jugoslavije bio rezultat nasilnog nacionalizma, a ne nikakva prirodna pojava. Raspad Jugoslavije bio je umjetna tvorevina. To, međutim, ne znači da bi obnova Jugoslavije u ovom trenutku bila dobro rješenje.’
Dakle, današnji Josipovićev Glavni analitičar je osoba koja misli da je Jugoslavija za Hrvate bila dobro rješenje. Odnosno tako je mislio 2002. godine. Bez da ulazimo u raščlambu ovog stava i njegove kolizije sa službenom hrvatskom politikom s kojom je, barem pretpostavljam, u izravnoj koliziji, a za koju danas radi i prima plaću, ovdje je zapravo važnije pitanje zdrave logike. Naime, ako je Jugoslavija bila tako dobra tvorba kako to da se raspala nakon svega nekoliko godina političke i ekonomske krize? U nastavku Jović za raspad optužuje nasilni nacionalizam, naravno ne spominjući o kojem se nacionalizmu radi i zaključuje kako je taj raspad zapravo umjetna tvorba. Iz toga se može zaključiti kako će se Jugoslavija ponovo stvoriti čim ti umjetni čimbenici koji su je razorili nestanu i to iz jednostavnog razloga jer je po Joviću Jugoslavija prirodan, naravan slijed povijesni i političkih neumitnosti ovih prostora. Zaista zanimljiv mentalni i politički sklop Glavnog analitičara predsjednika države Hrvatske koja je s tom Jugoslavijom ratovala i iz koje je pobjegla glavom bez obzira.
3. ‘Hrvatska, recimo, ne može ući u EU-u i zadržati kunu. Mi to ne možemo jer smo mala zemlja.’
Ovo je jedan od bisera koji nemaju toliko veze s nečijom sposobnošću analize ili predviđanja koliko je to pitanje političke neupućenosti.
4. O ksenofobiji u Europi:
‘Ksenofobije ima posvuda, ne samo kod nas. Međutim, moram priznati da je zapadni svijet u tom smislu otvoreniji i tolerantniji od nas. Ja, recimo, imam samo hrvatsko državljanstvo, pa sam ipak dobio posao na britanskom sveučilištu, iako sam imao 68 protukandidata za taj posao, od kojih je sigurno 60 bilo ili Britanaca ili iz Europske unije.
Pitam se što bi se dogodilo kad bi, recimo, neki Alžirac (o Jugoslavenu ili, recimo, Albancu da i ne govorim) kandidirao za mjesto na Zagrebačkom sveučilištu, i imao protiv sebe makar i jednog Hrvata? Bismo li ga zaposlili, čak i kad bi imao doktorat s London School of Economics? Nisam siguran da bi i mene zaposlili, a kamoli njega. Zapravo — iz vlastita sam iskustva siguran da ne bi.’
Predsjednik Josipović i savjetnici na početku mandata
Dakle, Jović optužuje hrvatsko društvo kao ksenofobno te zbog čega on ne bi nikako mogao dobiti posao u njemu. I onda se zapošljava kao Glavni analitičar Predsjednika RH. Sjajno! Znači li to da je Hrvatska prestala biti ksenofobna? Jović ističe kako nema teorije da bi on mogao dobiti posao u Hrvatskoj kada bi protiv toga bio i jedan Hrvat. Čudno, ovih je godina bilo puno napisa u kojima su mnogi Hrvati negodovali zašto u Uredu Predsjednika sjedi upravo Jović. Nekima je smetalo što je Srbin, drugima što je politički usmjeren prema Londonu ili Beogradu ili tko zna gdje samo ne Zagrebu, a neki su u njemu vidjeli novog Trumbića ili Pribićevića koji na Pantovčaku osniva novi Jugoslavenski odbor. Dakle, usprkos svim tim snažnim otporima Jović se zaposlio u RH na respektabilnoj akademskoj razini i tim je svojim zapošljavanjem sam sebe demantirao. Jes’ da je time ispao analitički lajbek ovakav mu rasplet sasvim sigurno zvuči kao iz bajke!
5. Govoreći o Titoizmu i savršenosti socijalističkog sustava Jović kaže:
„U socijalizmu je Albanac bio predsjednik Jugoslavije (Sinan Hasani) i predsjednik SKJ (Ali Shukria). Srbin je bio predsjednik Hrvatske (Milutin Baltić) i predsjednik SKH (Stanko Stojčević). Dugo ćemo još čekati, međutim, da prva žena postane predsjednica SAD-a (iako žene nisu manjina), a još duže da Amerika dobije predsjednika koji nije bijel.“
Eh tu su barem dva bisera. Dakle, slučajno ili namjerno Joviću je pobjegla prava definicija veličine Jugoslavije i socijalizma, a ona glasi: Jugoslavija je bila velika zemlja jer su u njoj predsjednik Hrvatske i predsjednik hrvatskih komunista mogli biti Srbi. Kako to da se Jović ne može sjetiti nekog obrnutog primjera? Vjerojatno zato što su bili politička blasfemija teška višegodišnje robije. Jer svatko tko je živio u Jugoslaviji vrlo dobro zna kako je mogućnost da Hrvati u Srbiji budu šefovi Republike Srbije i vladajuće partije Srbije otprilike ista kao da šef Srpske pravoslavne crkve bude Albanac ili da on Dean Jović upiše bogosloviju i zaredi se u katoličke svećenike. Cinici bi rekli samo uz Božju pomoć, vjernici odmahnuli rukom, ateisti bi se zamislili, a agnostici bi potražili novog Glavnog analitičara.
Šećer na kraju
I na kraju što reći o Jovićevoj veleumnoj prognozerskoj majstoriji ‘…a još duže ćemo čekati da Amerika dobije predsjednika koji nije bijel’. Sveznadar Jović je ovo izrekao 25. 02. 2002. godine, a tamnoputi Barack Obama je postao predsjednik SAD-a 20. siječnja 2009. godine.
Da ovo sve skupa i nije tako benigno govori opis njegovog radnog mjesta: Glavni analitičar Predsjednika Republike priprema prijedloge stavova i druge analitičke materijale o pojedinim političkim temama, svjetskim događajima i razvojnim trendovima; priprema strateške dokumente u područjima politike koji su u ovlasti Predsjednika Republike i prati njihovu provedbu. Sudjeluje u pripremama za bilateralne i multilateralne konzultacije; priprema govore, odnosno u koordinaciji sa savjetnicima Predsjednika priprema teze za Predsjednikove govore te organizira konzultacije s analitičkim službama drugih institucija državne uprave Republike Hrvatske te s akademskim institucijama i istaknutim stručnjacima u zemlji i inozemstvu o pitanjima koja spadaju u ovlasti Predsjednika Republike Hrvatske.
