Piše Marko Jurič
REFERENDUMSKA inicijative Željke Markić za uvođenja preferencijalnog glasovanja i snižavanja izbornoga praga izazvala je veliku nervozu u vodećim hrvatskim strankama. Vodstva SDP-a i HDZ-a su se jednoglasno usprotivila toj inicijativi. Razlozi su vrlo banalni, a to je držanje stranačkog vodstva u poslušnosti mehanizmom kreiranja stranačkih izbornih lista. Jer tko će sve na listu i koji će poredak biti određuje političku i daleko im važniju egzistencijalnu budućnost viđenijih članova pojedinih stranačkih ogranaka i središnjica.
Galopirajuća kriza ubija bilo kakav politički entuzijazam stranačkih jurišnika i pretvara ih u licemjerne apartčike koji dahću u sjeni svojih šefova, mašu repom i režu jedni na druge. Tako se političke stranke transformiraju iz prvobitne svrhe borbe za opće dobro u borbu za dobro svojih članova. To se zove strančarenje, politikantstvo. Stranke su postale interesne udruge, d. o. o. firme koje se bave prodajom političke magle u cilju zadržavanja položaja, udjela u vlasti, podjele izbornoga plijena, upravljanja državnim i javnim firmama, resorima, lokalnim upravama.
Negativna selekcija
Da je tome tako vidljivo je iz ove naše stvarnosti koja živi učmalost već petnaestu godinu. Ništa se ne mijenja. Tek imena onih koji upravljaju. A zemlja po inerciji zaduživanja i rasprodaje nacionalne imovine polako tone i bliži se trenutku kada će sve skupa jednostavno puknuti, bankrotirati i potonuti u opći kaos. Odgovornost za to jest na vodećim strankama HDZ-u i SDP-u, ali i ostalima koje sjede u saborskim klupama. Međutim, te stranke nemaju političke vizije, hrabrosti ni snage da bilo što promjene. Strah, ogovaranje, spletkarenje, dodvoravanje, laganje, korupcija tek su neke od glavnih karakteristika atmosfere koju lako osjetite kada razgovarate s članovima svih većih stranaka u Hrvatskoj.
Osim već spomenute teške egzistencijalne situacije razlog tome je i negativna selekcija koja se u većini stranaka sprovodi najmanje jedno desetljeće. Sav onaj politički entuzijazam koji je bio prisutan u hrvatskom političkom životu devedesetih pretvorio se u učmalu baruštinu prepunu raznih dvoličnih klimavaca koji se boje javno izreći što misle i što znaju. U ovom sam poslu imao prilike upoznati i razgovarati s većinom relevantnih političara i gotovo svi oni redom imali su jedan tip odgovora za javnu upotrebu, a sasvim drugačiji i daleko zanimljiviji u onom neformalnom dijelu, tzv. off the record razgovoru. Činjenica da se taj fenomen redovito ponavlja sa svima jasno govori da svjesnost problema postoji, ali ne i hrabrosti za nešto učiniti. Ljudi jednostavno nisu spremni riskirati svoju političku poziciju, karijeru, a prije svega golu egzistenciju i reći sve ono što znaju i misle o bitnim i aktualnim političkim problemima.
“Nomen est omen”
Vjerojatno je to jedan uobičajeni civilizacijski fenomen, evolucijski slijed. Demokracija i politički profesionalizam očito ubijaju politički entuzijazam. Zaista je tužno, mučno, iritantno sjediti i razgovarati s ljudima iz tih stranaka, slušati od njih opise raznih suludih, ponekad i kriminalnih situacija koje izravno štete općem dobru, stranci, državnoj politici, pojedinom resoru, nekom od javnih interesa, a onda kada im predložite da nešto od toga javno iznesu samo se nasmiju i kažu ‘pa jesi li ti lud’. I upravo u tom odgovoru sažeta je sva dubina aktualne hrvatske političke i državne stvarnosti: lud si ako pokušaš nešto promijeniti. Puno je lakše i udobnije, trusiti rakijice, kavice, buteljice, žderkiti po restoranima o državnom trošku, uživati u poziciji političkog uglednika kojemu se svi za stolom dodvoravaju i grebare za nekakvu uslugu, nego biti ono što jesu, za što se izdaju, što je njihov ‘Nomen est omen’.
