Trojica hrvatskih povjesničara interpretirala su za Večernji list važne događaje iz suvremene hrvatske povijesti o kojima postoje prijepori i u historiografiji i u društvu.
Premda se podjele u Hrvatskoj u posljednje vrijeme sve više očituju u tzv. društvenim pitanjima, posebice kad su posrijedi obitelj, brak, spolni identitet, ljudski život ili pak legalizacija droga, to nikako ne znači da je završen dugogodišnji ideološki sukob izazvan različitim pogledima na događaje iz suvremene hrvatske povijesti. Naprotiv, on će još dugo opterećivati društvo.
Pokazuju to i stavovi trojice eminentnih hrvatskih povjesničara koji su Večernji list slanaliziralu sedam važnih događaja iz suvremene hrvatske povijesti o kojima postoje prijepori ne samo u hrvatskoj historiografiji nego i u društvu. A sučelili su ih jer upravo stavovi povjesničara često “zavade” lijevu i desnu političku scenu, pa posljedično i širu javnost.
Darko Dukovski, profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci, Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga dokumentacijsko-memorijalnog centra Domovinskog rata i Hrvoje Klasić, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, slažu se da mogu postojati različite interpretacije povijesnih događaja, jer ovise o korištenim izvorima, dostupnim informacijama, znanju, znanstvenom poštenju, ali one, kažu, nemaju veze s političkom podjelom na lijevo i desno.
Prof. dr. Darko Dukovski/Foto:Glas slavonije
“Ne postoji lijeva i desna povijest niti pravi povjesničari mogu biti lijevi ili desni. Ili su povjesničari ili to nisu. Privatno mogu pripadati raznim političkim krugovima ili strankama, ali kao povjesničari moraju se odreći svih predrasuda i služenja određenim političkim idejama”, kaže Dukovski
1. Jesu li ustaški zločini u logoru Jasenovac jednaki partizanskim zločinima na Križnom putu / Bleiburgu?
Dukovski: Dakako da nisu jednaki. Razlikuju se po razlozima, posljedicama, sadržaju i pravnom određenju. Oni su bitno različiti. Nemoguće ih je izjednačavati. Razlozi njihova izjednačavanja nisu povijesni, nego politički. Zločini u radnom i tranzitnom logoru Jasenovac ubrajaju se u ratne zločine, a partizanski zločini koje ste spomenuli dogodili su se nakon službenog završetka rata, pa stoga nisu mogli biti klasificirani kao ratni zločini (što onda ima veze sa zastarom).
Različite su i okolnosti. Bitno je drukčiji kontekst događaja na Bleiburškom polju od onoga u kojem su se događale likvidacije u logoru nad civilnim stanovništvom čiji je krimen uglavnom bio njihov rasni, vjerski ili nacionalni status.
Likvidacije i zločini koji su se pak događali tijekom Križnoga puta motivirani su osvetom, odmazdom, moguće i drugim niskim porivima (slično se događa u Francuskoj, primjer pripadnika francuske 33. SS divizije Charlemagne), ali prešutnom i nikada izrečenom odlukom političkog vrha NOP-a da se radikalnim metodama riješi problem političkih protivnika u razdoblju dovršetka socijalističke revolucije koja se u ozračju građanskog rata vodi usporedno protiv talijanskog i njemačkog okupatora i tako umanji mogućnost mogućeg poratnoga građanskog rata, posebice s obzirom na Churchillov plan “Nezamislivo” (Operation Unthinkable) o napadu Saveznika na Sovjetski Savez (koji se trebao pokrenuti 1. srpnja, ali je zaustavljen 10. lipnja 1945.), a koji se u različitim verzijama i tumačenjima “zajedničke borbe protiv komunizma” proširio među njemačkim i kvislinškim postrojbama. To pak nema veze s događajima na Bleiburgu.
Cirkularni brzojav J. B. Tita štabovima armija od 14. svibnja 1945. da se “energično” spriječi likvidacija zarobljenika znači da je Tito znao da se to već događa ili će se događati, ali i to da je formalno pokušao spriječiti nezakonite (bez suda) likvidacije. Koliko iskreno i predano, drugo je pitanje. Jesu li počinitelji tih zločina, dakle protivno zapovijedi, procesuirani? Naravno da nisu!
