ROMAN DOMOVIĆ, predavač na informatičko-računarskom odjelu Tehničkog veleučilišta u Zagrebu, doktor je informacijskih i komunikacijskih znanosti. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorirao je 2015. godine na temu “Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata“
Četrdesettrogodišnji Domović, osim računalnom kriptografijom, bavi se dezinformacijama koje su posijane u vremenu Domovinskog rata i poslije. Kaže da dezinformacije različitih autora koje ostanu u korpusu javnog/društvenog znanja nacije mogu imati vrlo negativne posljedice za njezinu budućnost.
U razgovoru s Davorom Ivankovićem iz Večernjeg lista objašnjava kako je nastao i tko je autor teze u 200 bogatih obitelji, kako je lansirana priča da je Vukovar prodan, da je Tuđman igrao tenis dok su četnici ulazili grad na Dunavu. Objašnjava i slučaj Karađorđevo, Tuđmanove razgovore s Miloševićem i javne prozivke o podjeli Bosne i Hercegovine.
Teza o Tuđmanovom projektu o 200 bogatih obitelji s vremenom postala općeprihvaćena (“svi znamo”), no je li to doista tako. Je li Tuđman imao takav projekt? Gdje je Tuđman iznio taj “općepoznati” koncept, kojom prilikom, pred kojim svjedocima? Kada se ta teza i njezin nastanak pomnije istraže, dolazi se do spoznaje da je ipak riječ o političkom mitu.
Dr. Roman Domović bavi se dezinformacijama iz vremena Domovinskog rata (Foto: Boris Ščitar/Vecernji list)
– Identificiranje takvih dezinformacija te prepoznavanje novih informacijskih napada jedan od razloga zbog kojih je osnovan Institut za istraživanje hibridnih sukoba – kaže Domović koji je i potpredsjednik spomenutog novog instituta čiji je zadatak analiziranje i praćenje informacijskih i kibernetičkih sukoba, modela, metodologije, kako bi se moglo i predvidjeti što tu Hrvatsku očekuje. Domović i njegovi kolege ne moraju se plašiti za svoj posao, imat će ga sve više.
Dok su još donedavno njihove riječi o kibernetičkim napadima i informacijskim operacijama bile za većinu javnosti tek nezanimljiva znanstvena fantastika, nakon što su ti napadi u svijetu zaredali, sve se promijenilo.
Grci imaju svoje klasične mitove, a Hrvati svoje “klasične” političke mitove. Vezani su uglavnom uz 90-te, kada su i nastajali, a u javnom prostoru stvorena je mitologija vezana uz Domovinski rat i predsjednika Tuđmana.
– Postali smo jako ranjivi jer se svim državnim resursima upravlja putem informacijsko-komunikacijskih sustava, a donošenje odluka o upravljanju ovisi o točnim, potpunim i pravodobnim informacijama, pa je jasno da kibernetički napadi i informacijske operacije predstavljaju ozbiljnu prijetnju pogotovu kritičnoj infrastrukturi – kaže Domović.
Navodi neke od poznatijih primjera što se u tim napadima na državnu tzv. kritičnu infrastrukturu događa: kibernetički napad na elektranu u Ukrajini, kada je oko 225.000 korisnika ostalo bez struje, kibernetički napad računalnim zlonamjernim programom poznatim pod nazivom Stuxnet, kojim je napadnut iranski sustav za obogaćivanje urana, zbog čega je došlo do bitnog smanjivanja procesnih sposobnosti iranskog nuklearnog programa. Dobar je primjer i aktualni globalni kibernetički napad putem zlonamjernog ucjenjivačkog programa WanaCryptor, koji je onesposobio rad nekih vitalnih službi poput zdravstvenih ustanova u Velikoj Britaniji.
Mitovi su oblik ratovanja
Hrvatska zasad nije bila meta nekog većeg izravno usmjerenog kibernetičkog napada, no sigurno je izložena. – Mislim da nema države u kojoj ili prema kojoj nije vođen neki oblik informacijskog ratovanja. To je dio politike, bilo unutarnje bilo vanjske. Informacijske operacije provode se zato da se žrtvu navede da trajno razmišlja i donosi odluke koje idu u prilog onome tko provodi takve operacije, a da žrtva pritom misli da radi sebi u korist. Postoje i tzv. operacije utjecaja ili upravljanje percepcijom s pomoću kojih se isti cilj pokušava ostvariti za dani trenutak, primjerice izbore – objašnjava Domović.
