U posljednjoj emisiji ” Istraga ” Nove TV urednica i autorica rekonstrukcija zločina iz Domovinskog rata, Ivana Mandić, otkrila je na Banovini srpske grobove koji usred Hrvatske i dalje veličaju tzv. rsk i njihove odmetnike koji su bezprizorno početkom 90-ih mučki ubijali nenaoružane hrvatske civile i vojnike na tlu Republike Hrvatske.
Prva nam je pomisao bila što bi se dogodilo kad bi se natpisi iz davne 1940. danas pojavili na hrvatskim grobljima? Odmah bi ustala “pažljiva” međunarodna zajednica i brojne građanske udruge i optužila Hrvate da na grobljima šire nacionalnu mržnju.
Čini se da ovakvi natpisi na grobovima, kakve Ustav Hrvatske zabranjuje nikoga ne diraju. Pogotovo nikoga u sustavu pravnih institucija RH.
Na jednom ste grobu pronašli natpis “Poginuo sam i nije mi žao. Za Krajinu svoj sam život dao. Sad Krajina postoji slobodu. To je ponos srpskome narodu.”
Stihovi su to uklesani na crnoj nadgrobnoj ploči na groblju u Gornjem Klasniću selu nadomak Gline od kojih me u trenu prošla jeza. Hodajući dalje tim pustim grobljem, zaustavila sam se pred grobnicom s čije se me ploče gledala velika čirilična slova: “Poginuo za Krajinu ’91.
Nisam mogla vjerovati da se nalazim u svojoj Hrvatskoj. Na grob se je položen buketić umjetnog cvijeća. Bez sumnje, nov je. Znači netko ga posjećuje.
Kako ste reagirali?
Molila sam Boga da se probudim iz noćne more jer sam samo tako mogla zalutati na groblje poginulih srpskih boraca- tzv. krajišnika.
Uvjerila sam se da ne sanjam, i da nisam zalutala na kakvo seosko groblje u Republici Srpskoj ili Srbiji. Našla sam se u srcu Hrvatske, na Banovini, gdje sam pripremala još jednu u nizu Priča iz Hrvatske za emisiju “ISTRAGA” .
U Gornjem Klasniću, selu nadomak Gline, ali i u samom gradu Glini tijekom Domovinskog rata ubijeno i nestalo 392 hrvatskih civila i građana.
Presudili su im upravo ti krajišnici čija se hrabrost i neustrašivost besramno danas veliča na nadgrobnim pločama groblja u Gornjem Klasniću.
Ekipa i ja otišli smo zatim u Hrvatsku Kostajnicu, još jedan grad u kojem se hrvatska neovisnost plaćala krvlju. Zaustavili smo se namjesnom groblju , nadomak brdu na kojem je od četničkog metka u ljeto ” 91 . poginuo hrvatski snimatelj Gordan Lederer. Opet sam ostala zatečena.
Na hladnome crnom kamenu jedne grobnice gledalo me isklesano lice krajiškog odmetnika. Odjeven u uniformu vojske republike srpske krajine. U ruci mu prijeteći stoji automatska puška S nevjericom gledala sam u uniformu i pušku pod čijim je rafalima tijekom okupacije na širem Kostajničkom području skončalo 220 Hrvata. Strašno!
Jesu li to jedina groblja sa provokativnim natpisima koje su danas postavili obitelji i prijatelji odmetnika i zločinaca u Hrvatskoj?
Sigurno ih ima još mnogo. Žalosno je da takav grobni govor mržnje naša hrvatska pravosudna vlast i policija ne reagira. Slične natpise naišla sam na Banovini i u općini Majur, u selu Gornji Hrastovac.
Na svježe uređenom grobu jednog poginulog krajišnika odmetnika, uz njegovo ime obitelj je dala isklesati dvoglavog orla s 4 ocila , što je bio službeni simbol tzv. vojske RSK. Tog trenutka sam se sjetila Thompsonovih koncerata i nekih svojih kolega novinara kojima je jedina zadaća na njima pronaći par ustaških znakova iako ih nose ili minorne budale ili provokatori.
Ali tada odmah reagiraju razni Zuroffi i drugi “prijatelji ” Hrvata trabunjajući o mržnji i sličnom?
Da, naravno, nakon toga na noge se redovito dižu razni međunarodni centri i instituti. Traže se uhićenja, javno se upozorava na mržnju i netolerantnost koja proždire Lijepu Našu. A, ovo ? Što je s ovim?
Zar su grobovi okićeni simbolima kojima se veliča fašistička paradržava normalna stvar??