Nazor: Koji je smisao “mjerenja” tih zločina? Svaki zločin treba osuditi, to dugujemo žrtvama. Zločini nad Srbima, Židovima i Romima, ali i Hrvatima, te rasni zakoni i logori, ljudski i moralno su neprihvatljivi i razlog su zašto ustaški režim ne može biti i nije u temeljima suvremene i demokratske Republike Hrvatske. I blaženi, a vjerujem vrlo brzo i sveti, Alojzije Stepinac kao zagrebački nadbiskup napisao je da je “čitav (logor) Jasenovac sramotna ljaga”.
Dakako, sramotna je i velikosrpska manipulacija brojem žrtava u Jasenovcu. Jednako tako, sramotna ljaga na partizanskom pokretu jesu masovni zločini koje su partizani počinili tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, za vrijeme komunističkog režima. Teza da su partizanski i komunistički zločini samo reakcija/osveta za ustaške i da su mnogi ubijeni na Križnom putu bili zločinci, primitivna je i netočna, a oni koji na taj način relativiziraju zločine uteg su svakom društvu koje želi biti demokratsko i pravedno.
Prema takvoj, nakaradnoj tezi, bila bi opravdana svaka, pa i zločinačka reakcija na teror srbijanskih vlasti nad Hrvatima u prvoj Jugoslaviji, na ubojstvo Stjepana Radića i ostalih hrvatskih zastupnika u Beogradu, na 150 masovnih i najmanje 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama zločina srpskih snaga u Domovinskom ratu…
Relativizaciji zločina i manipulaciji brojem žrtava, kao izvoru frustracija i podjela u hrvatskom društvu, treba se suprotstaviti ozbiljnim znanstvenim projektom o stradanju Hrvata i hrvatskih građana u 20. stoljeću, posebno u Drugom svjetskom ratu i poraću.
Klasić: Apsolutno nisu. U prvom slučaju radilo se o praksi koja je proizlazila iz teorije i o zakonski motiviranom i provedenom ubijanju. Na temelju rasnih zakona proveden je genocid i etničko čišćenje; ako ste bili Srbin, Židov, Rom, pa čak i komunist, imali ste vrlo malu šansu da preživite. S druge strane, zločini koji su se dogodili nakon Bleiburga – iako ih osuđujem i mislim da su najveća sramota antifašističkog pokreta – ipak su posljedica onoga što se događalo u NDH.
Riječ je o osveti, ali i o, da tako kažem, činu opreza, jer je ustaška vlast nekoliko dana prije povlačenja iz Zagreba ponudila svoje usluge Velikoj Britaniji i zapadnim saveznicima – da se nastave boriti protiv partizana, u novom ratu u kojem su se trebali obračunati kapitalizam i komunizam. U jugoslavenskoj vojsci, dakle, prevladavao je strah od mogućeg iskorištavanja te vojne sile za neki budući rat. Nije to nikakvo opravdanje, ali su to razlozi za zločin.
Ustaše su, dakle, ubijali nekoga zato što je bio Srbin, Židov ili Rom, a partizani su u osveti ubijali – 95 posto – ustaške vojnike, političare i one za koje su smatrali da su kolaborirali s ustaškim režimom. Naravno, stradali su i nevini ljudi, ali nisu komunisti prije rata ubijali Hrvate zato što su Hrvati, nego su ih u svibnju 1945. ubijali zato što su bili ustaše.
2. Što je temelj hrvatske državnosti: ZAVNOH, Ustav SFRJ iz 1974., Domovinski rat ili nešto drugo?
Dukovski: Sve što ste nabrojili i dosta toga što niste (od srednjega vijeka pa do kraja Prvoga svjetskog rata) ugrađeno je u temelje današnje hrvatske državnosti. Pitanje hrvatske državnosti povijest promatra i objašnjava kao proces “dugog trajanja”, uvažavajući razdoblja kontinuiteta i diskontinuiteta, a ne kao rezultat nekog izdvojenog i izoliranog političkog događaja.
Nazor: Sadržaj Izvorišnih osnova Ustava RH govori o različitim oblicima težnji hrvatskoga naroda za suverenitetom tijekom povijesti i ističe tisućljetni kontinuitet hrvatske državnosti – od ranoga srednjeg vijeka do 20. stoljeća, u kojem se navodi Banovina Hrvatska, ZAVNOH, Ustav iz 1974., odbacivanje komunističkog sustava i Domovinski rat, odnosno sugerira da današnja Hrvatska kao demokratska država načelno treba biti u suprotnosti s NDH i s Hrvatskom u razdoblju komunističke Jugoslavije.
