Ustavni sud je prihvatio tužbu bivšeg pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Ive Lamešića i ukinuo pravomoćnu presudu Visokog upravnog suda koji je tom bivšem pripadniku HVO-a odbio priznati prava i povlastice koje uživaju hrvatski ratni vojni invalidi, pripadnici Oružanih snaga RH.
Odlukom u slučaju Lamešić širom su otvorena vrata prihvaćanju i desetina ostalih identičnih ustavnih tužbi bivših pripadnika HVO-a koje čekaju na rješavanje pred tim sudom.
Odluka Ustavnog suda u slučaju Lamešić donesena je 20. prosinca prošle godine i nosi potpis Snježane Bagić, zamjenice predsjednika Ustavnog suda. Nije usvojena jednoglasno, nego većinom glasova. Od 11 ustavnih sudaca koji su bili na toj sjednici osam je glasalo za nju, dok su troje, Lovorka Kušan, Goran Selanec i Andrej Abramović, glasali protiv te napisali izdvojeno mišljenje u kojem tvrde da je odluka koju je Ustavni sud većinom glasova donio protuustavna i protuzakonita, piše Jutarnji list.
Ivo Lamešić je jedan od desetak tisuća pripadnika HVO-a kojima je u razdoblju od 1997. godine do smjene HDZ-a s vlasti 2000. godine tadašnje Ministarstvo obrane dodijelilo status ratnih vojnih invalida (RVI).
Rješenja MORH-a o dodjeli tog statusa pripadnicima HVO-a sličila su jedna drugome kao jaje jajetu. Oni kojima je taj status dodijeljen dobili su ga na temelju navodnog ranjavanja na južnom bojištu 1993. i 1994. godine, nerijetko na istom mjestu i istog datuma.
Svima su invalidnost stečenu u ratu, kao i stupanj invalidnosti potvrdile liječničke komisije iz BiH, a MORH ih je bez ikakve provjere potvrdio. Većinu tih rješenja potpisali su tadašnji visoki dužnosnici MORH-a, general bojnik Ljubo Ćesić Rojs i general, u to doba stožerni brigadir, Marinko Krešić, koji je bio na čelu personalne uprave MORH-a. General Rojs će kasnije tvrditi da je to bila politička odluka tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška kojom se željelo pomoći pripadnicima HVO-a.
Iz odluke Ustavnog suda vidljivo je da je i u slučaju Ive Lamešića službenu prijavu o njegovu ratnom stradavanju 26. veljače 1997. godine potpisao tadašnji zapovjednik Specijalne postrojbe MORH-a, general bojnik Ljubo Ćesić Rojs. Prema Rojsovoj prijavi, Lamešić je u ljeto 1993. godine stradao “na južnom bojištu” tako što je stao na nagaznu minu, koja mu je raznijela stopalo i polomila obje potkoljenice.
Liječnička prvostupanjska komisija iz Orašja Lamešiću je još 1996. godine izdala potvrdu o trajnom stopostotnom invaliditetu, a MORH mu je u svibnju 1997. godine na temelju Rojsove prijave o ranjavanju “na južnom bojištu” i bez propitivanja valjanosti potvrde liječničke komisije iz Orašja dao status stopostotnog ratnog vojnog invalida.
Potvrda MORH-a koja se Lamešiću izdaje radi ostvarivanja prava na invalidsku mirovinu u Hrvatskoj nosi potpis tadašnjeg načelnika personalne uprave MORH-a, stožernog brigadira Marinka Krešića.
Dio pripadnika HVO-a je na temelju tih rješenja počeo dizati tužbe protiv Hrvatske tražeći da im hrvatska država prizna sva prava koja imaju i hrvatski ratni vojni invalidi pripadnici hrvatskih Oružanih snaga, a to znači ne samo braniteljsku mirovinu nego i ostala financijska prava koja taj status osigurava.