Tehnikama manipulacije stvorena sintagma o 200 obitelji
Potvrđuje da je Hrvatska od početka Domovinskog rata izložena raznim oblicima specijalnih operacija, a tako je nastala praktički cijela ona spomenuta politička mitologija. Riječ je o mitovima koji su proizašli iz propale ideološko-dogmatske platforme zvane „detuđmanizacija“. Pomoću raznih tehnika manipulacije informacijama stvarana je lažna realnost o događajima iz Domovinskog rata i političkom djelovanju predsjednika Tuđmana.
Stvarane su alternativne činjenice koje su neutemeljene i nemaju uporišta u stvarnosti. U javni prostor plasirane su dezinformacije, spinovi i lažne konstrukcije kako bi postale službena istina. Glavni mitovi su sintagma o 200 obitelji koje vladaju hrvatskim gospodarstvom, izdaja, odnosno prodaja Vukovara, podjela BiH u Karađorđevu i zločinački karakter operacije Oluja.
– Javnost u Hrvatskoj nije svjesna dimenzija tih manipulacija koje su nevjerojatne i zastrašujuće. I to zato što se o tome u relevantnim medijima vrlo malo govori – smatra Domović. No po čemu je ta teza o “200 obitelji” mit? Domović iznosi rezultate svog znanstvenog istraživanja.
– Po tome što ne postoji dokaz da je predsjednik Tuđman ikad izgovorio tu sintagmu, a još manje da mu je to bio temelj hrvatskoga gospodarstva. Analiza razvoja tog mita pokazala je da njegovi zagovornici sintagmu „200 obitelji“ prvi put spominju 1994. te da se u devedesetima uglavnom koristio broj od 100 obitelji. Od 2000. koristi se 200 obitelji. Paradoks je da postoje osobe, poput npr. Stipe Mesića, koje su katkada spominjale 100 obitelji, a pokatkad 200 obitelji.
Ili, recimo, Radimira Čačića, koji je 1997. izjavio da je predsjednik Tuđman rekao kako će za nekoliko godina Hrvatskom vladati stotinjak bogatih obitelji, a 2014. izjavio je da je priča o 200 obitelji medijska floskula te da misli da predsjednik Tuđman to nikad nije rekao ni pisao o tome. Ako se pogleda odakle tim osobama priča da je predsjednik Tuđman autor te sintagme, vidi se potpuna nekonzistentnost.
Pa tako postoje tvrdnje da je to izgovorio na TV, da je dao takvu izjavu u intervjuu Nenadu Ivankoviću za Vjesnik, da je to izgovorio u Americi, pa u posjetu Podravini, Koprivnici i Bilokalniku, da mu je to predložio Ivić Pašalić, da je to dogovorio na večeri s hrvatskim poslovnim ljudima u Kanadi itd.
Zanimljivo je da se osobe koje zagovaraju istinitost izjave o 200 obitelji ne podudaraju ni u mjestu, ni vremenu, ni u kontekstu nastanka izjave. Također, koga god sam od njih zamolio da me uputi na izvor prema kojem su oblikovali izjavu da je to izgovorio Tuđman, ni od koga nisam dobio odgovor. Ni jedna knjiga, znanstveni ili stručni članak ne donosi informaciju o podrijetlu sintagme. Svi je uzimaju zdravo za gotovo, kao narodnu predaju.
Prvi spomen u Francuskoj
Zanimljivo je vidjeti odakle zapravo potječe ta sintagma? U javnosti se često spominjalo da pravi autor nije Tuđman, nego Vesna Pusić, primjerice. No, Domović tvrdi da podrijetlo sintagme nema veze ni s Tuđmanom ni s Vesnom Pusić.
Ona je u tom obliku nastala krajem 19. stoljeća u Francuskoj, a proširila se 1930-ih kao mit francuskih ljevičara – deux cents familles. Prvi spomen broja 200 u kontekstu neke grupacije koja drži gospodarstvo dogodio se u 1890-ima kada je francuski novinar, ekonomist i sociolog Adolphe Coste tvrdio je da je francusko gospodarstvo bilo u rukama dvjestotinjak predsjednika ili direktora koji su imali zastrašujuću političku moć.
