O pozivu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović predsjedniku Srbije Aleksandru Vućiću da posjeti Hrvstsku i reakcijama na njen potez inače joj sklonih novinara i kolumnista, za HRsvijet piše Mila Marušić
Bilo je tužno gledati u Bujici od 02. veljače političkog zombija Antu Đapića kako napada predsjednicu Republike te Velimira Bujaneca kako pritom podupire; čovjeka koji je uništio HSP jednom za svagda i novinara koji je dušom HSP-ovac, koji dugoročno ne promišlja. A sve zbog Predsjedničinog poziva srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Zagreb.
Javio se i Nenad Piskač na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća te opominje Predsjednicu radi koraka kojeg je poduzela; tobože, zbog “nastavka politike Zapadnog Balkana (odnosno stvaranja treće Jugoslavije).
Nije dugo trebalo čekati Davora Ivankovića iz Večernjaka, koji se naposljetku pita: “Država se, naravno, vodi razumom, pa je li onda, onako instinktivno, razumno vjerovati Aleksandru Vučiću?“
I Marko Ljubić se na HKV-u osjetio pozvanim raščlaniti nešto, što, kako ispada, uopće ne razumije te, između ostaloga, kaže: „Bezuvjetno inzistiranje na dobrosusjedskim odnosima sa Srbijom kao s prvorazrednim nacionalnim interesom hrvatskoga naroda, za koji je nužno učiniti baš sve, je također postalo izraz nevjerojatne slabosti hrvatske državne politike.“
Svi navedeni novinari i komentatori pokazaše da su, više ili manje, pravi, čistokrvni Hrvati s autohtonim starčevićanskim „genom“. Temeljem toga je više nego jasno zašto je Hrvatska imala turobnu, žalosnu i mučnu povijest; jer njezini najbolji sinovi nisu vidjeli dalje od svoga nosa, jer im se dugoročno razmišljanje i planiranje svodilo na sljedećih petnaestak minuta, jer su sijali razdor i tako upropastili žetvu.
Velike sile, odnosno ozbiljne zemlje, jesu uprav velike zbog sposobnosti predviđanja, time i utjecanja ili prilagodbe na buduće događaje. Amerikanci, Nijemci, Francuzi, Britanci i dalje redom, imaju nacionalnu strategiju do 2080. godine, desetljeće manje ili više, kako tko, o čemu je admiral Lošo u više navrata pokušao podučiti hrvatski puk. Hrvatska nema tako razrađenu nacionalnu strategiju (još!), međutim, ima primarni nacionalni interes – Hrvate u Bosni i Hercegovini.
U toj nesretnoj BiH postoji još jedan narod – Srbi – i većina koja si je izmislila narodnost na temelju vjere – muslimani – što je dokaz krajnjega stupnja istinske islamizacije. Također, svjedočimo islamizaciji (osmanizaciji) Turske koja je dugo čuvala Europu od muslimanske najezde. Islam ne poznaje nacionalnost, umjerenost, kompromis, demokraciju i sve ostalo što danas prevladava na Zapadu; on poznaje samo šerijatsko pravo.
Dakle, s Izetbegovićem, pogotovo otkako ima potporu Turske, Irana i drugih muslimanskih zemalja, ne može biti ozbiljnog razgovora, stoga, glede položaja Hrvata u BiH ostaju (nažalost) samo Srbi.
Unatoč užasnim iskustvima sa Srbima, unatoč njihovoj mitomaniji, svetosavlju i kompleksu opanačkog naroda bez povijesti, jezika i kulture, Hrvati s njima mogu naći, ako ništa, zajednički temelj – oba su naroda kršćanska, oba su naroda slavenska i oba su naroda europska (barem zemljopisno). Ponovimo, dakle, nema smisla razgovarati s bombom jer ona zna samo jednu riječ – bum! Srpski je vokabular ipak nešto raznovrsniji…
Svjedočili smo Predsjedničinu posjetu Erdoganu, Erdoganovu posjetu Srbiji, pa Vučićevu i Izetbegovićevu posjetu Erdoganu. Na tom tragu treba promatrati Predsjedničin poziv Vučiću, jer, Dodik će poslušati ono što mu Beograd naloži, a govorit će se, pored ostalog, o položaju Hrvata u BiH.
Drugo, kad govorimo o geopolitici i tomu da Predsjednica izvršava naputke Washingtona ili koga već, treba kazati da je Europa u kolapsu; skandinavske zemlje su postale nalik Bagdadu, u Njemačkoj Nijemac (ili Europljanin) ne može slobodno hodati ulicama i trgovima (napravljena su parkirališta za žene!), Francuska i Velika Britanija su getoizirane – a to sve zbog prvih milijun i nešto „izbjeglica“. Što će se dogoditi kad krenu organizirano, naoružani s točno određenim ciljevima?
Hrvatska je već jednom bila „antemurale christianitatis“ i to će biti opet, no to bi vrlo skoro mogle biti i Srbija i Crna Gora, ali i BiH ukoliko se tamošnje muslimane zauzda, što ne će biti moguće bez hrvatsko-srpske suradnje.
Aleksandra Vučića se pozvalo u Zagreb upravo tom kontekstu, a taj će susret, unatoč Ivančićevom sarkazmu, biti povijestan, ne za deset, ali sigurno za stotinu godina. Isto tako, Vučića se moralo sada pozvati, jer, u svibnju je obljetnica Bljeska, a u kolovozu obljetnica Oluje, te treba uzeti u obzir i srbijanske unutarpolitičke prilike i pritiske.
Postoje neriješena pitanja između Hrvatske i Srbije, što nitko nije nijekao, međutim, promatrajući širu sliku to izgleda poput seoske razmirice dvaju susjeda; grčki su se polisi ujedinili prilikom perzijske invazije, a kad je završila, nastavili su svoju svađu.
Pitanje poginulih i nestalih, granice, statusa nacionalnih manjina, srbijanske nadležnosti, otetog blaga – nijedno od tih pitanja ne će nestati – međutim, ako ne bude ni Hrvata ni Srba ni uopće Europljana ili kršćana, onda je sve uzalud.
Za manje od pola godine pokazat će se da je Predsjednica bila u pravu i da je povukla rizičan, ali pravi potez.
IZVOR: HRsvjet/Mila Marušić