Prema tome, temelj hrvatske državnosti postavljen je već u ranom srednjem vijeku, a suvremena demokratska Republika Hrvatska temelji se na “Ustavu RH (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991.–1995.)”! Sukladno tome, hrvatski Dan državnosti trebao bi poštovati u Ustavu navedenu činjenicu o “srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću”, kao i činjenicu da je Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. donio ustavnu odluku o “suverenoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj”. Datum donošenja takve povijesne odluke zaslužuje biti praznik – Dan nezavisnosti (od SFRJ)!
Klasić: Ni u ovom slučaju ne može biti ili-ili. Ideja hrvatske države nije nastala ni u ZAVNOH-u, ni u Ustavu SFRJ iz 1974., niti 30. svibnja 1990. U preambuli Ustava stoji da je ideja hrvatske državnosti u različitim oblicima postojala stoljećima prije 20. stoljeća. Uostalom, najvažniji simboli državnosti – himna, grb, teritorij – postojali su i prije. Grb postoji već stoljećima, himna od 19. stoljeća; čak je i u socijalističkoj Jugoslaviji proglašena himnom države Hrvatske. Današnji hrvatski teritorij nastao je također u vrijeme socijalizma.
Riječ je, dakle, o kontinuitetu ideje hrvatske državnosti, koja se nekad mogla ostvariti na jedan, a nekad na drugi način. Godine 1990. i 1991. dobili smo uz državnost i neovisnost, ali bez svih ovih prethodnih događaja ne bismo smjeli odrediti točan trenutak od kojeg počinje hrvatska državnost.
3. Što su uzroci i posljedice Domovinskog rata? Kako biste definirali njegov karakter?
Dukovski: Kao uzroke možemo spomenuti društvenu, političku i gospodarsku krizu u Jugoslaviji koja svoje korijene vuče s početka 1980-ih, i koja je potkraj toga desetljeća doživjela svoj vrhunac. Preustrojstvo ili raspad Jugoslavije, istina, bilo je planirano, pa i poticano izvan Jugoslavije (u okviru globalnog projekta slamanja “komunističkih” režima tijekom ustrojavanja nove geopolitičke karte Europe i “novoga poretka”) s nacionalnim snagama koje su bile spremne prihvatiti rizik rastrojstva Jugoslavije, ali sam rat u Jugoslaviji nije izbio zbog pogreške ili snažne umiješanosti međunarodne zajednice. V
odili su ga narodi jugoslavenske federacije predvođeni svojim političkim elitama, a u skladu s općim političkim kretanjima i suprotstavljenim političkim zahtjevima, idejama, ideologijama, težnjama i vizijama vlastite postkomunističke budućnosti. Najvažnija pozitivna posljedica Domovinskog rata jest samostalna, demokratska (premda se demokraciji još uvijek učimo) hrvatska država, tržišno gospodarstvo i mogućnosti koji se time otvaraju.
Postoje, dakako, i negativne posljedice rata, no to su problemi koji su se pojavljivali poslije svih ratova i za čije rješavanje treba vremena. Ni Hrvatsku to nije zaobišlo, ali predugo traje. Najveća je negativna posljedica to što je rat postavio jedan negativan obrazac političkog ponašanja koji je hrvatsko stanovništvo, umjesto da ga ujedinjuje, podijelio na višoj razini sukoba svjetonazora u kojemu nema pomirbe do današnjih dana. Domovinski je rat, kao što mu ime govori, rat za opstanak države koja je nastajala i u kojemu su sudjelovali njezini građani bez obzira na političko, vjersko ili nacionalno opredjeljenje.
U javnosti, ali i u historiografiji vladaju različite i uglavnom suprotstavljene percepcije i interpretacije o karakteru rata. Povjesničari se do sada ne mogu složiti ni o periodizaciji rata, a kamoli o pitanju njegova karaktera. Domovinski rat (1991.–1995.) bio je nadasve državotvoran, obramben i oslobodilački. Bio je to rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države, ali je imao i elemente građanskog rata (prilagođeni eufemizmi su: “nemeđunarodni oružani sukob” ili “unutarnji sukob”).
Građanski rat ne podrazumijeva samo oružani sukob među pripadnicima istog naroda nego i između državljana zajedničke države do 8. listopada 1991., a od tada Republike Slovenije i Republike Hrvatske, posebice nakon njihova međunarodnog priznanja tijekom prosinca 1991. i siječnja – veljače 1992. Naposljetku, “zaboravlja” se ili negira to da su i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj bili državljani Republike Hrvatske. Ono što je najvažnije – obrambeni i oslobodilački rat ne isključuje postojanje građanskog rata. Ne samo da se ne isključuju nego nisu ni u kontradikciji, oni se događaju istodobno.