Sintagmu „200 obitelji“ prvi je put upotrijebio Édouard Daladier, francuski premijer iz 1933. i član socijalno-liberalne stranke Partie radical, koji je na konvenciji stranke u Nantesu 1934. rekao: “Dvije stotine obitelji gospodari su francuske ekonomije i, doista, francuske politike. To su snage koje demokratska država ne bi trebala tolerirati kao što Richelieu ne bi bio toleriran u francuskom kraljevstvu. Utjecaj dvije stotine obitelji leži na poreznom sustavu, na prometu, na kreditima. Dvije stotine obitelji postavljaju na vlast svoje izaslanike. Oni utječu na javno mišljenje jer kontroliraju tisak.“
Daladier je bio nositelj ideje u izbornoj kampanji iz 1936. s napadima na „velike feudalne parazite“. To je postao jedan od najpopularnijih slogana Popularnog fronta, kojim su se koristili komunisti, socijalisti i radikali. Daladier se zapravo referirao na 200 glavnih dioničara Francuske banke. Mit o „200 obitelji“ bilo je pojednostavnjeno objašnjenje za neuspjehe Koalicije ljevice u dvadesetima.
Recimo, Središnja banka je razljutila ljevičare kada je odbila pomoći Koaliciji ljevice (fr. Cartel des Gauches) da brani franak u 1925./1926. pa su ljevičarski pisci iscrtali obiteljske saveze bankinih namjesnika i širili mit o 200 obitelji, a zapravo najvećih dioničara. Uglavnom, bogate se smatralo izdajnicima francuske nacije. U 1930-ima mit o 200 obitelji širio je i francuski satirički časopis Crapouillot. Svrha većine tekstova o 200 obitelji bila je otkriti “veliku fašističku zavjeru”. Mit su preuzeli i francuski ekstremni desničari, npr. Fašistička skupina, s dodatkom da su “200 obitelji” činili Židovi.
Malcolm Anderson, koji je istraživao francusku gospodarsku povijest i mit o 200 obitelji, napisao je u svom radu „Mit o 200 obitelji“ iz 1965. da se francuska politika nije mogla objasniti u smislu borbe između ideologija i političkih načela ili sukoba interesa, nego samo uz pretpostavku postojanja grupe koja ima ključne pozicije u financijskom sustavu, koja manipulira javnim životom zemlje te da mit o 200 obitelji pripada ovoj tradiciji.
Suvremeni pregledi francuskoga gospodarstva također spominju mit o „200 obitelji“ koje upravljaju francuskim gospodarstvom, odnosno postoji pogled da je taj broj zapravo 100.000 obitelji, a ne 200. Na tu temu izašla je 2015. i knjiga „Les 100 000 familles: Plaidoyer pour l’entreprise familiale“.
Domović, dakle, zaključuje da Tuđman nije autor ove sintagme, a po svemu sudeći nije se njome niti koristio.
– Kako se ta sintagma našla vezana uz njega i zašto mu je imputiraju baš njegovi politički protivnici ili oni koji se okreću onako kako puše vjetar s vlasti, dosad nisam otkrio – kaže Domović. Dok se ne pojavi neki relevantan dokaz da je Tuđman koristio ovu sintagmu kao temelj hrvatskoga gospodarstva, ona je samo mit.
Je li Tuđman igrao tenis?
A što je s tezom o prodaji, odnosno izdaji Vukovara? Buru u javnosti izazvao je prilog HTV-a emitiran na 20. obljetnicu pada Vukovara. Domović je o tome napisao opsežan rad. Je li se otkrilo tko je montirao razgovor Dedakovića s državnim vrhom?
– Teza o izdaji/prodaji Vukovara tipičan je primjer uspjeha neprijateljskih operacija plasiranih u hrvatski javni informacijski prostor pa su je prihvatili i neki domaći političari i mediji.