Doznali smo da ste to pitanje postavili Nikoli Drakuliću, predsjedniku Vijeća srpske manjine za općinu Majur , u kojoj se nalazi i groblje iz Gornjeg Hrastovca.
Očekivala sam da će se predstavnik Srba makar dvjema suzdržanim rečenicama ograditi od sramotnih spomenika. No već prve Drakulićeve rečenice uvjerile su me u moju naivnost. Kad sam Nikolu Drakulića upitala je li normalno da se simbolima tzv. vojske RSK veliča srpska paradržava, on mi je jednostavno odgovorio: ‘Pa , on se i borio za to, za svoju zemlju, jer smo imali jake neugodnosti od naših susjeda koji su došli tu i pokupili ljude i pobili ih ’41. I da to nebi doživjeli ponovo, naši ljudi su stali branit samo svoje selo.”
Jeste li ga podsjetili da je samo u Majuru, općini u kojoj je i Drakulićevo selo, tijekom srpske okupacije ubijeno 23 Hrvata mahom civila.
Naravno da jesam, i mislila sam da će se Drakulić smesti pred krvavom brojkom, eventualno i osuditi zločin koji se ničim ne može objasniti. No od njegova sam se odgovora skamenila. ‘Sve ide po zasluzi. Ti ne pitaš što je tvoj djed radio? Za sto godina ne možemo im vratiti što su učinili u onom ratu. Što misliš koliko je u Jasenovcu poginulo ljudi? Za sto godina. Znači , doš’o vrag po svoje.’
Doš’o vrag po svoje. Drugim riječima Hrvati su dobili što su i zaslužili.
Aktualni izabrani predsjednik Vijeća srpske manjine Drakulić, više se uopće nije obazirao na pitanje zbog kojega sam mu došla. Nastavio je u sličnome jezivome tonu. Pritom mi je naglasio kako govori i u ime onih mlađih sunarodnjaka koji se boje javno istupati. Njega starijega više i nije briga za moguće reakcije.
Pokušala sam ga urazumiti i ponavljala sam brojke o ubijenim civilima u takozvanoj krajini. Za mnoge ni danas ne znamo gdje su im kosti. Hoće li se ikad pronaći ?
Doznajemo da Vam je taj po hrvatskim zakonima izabrani predstavnik manjina u Hrvatskoj Drakulić na odlasku poručio da Hrvati “koji idu u crkvu ti su opasni, da je to genocidan narod”.
Točno, tada mi se smučilo i prekinula sam razgovor. Dok smo odlazili iz njegovog dvorišta Drakulić je prstom upro na snimatelja ” STRAGE ” zaprijetivši mu da snimljeni materijal ne smije objaviti. U suprotnom će ga pronaći.
Nasmijala sam se i dobacila mu da su ta vremena na sreću ipak prošla. Barem se nadam. No vratimo se nadgrobnim spomenicima. Teško je za povjerovati da za postojanje skandaloznih grobova do dolaska vaše ekipe nitko nije znao. Posebno s toga što su mnogi od njih u općinama gdje su Hrvati u većini pa i na vlasti.
Vratimo se nadgrobnim spomenicima. Teško je za povjerovati da za postojanje skandaloznih grobova do dolaska vaše ekipe nitko nije znao. Posebno s toga što su mnogi od njih u općinama gdje su Hrvati u većini pa i na vlasti. Je li riječ o nebrizi, lijenosti ili pak takozvanoj političkoj korektnosti po principu ” Ne talasaj”, ili sve zajedno?
Očito je da Hrvatskom vladaju dvostruka mjerila. Ne samo da ne vrijede ista mjerila za sve, nego se ni zakoni ne provode. Barem kad su neki u pitanju. Naime Zakon o grobljima je vrlo jasan i decidiran. Na nadgrobnim pločama na grobovima i grobnicama ne može stajati nešto što vrijeđa nacionalne, moralne ili vjerske osjećaje nekog drugoga.
Pa ako je sve tako bjelodano jasno, hoće li se išta poduzeti ?! Ili će nadgrobni spomenici i dalje veličati fašističku agresiju na Hrvatsku ?!
Možete li zamisliti da kraj “Kamenog cvijeta”, spomenika jasenovačkim žrtvama osvane spomen ploča kojom se odaje priznanje i veliča hrabrost ustaškog logornika !?
Uvjerena sam da bi takav slučaj prerastao u međunarodni skandal. No hoće li međunarodni centri osuditi postojanje spomenika koji promiču totalitarističku ideologiju i slave zločinački krajinski režim?? Naravno da neće.
IZVOR: Hrvatski list broj (br.156. 20. rujna 2007.