Kao odvjetnici koji su zastupali HVO-ovce u tužbama protiv hrvatske države pojavili su se pravnici koji su 90-ih bili zaposleni u MORH-u, ali su nakon 2000. godine dali otkaze i otvorili odvjetničke urede. Jedan od njih, Mate Knezović, zastupa pred sudovima i Ivu Lamešića, ali i desetine drugih pripadnika HVO-a.
Nakon povratka HDZ-a na vlast početkom 2004. godine tadašnju Vladu Ive Sanadera i njegovu ministricu branitelja Jadranku Kosor dočekao je i problem tužbi koje su u sve većem broju protiv države počeli podnositi pripadnici HVO-a koji su u rukama imali MORH-ova rješenja iz 90-ih o statusu ratnog vojnog invalida.
Svjesna prijetnje po hrvatski državni proračun, Sanaderova Vlada 1. lipnja 2006. godine sklopila je međudržavni ugovor s BiH. Taj je ugovor sadržavao svojevrsni “džentlmenski dogovor” s pripadnicima HVO-a. Hrvatska im se obavezala isplaćivati braniteljske mirovine, ali ne i ostala financijska prava koja s osnove invaliditeta uživaju hrvatski ratni vojni invalidi, pripadnici hrvatskih Oružanih snaga, kao što su osobna invalidnina, naknada za tuđu njegu i pomoć, ortopedska pomagala, stambeno zbrinjavanje i slično.
Međutim, Lamešić i više stotina HVO-ovaca nisu bili zadovoljni onim što im je osigurano ugovorom s BiH iz 2006. pa su nastavili s tužbama protiv Republike Hrvatske.
Kad je 2012. godine, SDP-ovac Fred Matić preuzeo dužnost ministra branitelja, u Ministarstvo su počele pristizati presude s milijunskim iznosima kojima sudovi pripadnicima HVO-a priznaju pravo na zaostale invalidnine i druga davanja temeljem MORH-ovih potvrda iz devedesetih.
Da bi zaustavila dotok presuda koje bi državni proračun izložile nepredviđenim i velikim izdacima, Vlada Zorana Milanovića u Zakon o pravima hrvatskih branitelja u prosincu 2012. godine ugradila je novi članak 42. prema kojem će se ništavnim proglasiti svako MORH-ovo rješenje o priznanju statusa ratnog vojnog invalida osobama “koje nisu sudjelovale u obrani suvereniteta Republike Hrvatske”.
HVO-ovci su u siječnju 2014. godine zatražili ocjenu ustavnosti te zakonske odredbe, tvrdeći da je protuustavna jer im se njome retroaktivno oduzimaju status i prava dodijeljeni devedesetih. Ustavni je sud, međutim, četiri godine taj zahtjev držao u ladici, da bi 2018. godine postupak ocjene ustavnosti obustavio uz obrazloženje da sporna zakonska odredba više nije na snazi jer se od studenoga 2017. godine primjenjuje novi Zakon o pravima hrvatskih branitelja.
Upravni sudovi, međutim, pogotovo nakon donošenja novog Zakona o pravima hrvatskih branitelja Tome Medveda iz 2017. godine, zatrpavani su pojedinačnim tužbama bivših pripadnika HVO-a kojima je Ministarstvo branitelja 2013. godine poništilo status ratnih vojnih invalida.
Suočen s velikim prilivom njihovih tužbi, Visoki upravni sud je 23. rujna 2020. godine donio oglednu presudu u kojoj je zauzeo pravno stajalište da status hrvatskog ratnog vojnog invalida u Hrvatskoj ne mogu imati osobe koje nisu sudjelovale u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i nisu u registru branitelja.
Ustavni sud, međutim, u svojoj odluci kojom usvaja Lamešićevu ustavnu tužbu i ukida pravomoćnu presudu Visokog upravnog suda, ističe da radi zaštite načela dobrog upravljanja i u općem interesu, država može ispravljati svoje greške “čak i onda kad su te greške posljedica njezina vlastitog nemara”, ali to mora učinit dosljedno i pravovremeno.
D.M. /Foto:pxll