Poveznice možemo naći u Američkom građanskom ratu ili Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. Poslije međunarodnog priznanja bivših republika, rat se potkraj 1991. i tijekom 1992. nastavio u Hrvatskoj kao međudržavni (bilateralni), a u nekim se dijelovima Hrvatske i nakon priznanja nastavio, na lokalnoj razini, kao “nemeđunarodni”.
Pa što i ako je bio? Međunarodna ga zajednica u svojim službenim dokumentima naziva građanskim, kao i brojni strani priznati povjesničari, politolozi i pravnici, a postojanje elemenata građanskog rata potvrđuje i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci U-III-4150/2010 od 12. 1. 2015. (N.N. br. 6/2015.), samo što ga on naziva “unutarnjim sukobom”.
Nazor: Uzrok Domovinskog rata je velikosrpska politika i namjera tadašnjeg vodstva Srbije i Srba u RH i BiH da se, uz pomoć srbizirane JNA, ostvari ideja “velike Srbije”, odnosno da svi Srbi žive u jednoj, “etnički homogenoj” državi, sa zapadnom granicom duboko na teritoriju RH. Prema tome, Domovinski rat klasičan je primjer rata za teritorij, u kojem je cilj velikosrpskog agresora (JNA i srpske snage iz Srbije, dijela BiH i RH te dijelom i postrojbe iz Crne Gore) bio okupirani dio teritorija RH pripojiti Republici Srbiji. Uz pozitivne posljedice – izborenu nezavisnost Hrvatske i demokraciju, tragične posljedice takvoga, Hrvatima nametnutoga rata, jesu ljudski gubici i materijalna razaranja, koje u emotivnom i gospodarskom smislu i danas osjećamo.
Klasić: Za raspad Jugoslavije i agresiju najzaslužniji je Beograd, odnosno Slobodan Milošević, i to od trenutka kad preuzima vlast u Srbiji. Srpska intelektualna opozicija smatra da se nezadovoljstvo Srbije položajem u Jugoslaviji prelilo na nezadovoljstvo Srba u cijeloj Jugoslaviji, što će postati glavni razlog i povod za pobunu u Hrvatskoj. Možemo govoriti o tome jesu li Srbi u Hrvatskoj imali razloga za nezadovoljstvo, ali sigurno nije bilo razloga za oružanu pobunu.
Nova hrvatska vlast možda je drugačijim pristupom mogla minimalizirati ulogu Slobodana Miloševića, neki njezini postupci nisu bili mirotvorni, ali to svakako nije bio glavni povod za pobunu. Što se tiče posljedica Domovinskog rata, hrvatsko je društvo i 30 godina nakon rata podijeljeno, među ostalim i zbog odnosa prema određenim ratnim događajima kao što su npr. “naši” zločini i “njihove” žrtve. Osim toga, iako smo iz Jugoslavije izlazili kako bismo živjeli u demokratskoj i pravnoj državi, često mi se čini da smo 30 godina nakon izlaska još uvijek daleko od tog cilja.
Kad je riječ o karakteru Domovinskog rata, ne vidim zašto je problem reći da se 1991. radilo o građanskom ratu u Jugoslaviji. Do 8. listopada Hrvatska je sastavni dio Jugoslavije, u ljeto 1991. Hrvat i član HDZ-a bio je predsjednik Jugoslavije, dakle u počecima rata Hrvatska je sastavni dio Jugoslavije te možemo govoriti o građanskom ratu. Pobuna hrvatskih građana Petrinje, Gline, Knina, Vukovara itd. protiv Zagreba također je sukob građana unutar iste države.
Poslije, posebno nakon 8. listopada 1991. kada Hrvatska proglašava svoju neovisnost, riječ je o agresiji. Svi vojnici koji nisu građani Hrvatske, a našli su se u tom trenutku na hrvatskom teritoriju, u principu su u međunarodnoj agresiji. Međutim, i dalje protiv hrvatske vlasti ratuju i njezini građani, od kojih su mnogi nakon abolicije ostali hrvatski građani te i danas žive u Hrvatskoj.
To što imate međunarodnu agresiju i prisutnost međunarodnih vojnih snaga ne umanjuje činjenicu da može postojati građanski rat. Libanonskog građanskog rata, na primjer, ne bi bilo bez prisutnosti Izraela i Sirije, u španjolskom građanskom ratu teško da bi Franco pobijedio bez Hitlerova Trećeg Reicha itd.
R.I. /Foto:screenshot hrt
