HRT sad ima jedno parkirno mjesto više i izdvaja jednu plaću manje – rekao je u potresnom oproštajnom govoru, na zagrebačkom Mirogoju Ivo Kujundžić.
Piše: Velimir Bujanec
Posljednji ispraćaj dragog prijatelja Ive, avangarde pravog, hrvatskog novinarstva, započeo je pjesmom “Zdravo, djevo”. Potpuno mi je jasno da Goran Radman nikada ne bi mogao izgovoriti stihove u kojoj se spominje Kraljica Hrvata. Zapravo, on to nije u stanju ni poslušati, čak niti na pogrebu!
Više od dvije tisuće ljudi na Mirogoju je zaplakalo kada se u čast Ive Lončara, nešto kasnije, zapjevalo i “Bože čuvaj Hrvatsku”… A tek to nije melem za Radmanove uši. Kontroverzni boljševik, zajedno sa svojom svitom, ne samo da nije došao na sprovod čovjeku koji je i doslovce život dao za HRT, već ga je – na neki način – u sklopu “nove sistematizacije radnih mjesta” onako birokratski, hladno i bezosjećajno – otpremio na Mirogoj!
Molitva za Gospu u Prološcu
I to je, indirektno, u svom govoru potvrdio Kujundžić: “Povratkom na HRT iz Hrvatskoga sabora počela je njegova kalvarija… Žalio se da mu ne daju u program, često je bio ponižavan i degradiran… Ali, nije se dao, vjerovao je da će struka napokon pobijediti i da će se ponovno naći mjesto i za njega. Njegova vizija bila je da HTV uvijek bude – Hrvatska televizija. Volio je Hrvatsku, ali ga je u njoj zanimao i čovjek – običan čovjek i čovječnost. Za to se borio.”
Ivu Lončara vidio sam zadnji puta u Prološcu, u Zelenoj katedrali, gdje smo se na Veliku Gospu zajedno molili Bogu. Bio je sjajno raspoložen i govorio: “Još malo Velimire, još malo i gotovi su!” Prije toga vidjeli smo se i na Bleiburgu. Nije skrivao zadovoljstvo činjenicom da je na austrijskom polju vladala neviđena gužva…
“Pogledaj sve te mlade ljude, ipak nećemo propasti,” rekao mi je tada ponosni Ivo, ljudina koja se nikada nije sramila svojih imotskih korijena i hrvatskog pedigrea. Dogovarali smo i posjet Hudoj jami, no zbog zdravstvenih problema, nije mogao ići… A onda je i sam završio u jednoj novoj Hudoj jami – Radmanovoj. Onoj, koju je na Prisavlju iskopao čovjek bez srca, bez imalo emocija i srama – vojnik partije, čiji je mozak davno programiran u Beogradu.
Užasni hodnici Prisavski
Kao što su strašni podzemni tuneli Barbarinog rova, s mrljama od krvi na stijenama i djevojačkim pletenicama pred ulazom, tako su podjednako strašni i hodnici Prisavlja – Radmanove Hude jame. I dok su u Barbarin rov boljševici žive zazidali Hrvate, Slovence i Austrijance, njihovi ponajbolji učenici u mraku Prisavlja zarobili su ono malo hrvatskoga duha i želje za slobodom javne riječi. Ali nisu na Prisavlju stradale samo ljudske duše, nisu tamo ljudi samo moralno i mentalno zgaženi, zastrašeni i sluđeni – ima tu i doslovce – ljudskih žrtava.
Radman je u vlastitu Hudu jamu prvo bacio sirotu Snježanu Abdurahmanović, voditeljicu tamošnjeg restorana i samohranu majku dvoje djece, koja si je oduzela život, zbog ucjena i mobbinga. Poslije su uslijedili još mnogi otkazi i neki su životi tek čudom spašeni. Ali ne i Ivo Lončar. Njega su se naprosto morali riješiti jer ga je drukčije nemoguće bilo ušutkati!
Ivo Lončar dobio je opomenu pred otkaz. Potpisala ju je Lamija Alečković, a supotpisao Goran Radman. Ivu je to strašno uzrujalo… No, s obzriom da otkaz čovjeka ipak nije ubio, odlučili su mu uzeti čak i parkirno mjesto na Prisavlju! E, to ga je dokrajčilo. Toliko se posvadio s beskrupuloznom Lamijom, da se njihova svađa čula sve do “Marijinog Zvona”… Došao je doma i – umro! Od infarkta – u 58. godini. I zato su tako strašno na Mirogoju odjeknule riječi njegovog prijatelja Ive Kujundžića, koji je vrlo hrabro i kritički (a i sam je žrtva istih razbojnika), progovorio u ime zaposlenika: “HRT sad ima jedno parkirno mjesto više i izdvaja jednu plaću manje!”
Slaven Letica stajao je blizu mene. Zaplakao je. Kaže da mu se to nije dogodilo čak niti na pogrebu vlastitoga brata! Slaven, inače dokazani cinik i vrlo duhovit čovjek, bio je doslovno zgrožen onim što je čuo i nije mogao sakriti svoje ogorčenje. Nije bio jedini…
Ranije ga je od progona spašavao predsjednik Tuđmana
Ivo Kujundžić prisjetio se i nekih ranijih godina, u kojima su započeli problemi Ive Lončara: “Neko vrijeme bio je na udaru jednog bivšeg ministra poljoprivrede, prijetili su mu, o njemu se govorilo i na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost. Spasio ga je pokojni predsjednik Tuđman. Rekao je: – Ivu Lončara mi nemojte dirati!“
Avangardni novinar i urednik koji je od „Plodova zemlje“ napravio kultnu emisiju i polemički poligon, uspješno je – zahvaljujući i pokojnom Franji, dobio bitku s kontroverznim Dominikovićem. Ali bitku s Radmanom nije mogao dobiti! Jedan ugledni intelektualac, već mi je na sprovodu rekao: “Pa ako je Radman spreman veličati Tita, koji je od ubijanja Hrvata napravio pravu industriju, što onda njemu znači jedna ljudska sudbina? Što je za njega jedan čovjek? Što njemu znači Ivo?!
Ali znači nama! Znači njegovoj dragoj Davorki, djeci Ani i Ivanu. A njih je, uz Hrvatsku, volio najviše na svijetu.”
Foto: V. B.
