Prva važna kadrovska odluka novog predsjednika Zorana Milanovića, nakon što službeno preuzme dužnost 19. siječnja 2020., bit će imenovanje načelnika Glavnog stožera.
Dan po objavi rezultata predsjedničkih izbora u MORH-u se pronijela vijest da je njegov izbor viceadmiral Robert Hranj, trenutno direktor Glavnog stožera.
Sadašnjem načelniku, generalu zbora Mirku Šundovu četverogodišnji mandat istječe krajem veljače, a već 1. ožujka trebao bi biti biti imenovan njegov nasljednik.
Ranije smo pisali da su u igri na nasljednika Mirka Šundova bila dva kandidata. Prvi je aktualni direktor Glavnog stožera, viceadmiral Robert Hranj, a drugi zamjenik načelnika Glavnog stožera, general-pukovnik Drago Matanović.
Hranja se smatra bliskim premijeru Andreju Plenkoviću, dok se Matanovića držao za čovjeka iz orbite predsjednice na odlasku Kolinde Grabar Kitarović.
No, smjenom na Pantovčaku akcije generala Matanovića su pale pa se i u MORH-u i Glavnom stožeru imenovanje Hranja smatra gotovo završenom pričom.
Tko je Robert Heranj
Robert Hranj je rođen u Varaždinu 1962. godina, završio je Vojnu akademiju, smjer pomorstvo, a onda i Mornaričku ratnu školu u New Portu u SAD-u. Bio je naš prvi hrvatski izaslanik u SAD-u od 1994. do 1998., te je bio zadužen za niz zadataka vezanih u NATO i uključivanje Hrvatske u Partnerstvo za mir, što je radio na razini MORH-a.
Bio je zamjenik vojnog predstavnika u vojnom predstavništvu RH pri NATO-u i EU u Bruxellesu od 2009. do 2012., a zapovjednik HRM-a bio je od studenog 2012. do siječnja 2015. godine.
Hranja smatraju jednim od najškolovanijih časnika u Hrvatskoj vojsci, a među visokim časnicima i generalima poznat je pod nazivom “svileni” jšto bi trebalo značiti da je premekan, da više vuče na diplomata nego na vojnika, zamjera mu se i da slabije poznate vojsku.
Tko je Drago Matanović
Drago Matanović, general-pukovnik, trenutno je zamjenik načelnika Mirka Šundova, dvije godine je od Hranja, bio je dragovoljac u MUP-u u ožujku 1991., nakon što je u rat krenuo i njegov mlađi brat Predrag, koji je kao zapovjednik poginuo 1995. u operaciji Oluja tijekom oslobađanja Petrinje.
U svibnju 1991. imenovan je zapovjednikom bojne u 2. gardijskoj brigadi, ( pri čemu je bilo značajnog protivljenja). U čin pukovnika unaprijeđen je 1992. kad preuzima zapovjedništvo Druge gardijske brigade. Nakon ratne faze Matanović karijeru nastavlja u Glavnom stožeru gdje 1995 dobiva čin brigadira.
Potom prolazi razne dužnosti vezane uz bojevu spremnost i zapovjedništvo za obuku, gdje postaje i načelnik. Matanović postaje načelnik uprave za obuku i školstvo 2003. i biva promaknut u čin brigadnog generala.
Poslije postaje i načelnik uprave za operativne poslove i obuku, a radi i u inspektoratu obrane. Matanović je 2014. promaknut u čin generala bojnika i postao zamjenik načelnika GS OSRH. U čin general-pukovnika Matanović je promaknut na Dan Hrvatske vojske u svibnju 2018. godine.
Za Matanovića se tvrdi da poznaje strukturu HV-a u dubinu, da je “vojničkiji” od svilenog Hranja.
Dominacija kadrova iz JNA
Imenovanje “Svilenog” za novog načelnika Glavnog stožera nastavit će se dominacija kadrova iz JNA na ključnim mjestima u Hrvatskoj vojsci.
Gotovo 30 godina nakon raspada bivše Jugoslavije, Glavni stožer i sve grane naših Oružanih snaga vode isključivo časnici koji su vojne karijere započeli u JNA. Sam po sebi, JNA background kod pojedinaca ne znači ništa negativno, posebno ako je riječ o časnicima koji su dali obol u Domovinskom ratu. Oni u Ministarstvu obrane morali bi se konačno okrenuti mentalitetu kakav imaju časnici školovani u samostalnoj Hrvatskoj i koji nemaju vojne kartone po beogradskim arhivskim ladicama.
Jesu li 30 godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata, JNA vodili kadrovi iz Kraljevine Jugoslavije. Ne nisu.
Premda šef države, po Ustavu, nosi i titulu vrhovnog vojnog zapovjednika, njegove ovlasti su ograničene. Ne može predlagati ili imenovati kadrove. Ne može ni samostalno unaprijediti u više činove, nego “samo” dati suglasnost ili odbiti ono što predloži ministar obrane. Može samo tiho lobirati za „svog“ kandidata.
Stanje u našoj vojsci je vrlo problematično usprkos medijskim lakirovkama. HRZ se raspao po šavovima, svega 4 poluispravna zrakoplova, odlaze kadrovi, tehničari, a ni nakon niza godina procesa nabave borbenog aviona mi još ne znamo kakav avion hoćemo.
U HRM-u muku muče s održavanjem prastare flote, vrijeme ih je tehnološki pregazilo, novi ophodni brod ne nudi nikakve nove sposobnosti, izgubili su većinu bitnih ratnih sposobnosti djelovanja na moru, s Obalnom stražom se još ne zna zašto smo je uopće osnivali,…
Kadrovka politika i ugled HV-a
Kadrovska politika u vojsci nam je pogubna i dosegla je tragične razmjere. Sve podsjeća na suludu Staljinovu čistku krajem 30-godina prošlog stoljeća kada je smijenio sve školovane i iskusne generale Crvene armije, a na njihova mjesta doveo neiskusne komunističke sekretare i partijske činovniku bez elementarnog vojnog znanja.
Kad je 1941. Njemačka krenula na Sovjetski savez Staljin je vratio sve školovane generale da brane zemlju.
Princip funkcioniranja politike kadroviranja u MORH-i i Glavnom stožeru je jednostavan. Iz sustava se guraju oni sposobni i stručni, da bi oni manje sposobni i posve nesposobni dobili svoju šansu. Mentalitet dugog trajanja onih nesposobnih sustavno se njeguje.
Pod okriljem NATO volimo pretenciozno misliti kako imamo modernu i sposobnu vojsku. A nemamo. Kažu neki kako naša vojska ima „ogroman ugled“ u NATO. Više je to sfera retoričkih figura i frazeoloških snova.
Tko je, kada i kako taj naš famozni „ugled u NATO-u“ izmjerio? Umjesto da baštinimo ono najbolje i najplemenitije iz Domovinskog rata i naše povijesti pa da na tome gradimo kadrovski politiku i snagu vojske, mi slijedimo ono najgore iz propale Jugoslavije i sluganski se dodvoravamo onima iz NATO-a.
M. Marković/Foto:pxll
