Pupovčeva supruga traži zabranu knjige o stradanju djece u Domovinskom ratu

Knjiga Moj tata spava s anđelima – Mali ratni dnevnik, pisca Stjepana Tomaša, u nakladi zagrebačke Mladosti, objavljena je 1992. godine. Poslije je doživjela još nekoliko izdanja, a ubrzo je postala sastavnim dijelom obvezne školske lektire za 6. razred osnovne škole.

Roman “Moj tata spava s anđelima” govori o djevojčici Cvijeti Matković i njenom životu u Osijeku na početku agresije na Hrvatsku, napadu na taj grad, strahovima i traumama koje dijete proživljava te brojnim  pitanjma koje ratne okolnosti izazivaju kod 13-godišnje djevojčice.

Krajem 2006. godine, nakon što je  Mali ratni dnevnik već ušao u društvo Marulića, Šenoe, Matoša i drugih velikana pisane riječi, na knjiigu se obrušila novinarka Slavica Lukić, inače bračna družica Milorada Pupovca, čelnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Slavica Lukić je u Globusu na četiri stranice objavila članak  Lektira za mržnju, s podnaslovom „Učenici VI. razreda čitaju ‘Mali ratni dnevnik’ Stjepana Tomaša u kojemu piše i to kako ‘Srbi ne poštuju svoju domovinu Hrvatsku’, pa se pita: zabrinuta za srpsku djecu (za hrvatsku ne mari), “kako je moguće da obavezna lektira za osnovne škole bude knjiga u kojoj se ratna zbivanja 1991. opisuju na način što bitno odudara od ideje međunacionalne snošljivosti i suživota Hrvata i Srba te da je đaci čitaju upravo uoči godišnjice pada Vukovara…”

Smeta joj što djeca izbjegla u austrijski Pinkafeld idu u crkvu i mole (i vjernici i nevjernici).

Djevojčica Cvijeta piše u svom dnevniku kako „u ratu i nevjernici postaju vjernici u svojim srcima“. Pa što? Ne kaže da je „nevjernike“ i u Austriji netko nasilno pokrštavao?

Nakon što su agresori tko zna koji put gađali bombama njezin grad djevojčica kaže: „…bratstvo i jedinstvo o kome su nas učili – lažno je“. Nije li? Smeta joj čak i rečenica „Ljepše je živjeti sa Srbima nego s granatama.“

U negativnom kontekstu navodi i rečenicu, zapisanu nakon što je više puta pogođena osječka katedrala: „Imaju li oni vjere u svojim srcima? Mi smo katolici, oni su pravoslavci, ali Bog nam je zajednički, pa zašto onda pucaju na kuću Božju“. Itd. Itd.

Ukratko Slavica Lukić zagovara da se knjiga Moj tata spava s anđelim – Mali ratni dnevnik, ukloni iz obavezne lektire u osnovnim školama.

Kosriteći njene (nakaradne) argumente na isti način iz lektire bi trebalo izbaciti pola naslova domaće i svjetske književnosti. Prva na redu bila bi Marulićeva “Molitvu suprotivu Turkom” ili Mažuranićeva “Smr Smail-age Čengića” jer bi se mogli uvrijediti Turci.

Ništa bolje ne bi prošlo ni Šenoino “Zlatarovo zlato” ili Marinkovićev “Kiklop”  jer bi se mogli uvrijediti  Nijemci, koji su, u prethodnim vremenima, koa i Turci i Srbi, također bili okupirali hrvatske krajeve.

Od svjetske literature, koristeći argumente Pupovčeve bračne družice Slavice Lukić, u lektiri ne bi bilo mjrsta ni za kultne naslove kao što su “Dnevnik Anne Frank

” ili roman “Sadako hoće živjeti“.

M. Marković