Strah je vrlo moćna emocija. A na drugoj strani benefiti kimanja glavom, prešućivanja istine, dodvoravanja svojim partijskim šefovima su vrlo opipljivi. Jer u tom stranačkom biznisu se vrti puno novaca i sve što je potrebno je biti poslušan i dobro znati izgovarati partijske parole. Pogotovo ako ste malo vještiji pa ih znate upakirati u intelektualnu formu tobožnje analitike koja simuliranom dedukcijom izvodi stranačke stavove kao zaključke. I tako se stvara zemlja ludila, zemlja šizofrene politike u kojoj si lud ako si normalan.
Popis te šizofrenije, destrukcije, tog ludila u ovoj zemlji je beskrajan. Teško je sagledati početak pa krenimo nasumce: Donedavno je Slavko Linić slovio kao najpopularniji političar u zemlji. Mediji su ga dizali na pijedestal ekonomskog genija koji jedini nešto u ovoj državi radi i koji jedini ima petlje donijeti neku odluku. Istina je, međutim, sasvim suprotna. Linić je potpuni ekonomski amater, neznalica koji je nizom katastrofalnih poteza zakopao do kraja hrvatsko gospodarstvo. Odluka o povećanju PDV-a, kojom je povećano opterećenje privrede koja je vapila za rasterećenje je bila, blago je reći, idiotska.
O istome uvijek isto
Kada je Kosorična vlada podigla PDV s 22 na 23 posto to je od Linića i njegovih stranačkih kolega bilo proglašeno haračem, a godinu kasnije kada je on preuzeo resor financija i ne trepnuvši je povisio PDV s 23 na 25 posto. I nitko od te SDP-ovske stranačke klike, zajedno s šefom Milanovićem nije imao petlju izaći javno i usprotiviti se tom suludom potezu. Povećanje PDV-a na 25 posto je bio završni udarac hrvatskom gospodarstvu od čega se neće godinama oporaviti. A da ne pričamo o ostalim ministrima. Kakve koristi imamo od Fred Matićeve objave popisa branitelja, koje koristi imamo od Jovanovićevih spolnih odgoja, a koliko se tu energije rasulo? Što je nova vrijednost od Mrak Taritašinih dadžbina za 800 tisuća legalizacijskih elaborata, koliko je bezumlja u Hajdaš Dončičćevoj monetizaciji cesta, Opačićkina žongliranje sa dječjim doplatcima, porodiljnim naknadam, Ostojićeve zdravstvene reforme od kojih smo još bolesniji, a koje sad njegov nasljednik pokušava poništiti, ili pravna biokemija iz genijalne radionice Bauk&Grbin trademark company?
Donošenje idiotskih zakona je jedini posao kojim se bave ministri u Hrvatskoj. Primjerice, što je danas ostalo od zakona o ne pušenju u lokalima? Kakve su se igre igrale oko plastičnih boca koje su se otkupljivale pa nisu pa jesu i tko zna kako će dalje. Što je s raznim zakonskim kvotama za limitiranje poljoprivrede kukavički donesenih prema briselskim diktatima, a što se onda pokušava sanirati poticajima kojima se opet manipulira? Ili precijenjena kuna i uvoz koji uništavaju proizvodnju jer vlast nema petlje smijeniti odnarođenu garnituru HNB-a? Ili pomahnitale banke koje zbog ne postojanja nikakvih ograničenja,manipuliraju kamatama i valutnom klauzulom, divljački upravljaju gospodarstvom i ponovo uvode feudalizam u Hrvatskoj. Neki dan sam na cesti vidio autoškola za osobne automobile sa prikolicom. Hoće li se uskoro uvesti i posebni tečaj za upravljanje brisačima ili za podešavanje retrovizora? Na što se još nije stavio namet u ovoj zemlji?
Za neuspjehe se daje ostavka
A što reći o sustavu izdavanja raznih dokumenata od preskupih javno bilježničkih servisa, preko građevinskih, lokacijskih, izvedbenih dozvola, elaborata za zaštitu okoliša, gospodarenja otpadom, ZAMP-a, poreza na slivne vode što god to značilo? Samo u Hrvatskoj treba ovjera potpisa. Čemu onda potpisivanje bilo čega? Pa onda razne suglasnosti lokalnih ili državnih uprava za kopanje nosa, disanje zraka, brojanje zvijezda, prireza, trošarina, agencija, inspekcija i tko zna kakvih još parazitskih ili preciznije reći pljačkaških umotvorina za deranje kože pravnim i fizičkim osobama ove Lijepe naše. Birokratizacije svih razina uprave i mentaliteta ljudi ove zemlje, normiranje svakog djelića ljudskog postojanja otišla je toliko daleko da normalnom čovjeku onemogućuje biti normalan.