Najprije treba reći da Vukovar nije ni izdan ni prodan. Na temelju velike količine danas dostupnog materijala svih aktera bitke za Vukovar zaključak je da je Vukovar privremeno okupiran jer je s jedne strane bila koncentrirana velika ljudska i oružana sila JNA i raznih srpskih postrojbi, a s druge Hrvatska vojska u nastajanju koja je u odnosu na JNA bila malobrojna, nedovoljno organizirana i daleko slabije naoružana.
Pravo je čudo, koje su omogućili branitelji Vukovara, da je Vukovar i o(p)stao toliko dugo. JNA i srpske postrojbe mogli su si dopustiti koncentraciju velikih snaga na jednu istaknutu i relativno izoliranu točku u prostoru, dok Hrvatska taj luksuz nije imala budući da je vojska u nastajanju morala biti razvučena duž cijele bojišnice, koja se pružala više od 1000 km.
S druge strane, shvaćajući da više ne mogu održati zamišljeni tempo napadnih djelovanja i vojnom silom izravno napasti i zauzeti Zagreb, JNA i srpski agresor pokušali su dezinformacijama, figurativno rečeno, dovesti Zagreb u Vukovar, gdje su očekivali postizanje svog cilja: rušenje legalne hrvatske vlasti i postavljanje marionetskog sustava.
Tada je u hrvatski javni prostor ubačena za stabilnost i budućnost mlade hrvatske države vrlo opasna prijetnja: „Ako padne Vukovar, pada i Tuđman.“ Nije nađen ni jedan dokaz koji bi potvrđivao tezu da je predsjednik Tuđman prodao, odnosno izdao Vukovar, ali su nađeni brojni dokazi koji pokazuju da se Vukovaru pomagalo koliko se moglo.
Domović kaže da je jedna od priča koja nema uporišta u stvarnosti i ona da je Tuđman igrao tenis dok je Vukovar padao!?
– Što tiče Dnevnika, taj je prilog prvorazredni skandal jer smo 2011. u režiji HTV-a gledali reprizu neprijateljske propagande iz 1991. S tim da ne želim ustvrditi ni imputirati da autori imaju ikakve veze s KOS-om ili bilo što slično, nego upozoriti na sramotan i skandalozan događaj. Može se zaključiti da je potreba za plasiranjem vlastitih iluzija nekim medijskim djelatnicima jača od potrebe za profesionalnim djelovanjem.
Sugestija da je Vukovar izdan, odnosno prodan, išla je preko tri vektora: manipulacije „Optužnicom“ koju je pročitao Siniša Glavašević, manipulacije pokušajima proboja u Vukovar i manipulacije tonskim zapisima razgovora uglavnom Tuđmana i Gojka Šuška s Milom Dedakovićem Jastrebom, koji su montirani tako da slušateljima sugeriraju drukčiji tijek razgovora od originalnog i navedu ih na krive zaključke.
Upotrijebljene tehnike manipulacije informacijama u ovom slučaju metodološki i sadržajno poklapaju se s onima grupe OPERA (Odjel za propagandno ratovanje) ustrojene i vođene u zapovjedništvu KOS-a Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA iz 1991. Postoje dokazi da je grupa OPERA 1991. vodila specijalni rat informacijama, tj. dezinformacijama radi destabiliziranja Hrvatske i njena proglašavanja neofašističkom tvorevinom.
Poznata je, recimo, i operacija Labrador putem koje su izvedeni teroristički napadi na židovske ciljeve u Zagrebu 1991. Drugi smjer takvog rata bila je upravo propaganda o izdaji/prodaji Vukovara tako da se manipuliralo tonskim snimkama razgovora vukovarskih branitelja i hrvatskog državnog vrha, da su se o tome pisali pamfleti koji su se ubacivali među stanovništvo, da su se među branitelje i javnost usmeno ubacivale priče o izdaji Vukovara itd. Prema tome, radi se o istoj temi i istim metodama.
– Otkrio sam da su te snimke već bile korištene, 28. studenoga 2005. u 375. emisiji „Latinica“ pod nazivom „Je li Vukovar izdan?“. Tada su doista puštene te snimke razgovora Dedakovića i državnog vrha, ali isječci razgovora u Latinici pušteni su cjeloviti.
