Prof. dr. sc. Mirjan Damaška (Brežice, 1931.), već je godinama profesor emeritus na američkom Sveučilištu Yale u SAD-u gdje je ostvario iznimno uspješnu pravnu karijeru.
Diplomirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1955. Iduće godine stekao je diplomu iz poredbenog prava na Fakultetu za poredbeno pravo u Luksemburgu.
Nakon kraćeg vremena provedenog u sudskoj praksi, krajem 1956. opredijelio se za sveučilišnu karijeru. Izabran je za asistenta na zagrebačkom Pravnom fakultetu u predmetu Kazneni postupak. Doktorirao je 1960. na Pravnom fakultetu u Ljubljani s disertacijom o okrivljenikovom iskazu kao dokaznom sredstvu u suvremenom kaznenom postupku kao jedan od najmlađih doktora znanosti u FNR Jugoslaviji.
Postao je najmlađi redovni profesor na Sveučilištu u Zagrebu, a djelovao je na katedri iz kaznenog procesnog prava kod prof. Vladimira Bayera. Vršitelj dužnosti dekana zagrebačkog Pravnog fakulteta postao je 1970. godine.
U to vrijeme bio je jedan od najznačajnijih znanstvenih autoriteta u SR Hrvatskoj na području kaznenog procesnog prava.
Nakon Hrvatskog proljeća 1971., otišao je u SAD, gdje je najprije predavao na Pravnom fakultetu Sveučilišta Pennsylvania između 1972. i 1976., nakon čega je dobio ponude triju prestižnih sveučilišta – Berkeleya, Harvarda i Yalea. Prihvatio je mjesto profesora na Pravnom fakultetu Sveučilišta Yale, gdje i danas predaje kao sterlninški profesor emeritus.
Jedno vrijeme bio je prvi čovjek hrvatskog pravnog tima u tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde.
Redoviti je član Američke akademije znanosti i umjetnosti te dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dobitnik je niza domaćih i svjetskih prestižnih priznanja i nagrada.
Gospodine Damaška, je li Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije ispunio svoju svrhu?
Iako je taj sud razočarao u mnogo pogleda, ne treba ga otpisati kao potpuni neuspjeh. To se može najbolje predočiti ako se zamisli situacija koja bi nastala da tog suda nije bilo. Ne bi bilo osude Mladiću i Karadžiću, kao i osobama poput Martića. Šešelj ne bi mogao biti žigosan kao ratni zločinac.
Slažete li se s konstatacijom da je to ipak bio politički sud?
Odgovor ovisi o tom kako definirate politički sud. Sigurno je da su se neke odluke tog suda, a poglavito tužilaštva, temeljile na političkim procesima. To posebno vrijedi o odlukama koje osobe treba optužiti, kao i o granicama rastezljivog pojma zajedničkog zločinačkog pothvata. No, smatram da sud nije bio politički u tom smislu da je odluke o kaznenoj odgovornosti donosio neovisno od propisa međunarodnog kaznenog prava, na osnovu pukih političkih kriterija.
Jesu li Srbija i Crna Gora trebale i mogle biti pravno sankcionirane kao agresori, tako da bi se od njih mogla tražiti ratna odšteta?
Nema sumnje da je Hrvatska bila napadnuta pa se u tom smislu može govoriti o agresiji. No, pravni i laički pojam agresije se ne poklapaju, a poglavito pravni i laički pojmovi nadležnosti za suđenje agresije. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije nije bio nadležan suditi ni državama ni pojedincima za zločin agresije.
Osim toga, pravni pojam agresije bio je definiran tek početkom ovog stoljeća na jednoj međunarodnoj konferenciji u Kampali. Ne postoje ni propisi koji bi stalnom Međunarodnom sudu pravde dali pravo suditi državama za djelo agresije. Sve u svemu, kako sada stvari stoje, nema pravne mogućnosti tražiti od država da nadoknade štetu koju su počinjenjem agresije prouzrokovale.
Je li od strane Srbije bilo genocida tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?
Bosna i Hrvatska tužile su Srbiju za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, ali obje tužbe nisu uspjele. Razlog je bio u tom da se za pravni pojam genocida traži da su genocidne radnje počinjene u namjeri da se fizički uništi određena zaštićena skupina – u našem slučaju Bosanci i Hrvati. No, tu smo namjeru trebali dokazati izvan svake sumnje. Sud je pak našao da postoji mogućnost da su Bošnjaci i Hrvati bili ubijani zato da se hrvatski i bosanski živalj prisili da napusti određeni teritorij, a ne zato da se fizički istrijebe.