Na drugoj strani apsolutno ništa se ne radi za izlazak iz krize. Nema ni jedne jedine odluke vladajućih koja bi bila u svrhu pokretanja proizvodnje, stvaranja nove vrijednosti. Jučer su Milanović i Linićev nasljednik Lalovac održali mučnu press konferenciju na kojoj su pokušali objasniti vatrogasne mjere kojima pokušavaju barem nešto spasiti od goleme štete koju je Lalovčev prethodnik Linić izazvao svojim mjerama povećanja poreza i nameta. Pokušali su Milanovića novinari pitati kako to da sada brani sasvim suprotnu financijsku politiku, ali umjesto odgovora Milanović je prgavo odgovorio ‘Hoćete da vam kažem da je Vladina odgovornost? Evo – Vladina je’. I nikom ništa. A odgovornost? Zar ne bi trebao reći ‘nisam znao, pogriješio sam kad sam podržao mjere bivšeg ministra Linića i zato dajem ostavku’? Ne umjesto toga Milanović poručuje javnosti, poput uličnog štemera koji je uhvaćen u laži da je to Vladina odgovornosti, ali boli ga briga jer mu možemo popušiti.
Koliki je kapital Željke Markić
Čini se da je upravo u metafori ‘popušiti’ sročena sva bit ovakve političke žabokrečine. Strah od Markićkinog referenduma koji osjećaju stranačke klike SDP-a i HDZ-a svodi se na preventivu kako ne bi ‘popušili’ kontrolu nad strankom i kako se ne bi uveo mehanizam političke odgovornosti. A onda bi mnogi ‘popušili’ vlast i razne nomenklature jer bi počeli odgovarati za ono što čine, govore i kakve odluke donose. Odbijanjem davanja potpore toj inicijativi vodstva tih stranaka su sasvim sigurno ‘popušili’ daleko više jer je vrlo mala vjerojatnost da ta inicijativa neće proći na referendumu. Čak i taj nedostatak političkog pragmatizma, osjećaja za stvarnost, nesposobnost realnog procjenjivanja situacije govori koliko su stranačka vodstva slijepa, zarobljena u nekim svojim iskrivljenim perspektivama, strahovima, podložna krivim, dodvoričkim savjetima i vode stranke u krivom pravcu.
Referendumski pokret Željke Markić trenutno ima vrlo velik politički kapital. Hrvatska je javnost nakon dva i po desetljeća demokracije postala dovoljno pismena da prepozna kako je smisao inicijative za uvođenje preferencijskog glasovanja zapravo pokušaj uvođenje onoga što je prijeko potrebno hrvatskome društvu, a to je odgovornosti za politička (ne)djela. Suprotstavljanje od strane najvećih stranaka, javnosti će biti samo dodatna indikacija da je to dobra ideja. Uspjeh referenduma biti će istovremeno i poruka birača tim strankama da joj je dosta te učmale bipolarne klijentelističke Kurta-Murta političke scene.
Sjaši Kurta da uzjaši Murta
Ne treba imati iluzije. Politikantstvo i strančarenje je dominantna ideologija i većine ostalih važnijih stranaka u Hrvatskoj. Sve su to mahom politički obrti. Vrijeme promjena, očito, još nije sazrelo i čini se da Hrvatsku trebaju pritisnuti još veće nedaće. Jer nije problem u sustavu i pravilima, nego u ljudima jer ljudi čine sustav. Ako je ovakav sustav posljedica demokratske selekcije onda to pokazuje i da je baza iskvarena. Godine življenja u nepravdi, korupciji, laganju ubijaju u čovjeku moralne vrednote i okreću ga svim opačinama ovoga svijeta.
Mogli bi kao katalog glavnih hrvatskih grijeha navesti isto ono što je prije dvije tisuće godina isticao sv. Pavao: ‘bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađe, ljubomora, srdžba, spletkarenje, strančarenje, razdori, zavist’. Međutim, u ovoj našoj političkoj stvarnosti sasvim sigurno je najveći grijeh ono što je svojevremeno izjavila Majka Tereza: ‘Najveći je grijeh mišljenje da ništa nije grijeh’. Stoga treba promijeniti sustav, za početak promjenom glasačkog sustava. Nažalost, bojim se da je pravo pitanje referendumske inicijative Željke Markić: Ima li u Hrvatskoj boljih ljudi koji bi mogli učiniti promjenu, a koje bi taj novi sustav biranja trebao izvući na površinu?