U spornom prilogu Dnevnika HRT-a snimke su rezane i montirane. Dijelovi razgovora tako su izvađeni iz pravog konteksta i stavljeni u montirani kontekst koji sugerira posve drukčije zaključke nego nemontirane snimke.
Domović objašnjava i idući politički mit, onaj o podjeli BiH u Karađorđevu.
– Čudesno je kako je moguće da se ta teza zapravo koristi kao činjenica iako ne postoji apsolutno ništa što bi je pretvorilo u činjenicu. Nema nikakvog video, audio ili dokumentarnog materijala koji bi to potvrdio, a razvoj događaja na terenu govori o posve suprotnom od onoga što se nameće putem te teze. Zanimljivo je i kako se operativno kalio taj mit u hrvatskom medijskom prostoru.
Na primjer, tjednik Globus je 1991. izradio karte podjele BiH prema analizi koju je navodno napravio njihov ekspertni tim od pet stručnjaka različitih profila. U nekoliko članaka u idućem razdoblju raznim tehnikama manipulacije informacijama iste karte predstavljene su kao „karte s pregovaračkog stola hrvatskih i srpskih pregovaračkih timova eksperata o mogućnostima podjele Bosne između Hrvatske i Srbije“ i „karte koje su se pojavile u političkim kuloarima“.
Najzanimljivije jest da taj članak uopće nije pisao ekspertni tim, nego Slaven Letica pod pseudonimom, a da je karte nacrtao Globusov grafički urednik. Tako se čitatelje navodilo na pogrešne zaključke o autentičnosti karata, a prevarilo ih se i kad je riječ o autoru analize. Svi ti članci obiluju metodološkim, logičkim i činjeničnim pogreškama te su zapravo argumentacijski ništavni. Kao, uostalom, i svi ti detuđmanizatorski mitovi, kaže Domović.
Što je bilo u Karađorđevu
Dodaje da ovdje možemo postaviti pitanje i Ivanu Zvonimiru Čičku i Dobroslavu Paragi: gdje su snimke razgovora Tuđmana i Miloševića iz Karađorđeva? – Naime, oni su od 1991. do 1997. pa i poslije u domaćim i stranim medijima govorili da pouzdano znaju da postoje te vrpce, da znaju tko ih je napravio, da su ih čuli, pa čak i da ih imaju u svom posjedu. U priču o tim navodnim vrpcama uključili su se i Ivo Banac i general Špegelj.
Snimke su navodno bile predane haaškim istražiteljima, ali naravno, nitko ih nikada nije vidio ni čuo – kaže. Navodi da postoji i intervju s Čičkom u kojem on kaže da su događaji iz operacije Oluja rezultat dogovora u Karađorđevu u sklopu kojeg je dogovoreno masovno preseljenje, odnosno da Srbi odu iz Hrvatske, a Hrvati iz BiH i da oni onda nasele područja u Hrvatskoj s kojih su otišli Srbi. Čičak navodi da to nije samo teza nego i informacija te da je točna. U toj je priči sudjelovao i Ivo Banac.
Domović dalje tvrdi da, u vezi s BiH, možemo izdvojiti izjave Ive Josipovića vezane uz hrvatsku politiku prema BiH koje je izgovorio u Sarajevu i Pečuhu te lažne podatke da je broj Hrvata u BiH prepolovljen zbog te politike. Niti je politika prema BiH bila loša niti je broj Hrvata prepolovljen, a kamoli zbog hrvatske politike. –
Analizirao sam sva dostupna demografska istraživanja od rata do te izjave. Baš nigdje nije ispalo da je broj Hrvata prepolovljen, što je pokazao i posljednji popis stanovništva u BiH. Josipovića sam, dok je bio predsjednik, dvaput zamolio da me uputi na izvor podataka o prepolovljenom broju Hrvata, ali nije mi odgovorio. Fascinantno je to da sve te osobe koje u javnost plasiraju detuđmanizatorske mitove znanstvenicima ne žele odgovarati na konkretna pitanja, tvrdi Domović.
“Mitologizirana” je i Oluja, a Domović tvrdi da je ta operacija još jedan od vektora napada na Tuđmana i Domovinski rat.
