U vrijeme žestoke konfrontacije između Rusije i Zapada, malo tko bi se u Washingtonu i Bruxellesu mogao radovati što jednom zemljom NATO-a upravljaju otvoreni nitkovi koji primaju upute iz Moskve ili, u najboljem slučaju, iz Beograda i rezidencije crnogorsko mitropolit SPC-a.
“I spremni su čak sa svojim gazdama podijeliti povjerljive NATO informacije”, tvrdi ukrajinski novinar Vitalij Porotnikov za „Лівий берег”, portal na ukrajinskome i ruskome jeziku čiji je osnivač “Gorshenin Institut”, ustanova za analitiku i društvena istraživanja
Večer 4. veljače bili su posljednji trenuci za prorusku vladu u Crnoj Gori na čelu sa Zdravkom Krivokapićem. Skupština joj je izglasala nepovjerenje glasovima opozicione Demokratske partije socijalista na čelu s Milom Đukanovićem i male „Crno na bijelo” koalicije koju predvodi vicepremijerom Dritanom Abazović. Istodobno, zastupnici su odbili prijedlog o skraćenju mandata parlamenta, što bi neminovno dovelo do prijevremenih izbora.
Sada će se pokušati napraviti manjinska vlada, koja teško da će moći vratiti se anticrnogorskoj politici bivšega premijera. S napomenom, definicija „anticrnogorski” je blag opis onoga što je Krivokapić radio kao premijer.
Neophodno je objasniti kako je uopće taj čovjek – koji je glasao protiv nezavisnosti Crne Gore – mogao biti premijer. Također, u koaliciji koju su formirale proruske i prosrpske snage, neki od lidera nove vlasti bili su sudionici pokušaja državnoga udara u Crnoj Gori, koji su organizirale ruske i srpske specijalne službe, a s ciljem da spriječe pridruživanje zemlje NATO-u.
Razlog za to je jednostavan – Crnogorci su bili umorni od vladavine Mile Đukanovića, koji je republički premijer postao još 1991. godine, a predsjednik 1998. godine. Zanimljivo, 29-godišnji Đukanović je na vlast došao kao jedan od vođa takozvane „antibirokratske revolucije“, inspirirane srpskim diktatorom Slobodanom Miloševićem.
Ali od tada je došlo do značajnih promjena kod Đukanovića. Od fokusiranja na Moskvu i Beograd, prešao je na obranu ideje crnogorskoga suvereniteta, članstva u NATO i EU. I definitivno je shvatio da kratak period demokratizacije Srbije treba iskoristiti za proglašenje nezavisnosti Crne Gore.
Jedna od faza u stjecanju realnoga suvereniteta zemlje trebalo je da bude Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji bi značajno ograničio politički i ekonomski utjecaj Crkve Srbije (SPC). Treba shvatiti da Crkva Srbije u Crnoj Gori ima približno istu ulogu koju ima Ruska crkva u Ukrajini.
Jedina razlika je u tome što, ako Moskovska patrijaršije i dalje pokušava da se pretvara da je njezin ogranak u Ukrajini i doslovno nazvan Ukrajinska pravoslavna crkva, imitirajući joj nezavisnost. Međutim, Crkva Srbije u Crnoj Gori ne imitira ništa — već otvoreno radi na razbijanju crnogorske državnosti.
U borbi s mitropolitom Amfilohijem, jednom od najreakcionarnijih i najmračnijih osobnosti SPC-a koji je bio i otvoreni neprijatelj suvremenoga svijetu i Ukrajine, Đukanović je izgubio. Osim toga, opozicija koja je pobijedila na izborima 2020. koristila je klasične optužbe za korupciju vlasti — optužbe u čiju istinitost ne treba sumnjati.
Ali Crnogorci, kao i Ukrajinci, imaju vrlo jednostavan izbor — između korumpiranih funkcionera, koji će europeizirati vlastitu državu i, konačno, u tom procesu biti prinuđeni da stave točku na korupciju; ili, na drugoj strani, također korumpiranih funkcionera koji su spremni da ukinu sâmu državu, jer njima je svejedno.
Crnogorci su 2020. godine napravili izbor u korist Amfilohija, premijer postao Krivokapić, koji je doživljavan kao marioneta staroga mitropolita.
Ubrzo nakon izbora Amfilohije je umro od posljedica korona virusa. SPC nije poštovala potrebne mjere predostrožnosti ni prilikom pogreba itropolita. Krivokapić je to uzbuđeno opravdavao da za vjernika to nije važno. Nekoliko tjedana nakon pogreba Amfilohija, od posljedica korona virusa preminuo je i patrijarh Irinej Gavrilović, koji se vjerojatno zarazio tijekom Amfilohijeva pokopa.
Krivokapićeva vlada, koja je trebalo biti vlada proruske osvete, u početku se suočila s ozbiljnim problemima. Stvarni premijer je trebalo da biti Amfilohije, ali je umro. Proruski i prosrpski političari nisu voljeli Krivokapića upravo zbog toga što je bio nametnut iz crkvenoga tabora Amfilohija.
Sâm Krivokapić je morao računati sa stavom Abazovićeve stranke, bez čijih glasova ne bi mogao formirati vladu . Abazović također nije imao izbora: nije mogao napravi koaliciju s Đukanovićevom strankom, koju je optužio za korupciju.
Jedini izlaz za Abazovića je bio koalicija s proruskim snagama, kako bi vrijeme dokazalo opasnost njihova opstanka na vlasti. Sada Abazović s pravom može kazati da su aktivnosti Krivokapićeve vlade praktično blokirale europsku viziju Crne Gore.
Nova crnogorska vlada, međutim, također neće biti koalicija Đukanovića i Abazovića. To bi trebalo biti parlamentarna manjinska vlada koju obje stranke mogu podržati tijekom glasanja. A upravo takva vlada može pomoći Crnoj Gori u njezinim europskim ambicijama, jer će joj se barem vjerovati.
Jasno je da sada, u vrijeme konfrontacije između Rusije i Zapada, malo tko u Washingtonu i Bruxellesu može biti zadovoljan što neku od zemalja NATO-a, predvode očigledni lopovi koji dobivaju uputstva iz Moskve, ili, u najboljem slučaju, iz Beograda, kao bivša Krivokapićeva vlada.
U vrijeme žestoke konfrontacije između Rusije i Zapada, malo tko bi se u Washingtonu i Bruxellesu mogao radovati što jednom zemljom članicom NATO-a upravljaju otvoreni nitkovi koji primaju upute iz Moskve ili, u najboljem slučaju, iz Beograda i rezidencije crnogorsko mitropolit SPC-a.
I spremni su čak dostaviti svojim gazdama povjerljive NATO informacije. A činjenica je da su takve informacije curile bukvalno od prvih dana po formiranju nove vlasti; kao i činjenica da bi NATO crnogorskim kolegama mogao ograničiti pristup najosjetljivijim informacijama.
Piše: Вiталiй Портников
