‘PONOSAN SAM NA NJIH’: Izrael dodijelio najveće državno priznanje baki i djedu Zlatka Hasanbegovića

Na kućnu adresu saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića u srijedu je stiglo pismo Židovske općine u Sarajevu, veleposlanstva Izraela u Bosni i Hercegovini i Yad Vashema, u kojemu ga se kao unuka poziva na ceremoniju u čast obitelji Prohić.

Avdi Prohić, Esmi Prohić, Sabriji Prohić i Safeti Prohić biti posthumno dodijeljeno počasno odlikovanje Pravednici među narodima,  piše Jutarnji list.

Riječ je o najveće izraelskom državnom priznanju pripadnicima drugih naroda koji su spašavali Židove tijekom holokausta riskirajući pritom vlastite živote.

Djed i baka Zlatka Hasanbegovića priznaje su zaslužili zbog zbog spašavanja spašavanju djevojčice Nade Kolman

– Oduševljen sam pozivom i priznanjem koje će posthumno dobiti moj djed Sabrija, moja baka Safeta, moj tetak Avdo i moja tetka Esma. Ta priča je sastavni dio moje obiteljske povijesti budući da je spašena židovska djevojčica pune dvije godine u ratnom Zagrebu živjela s mojom majkom Zumretom.

Nažalost, jugoslavenske komuniste 1945. godine nisu zanimale konkretne ljudske sudbine u ovom i sličnim slučajevima i paradoks je da je moj djed izvansudski pogubljen nakon Drugog svjetskog rata na nepoznatom mjestu – rekao nam je kratko Hasanbegović i dodao kako će na samoj ceremoniji biti i preživjela djevojčica Nada Kolman koja se sad zove Avive Fox.

U tekstu koji je napisao Rejhan Prohić, Hasanbegovićev bratić koji će primiti priznanje, stoji kako su Kolmanovi “izbjegli prvi val uhićenja i deportacije u logore jer su se zbog katastrofalno loše zdravstvene situacije i istovremenog nedostatka zdravstvenih radnika vlasti NDH morale osloniti i na ljekarnike židovskog porijekla”.

No 1943. situacija se mijenja i Kolmanovi bježe, a najveće nade polagali su upravo u braću Prohić. Sabrija je u to vrijeme već živio u Zagrebu. Rođen je 1900. u Gračanici gdje je nastavio s očevim poslom koji je bio trgovac. Bavio se izvozom drveta, naročito željezničkih pragova, i izvozio ih u Zagreb, Beograd, Skoplje, Suboticu, ali i Italiju.

Prvi je u Gračanici imao automobil Ford, svome mjestu nabavio je prvi kinoprojektor za nijemi film, a šireći poslove, poslije 1932. godine kupio je poslovnu zgradu u centru Beograda, više poslovnih i stambenih zgrada u Zagrebu, dvije zgrade u Ilici, jednu u Frankopanskoj, kao i ljetnikovac s imanjem na Srebrnjaku, ali i građevinsko zemljište na Pantovčaku.

U Zagreb dolazi nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, a u potpunosti se seli iz Gračanice 1942. godine i to zbog velikog pritiska ustaša. Sredinom 1943. brat Avdo mu piše kako je Nadin otac uhićen i strijeljan, a da je njezina majka Helena pobjegla, kako “djevojčicu nosi na leđima, u rancu, po ozrenskim šumama, gdje su obje oboljele od upale pluća”. Helena uskoro umire, a jednogodišnja Nada ostaje živjeti s Avdinom obitelji u Gračanici.

No vrlo brzo i malenoj djevojčici zaprijetila je opasnost od ustaša, pa braća Prohić odlučuju da se Nadu prebaci u Zagreb. Odveo ju je Rukib, Sabrijin i Avdin najmlađi brat, zajedno sa zaručnicom Mujesirom. Oni su, u slučaju kontrole, trebali odglumiti mladi bračni par koji putuje s djetetom u Zagreb.

Rukib je odabran jer je imao propusnicu za neograničeno kretanje jer se bavio trgovinom. Nakon dolaska u Zagreb, brigu o Nadi preuzela je Sabrijina žena Safeta, Hasanbegovićeva baka. Njihovoj djeci, među kojima je bila i Zumreta, majka Zlatka Hasanbegovića, rečeno je da Nadu predstavljaju kao svoju mlađu sestru. Budući da je Sabrija u Zagrebu imao više nekretnina, malenu Nadu je često selio iz stana u stan i tako je bilo do kraja rata.

Sudili mu, a znali da je ubijen

U rujnu 1945. godine, po Nadu dolaze preživjeli rođaci, njezina teta Erna Sonenschein sa suprugom Albertom. Odvode je sa sobom, pokreću proces posvojenja te 1949. godine cijela obitelj emigrira u Izrael. Vrlo skoro Nada završava u Južnoafričkoj Republici odakle pak odlazi u Zimbabve kao učiteljica hebrejskog jezika. Na kraju se s obitelji skrasila u Australiji.

Sabrija je s obitelji nakon pada NDH ostao živjeti u kući u Ilici, dok mu je ostalu imovinu država oduzela. Ozna ga je zajedno sa ženom više puta zatvarala.

U svibnju 1946. Sabrija odlučuje u tajnosti napustiti Zagreb i krenuti prema Italiji, no uhvaćen je i bez suđenja likvidiran.

Iako se znalo da je likvidiran, u Tuzli se Prohiću sudilo 1947. u odsutnosti, a prema zavičajnom povijesnom časopisu Gračanički glasnik, na inicijativu obitelji Prohić, na posebnom sudskom postupku službeno je proglašen mrtvim 2003. godine.

– O cijeloj toj priči pisao sam u knjizi, no tad nije postojao interes javnosti – kaže Hasanbegović.

MP/foto:arhiv