Goleme svote novca uložene su u stvaranje i plasiranje raznih konstrukcija o operaciji Oluja koje su trebale stvoriti lažnu sliku o Hrvatskoj, Tuđmanu i Domovinskom ratu. U tom informacijskom ratu sudjelovali su ne samo srpska strana i strani centri moći nego i razni domaći političari, medijski djelatnici i aktivisti. Sav trud koji su u to uložili tijekom gotovo dva desetljeća pao im je u vodu oslobađajućom presudom našim generalima.
– Meni je nevjerojatno da su stajališta tih domaćih krugova komplementarna stajalištima onih koji su nas htjeli uništiti. Ne mogu shvatiti koji je poriv tih ljudi, koji im je interes da lažno optužuju vlastitu državu, falsificiraju događaje naše povijesti i zauzimaju stajališta istovjetna KOS-u, muslimanskim tajnim službama iz doba rata, haaškog tužiteljstva. Pogotovo zato što su sve te teze lažne.
Na temelju dokazanih laži blate vlastitu državu.
I to su ljudi koji postaju predsjednici, saborski zastupnici, premijeri, ugledni i stalni politički komentatori itd. – ističe. I još je nešto zanimljivo Domoviću. Zašto nema nijednog medijski aktivnog povjesničara ili nekog znanstvenika na lijevom dijelu političkog spektra koji znanstveno-metodološki proučava Domovinski rat? Zato što bi došao do zaključaka koji ruše teze koje zagovara ta opcija. A to bi bio autogol. Zato se oni drže Drugog svjetskog rata jer zbog zločinačkog karaktera NDH imaju neiscrpno vrelo materijala putem kojih mogu pokušati kompromitirati Hrvate, izmišljati suvremene fašiste itd. Nakon što je pala optužba o udruženom zločinačkom pothvatu kao odrazu „Tuđmanove Hrvatske“, izgubili su dobar dio tla pod nogama.
Mračne Tuđmanove tajne
Domović je jedan od rijetkih, ako ne i jedina osoba u posljednjih desetak godina koja je dobila pristup arhivi predsjednika Tuđmana. Na dozvolu Vlade RH čekao je šest mjeseci, a najvredniji mu je bio materijal iz dotada neobjavljenih transkripata i pratećih dokumenata sastanaka šestorice predsjednika jugoslavenskih republika koji su se odvijali od ožujka do lipnja 1991. Domović objašnjava što je vidio.
– Koliko su besmislene tvrdnje Stjepana Mesića da su sastanci Tuđmana s Miloševićem „apsurdni“ i „suludi“. Ti su sastanci poslužili Hrvatskoj da procijeni stavove Srbije i jugoslavenske vlade, a onda i ostalih.
Na tim sastancima Hrvatska se pokazala kao strana koja se ne zalaže za jednostrana i agresivna rješenja, nego traži mirno rješenje u sklopu modifikacije postojećeg stanja, a ako to nije moguće, onda će proglasiti samostalnost. Na temelju toga došlo se do okvirne forme referendumskog pitanja o samoopredjeljenju koje će zadovoljavati zaključke dogovorene na sastancima, ali usmjereno na interese RH.
Osim toga, RH se na temelju Tuđmanovih nastupa svijetu pokazala kao razumna država spremna na kompromise i koja traži mirno rješenje koje zadovoljava sve, dok se Srbija preko Miloševića pokazala kao nerazumna država koja nije spremna na kompromise.
Tu se dogodio zaokret u svjetskoj politici koji je RH iskoristila za proglašenje samostalnosti, kaže. – Često se govorilo o nekakvim mračnim tajnama Tuđmanova režima koje se čuvaju skrivene u tom arhivu. A zapravo, što više dokumenata izlazi iz tog arhiva, to se vidi da mračne tajne imaju tzv. detuđmanizatori.
Cjelovit uvid u autentično gradivo iz tog arhiva otkriva da su se u svrhu detuđmanizacije godinama sustavno i selektivno izdvajali određeni dokumenti iz kojih bi se onda još vadili fragmenti izdvojeni iz konteksta. Tako bi se stvarale lažne konstrukcije. Ako se to gradivo pogleda cjelovito i u stvarnom kontekstu, vidi se da mitovi koje smo spomenuli nemaju temelja. Riječ je o ideološkim iluzijama – završava Domović.
AUTOR: D. Ivanković