Što to znači?
Da je po mišljenju suda postojala mogućnost da je bio počinjen zločin protiv čovječnosti – etničko čišćenje – a ne genocid. Ta se ista dokazana prepreka pojavila za Hrvatsku i u predmetima za koje je sudio Međunarodni sud za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Što se Bosne tiče, taj je sud našao da je genocid počinjen samo u Bosni od strane bosanskih Srba. Mislim da se može reći da je genocida bilo, ali ga nije bilo moguće dokazati zbog izvanredno visokih dokaznih barijera.
Milan Vuković, istaknuti hrvatski pravnik, koji je nedavno preminuo, svojedobno je izjavio da „hrvatski vojnik nije mogao počiniti ratni zločin, jer se branio“. Slažete li se s tom tvrdnjom?
Cijenio sam patriotizam gospodina Vukovića, ali se s tom njegovom tvrdnjom ne mogu složiti, jer je protivna temeljnim zasadama međunarodnog kaznenog prava.
Prema tim zasadama pravo na rat i dozvoljeno ponašanje u ratu dva su odvojena pitanja. Stoga i ona strana koja ima pravo na rat, jer se brani, može povrijediti propise o dozvoljenom ponašanju u ratu.
Primjerice, ako napadač ubija djecu, to napadnutom ne daje pravo da i on ubija djecu. Oko za oko, zub za zub ne vrijedi u međunarodnom ratnom pravu. Usput budi rečeno, to vrijedi i po domaćem pravu: iako postoji pravo obrane (nužna obrana), to se pravo može prekoračiti. Ako vas netko napadne udarajući vas šakama, nemate pravo da ga probodete nožem. Sigurno je, međutim, da okolnost da ste bili napadnuti smanjuje vašu kaznenu odgovornost.
Zbog čega ste zapravo napustili Hrvatsku, iako ste bili redovni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu?
Od 1966. do 1968. bio sam profesor u posjeti na jednom Pravnom fakultetu u SAD, gdje sam dobio ponudu stalnog zaposlenja. Tu sam ponudu odbio zbog toga jer sam bio ponesen masovnim pokretom Hrvata koji je u to vrijeme obećavao izlazak iz boljševičke faze jugoslavenskog komunizma. Radilo se o tzv. „Hrvatskom proljeću“. Krajem 1971. taj je pokret ugušen. Bio sam duboko razočaran i plašio se da će ponovno doći na vlast stari, zadrti komunistički kadar, pa sam krajem studenog 1971. napustio domovinu. Nisam ni slutio da će se raspasti Sovjetski Savez i iskrsnuti neovisna Hrvatska. Da sam to znao, ne bih se odlučio na taj korak.
Muči li vas možebitno i zbog toga nostalgija, jeste li imali želju vratiti se u svoju hrvatsku Domovinu?
Što više zalazim u godine to me više srce vuče u rodni kraj. Tu su moji korijeni i emotivna srž. No, u kasnim osamdesetim godinama prekasno je za taj korak. Želim raditi do kraja, a samo na Sveučilištu Yale imam doživotni ured, sekretaricu i tehničku pomoć. U Americi mi je sahranjena i životna pratilica s kojom želim dijeliti grob. Donio sam iz Hrvatske grudicu zemlje i oporučno naredio da se zakopa samnom. To će biti mali nadomjestak za vječni počinak u voljenom rodnom kraju.
I još samo, gospodine Damaška, što biste poručili mladim hrvatskim pravnicima?
Da ne slijede moj primjer i napuste domovinu. Za tu se odluku plaća velika emocionalna cijena. Sve i kad uspijete, u tuđini nećete nikad biti potpuno kod kuće. Da nevolja bude veća, gledat ćete i na domovinu u ponešto drugačijem svijetlu od vaših zemljaka. Bit ćete tako čardak ni na nebu ni na zemlji, prinuđeni da se „udomite“ u pomanjkanje doma. Latinska uzrečica da je domovina tamo gdje vam je dobro (ubi bene ibi patria) ne odgovara mom iskustvu.
M. Pavković/ Foto:VL
