Večernji list je ovaj put stvarno daleko dobacio: čak troje njegovih autora nije uspjelo shvatiti poruku tekstova u The Australianu, niti doznati nešto novo o Predragu Japraninu, osumnjičenom ratnom zločincu s Interpolove tjeralice, koji od 2000. živi u Australiji.
![Mate-Bašić[1]](https://www.maxportal.hr/wp-content/uploads/2015/01/Mate-Bašić13.jpg)
Dobro je, međutim, da su makar njihovi urednici shvatili poantu, tako da je naslov jedino što vrijedi u tom podvigu “istraživačkoga novinarstva”: hrvatsko Državno odvjetništvo, hrvatsko pravosuđe i hrvatske vlasti uopće, doista ne poduzimaju ništa u tom pogledu, ne samo kad je riječ o Australiji, pa je tako naslov:
“Osumnjičen za trostruko ubojstvo u Petrinji, a Hrvatska nije tražila izručenje!” – ponovimo! – sublimirani smisao ove žurnalističke eskapade. Prava je šteta, nažalost, što ni do tog naslova nije došlo novinarskim naporima vrlih hrvatskih reportera (nisu se čak udostojili obratiti, recimo, ni pukovniku Ivanu Pandži Orkanu, što bi, kad je o tom području riječ, učinio svaki zainteresirani novinarski početnik), nego je naslov u VL-u on izvučen iz prepričanih tekstova The Australiana, koji se pak fokusira na svoj vlastiti – sličan, ali ipak stubokom različit! – problem, sa svojim naslovom: “Australskoj Saveznoj policiji ‘ vezane ruke ‘ u pogledu navodnoga srpskoga ratnog zločinca”.
Vidjelo se to najbolje i u posljednjoj prigodi kad je na ovaj zabačeni australski otočić, slučajno i u prolazu, do rodbine svratila dr. Sanja Milanović, u društvu svojega supruga, hrvatskog premijera Zorana, ministra obrane Kotromanovića, par njihovih savjetnika, skupine tjelobranitelja i tjelohranitelja, te s omanjom snimateljskom ekipom državne televizije, desetak ljudi na državni trošak dva tjedna na Antipodima, cijena – prava sitnica. Kao i učinak.
Dr. Sanju Milanović nitko ni o čemu ništa nije ni pitao, poglavito ne o ratnim zločinima, a i zašto bi, ona se ionako načelno bavi zdravljem nacije, i o toj temi pojma nema, kao što o njoj – osim kad su posrijedi “u Australiji neprimjerene” Poglavnikove slike, što je, jel da?, “mirnodopski ratni zločin” sam po sebi – pojma nije imao ni njezin muž, trenutni hrvatski premijer Zoran Milanović, jer je bio zauzet važnijim hegelijanskim dvojbama: tko sam, što sam, kamo idem, čemu stremim, tko će me primiti na pet minuta, i što meni uopće ova sizifovska i jobovska gnjavaža treba.
Predrag Japranin: Osumnjičen za trostruko ubojstvo u Petrinji
Večernji list svoj tekst intonira u najboljem duhu Milanovićeve politike, odnosno Milanovićeva načina razmišljanja kad piše: “Ministarstvo pravosuđa kaže kako čeka da se okonča slučaj izručenja Dragana Vasiljkovića, kapetana Dragana, kako bi se kroz taj presedanski slučaj vidio konačan stav Australije prema izručenju njihovih državljana. Naime, kao i u slučaju kapetana Dragana, Japranin je australski državljanin i za njega će morati vrijediti ista pravila. Za Japraninom je raspisana međunarodna tjeralica, što znači da će, u slučaju napuštanja Australije, ionako biti uhićen i izručen RH.”
Brigo moja, prijeđi na drugoga, rekao bih (uz napomenu da je skandalozno to što novinari VL-a ne znaju da Dragan Vasiljković nije “kapetan” po činu, pa da bi se to pisalo malim slovom, nego je “Kapetan Dragan” po nadimku, što valja pisati – uvijek! – velikim slovom, osobito ako ne želimo RSK-u i VRSK-u pridati formalnopravni značaj, kojega oni nemaju i nisu ga izvan svojega samoizolacijskoga pobunjeničkoga geta ikada imali).
Ali, ali… Ali, slučajevi Predraga Japranina i Kapetana Dragana nipošto nisu isti, pa prema tome, za njih nipošto “ne će morati vrijediti ista pravila”, kako to nagađa VL, gatajući što o tome misle u hrvatskom pravosuđu i u hrvatskoj Vladi, gdje se dotle nadležni ufaju kako će ih mimoići i ova čaša oksimoronske gorke žuči!
Skrivanje pred kamerama australske televizije
Formalistička sličnost u ta dva slučaja nalazi se jedino u činjenici da je riječ o osumnjičenim ratnim zločincima, s Interpolove tjeralice, koji se nalaze na tlu Australije.
No, naizgledna sličnost po statusu državljanstva nema nikakve veze s time, i ona (sličnost, identičnost), uostalom, uopće ne postoji, jer: Dragan se Vasiljković, doduše, jest rodio u negdašnjoj SFRJ i australsko državljanstvo primio po doseljenju na ovaj kontinent, prilično davno je to bilo, no on nikada nije bio HRVATSKI državljanin (a izgleda da nije ni svoje jugoslavensko državljanstvo po rođenju obnavljao, tj. prilagođavao ga tamošnjim pravnim sljednicama SRJ, SiCG, i Republike Srbije), dakle, – Australci u njemu službeno gledaju tek SVOJEGA građanina, osumnjičena za ratne zločine u Hrvatskoj, koja traži njegovo izručenje.
S druge strane, Predrag Japranin, koji se također rodio u SFRJ 1963., ali u Hrvatskoj, u Australiju je došao 2000. godine, te australsko državljanstvo stekao naknadno, na temelju jasno propisanih zakona i pravila. Njemu se pak stečeno državljanstvo, posebno u ovakvom slučaju (dakle, kad on tvrdi da nije sudjelovao u ratu, a ispostavlja se da jest, što znači da je lagao u molbama i za vizu i za prijem u državljanstvo, itd.), može oduzeti vrlo brzo i vrlo jednostavno, zapravo – samo je jedna mogućnost da mu se NE oduzme: ako tako odluči ministar po svojemu diskrecijskom pravu, nakon nužnih pravosudnih postupaka.
Drugim riječima, rečenica u VL-u, koja glasi: “Za Japraninom je raspisana međunarodna tjeralica, što znači da će, u slučaju napuštanja Australije, ionako biti uhićen i izručen RH”, potpuno je besmislena.
Kristina Šiftar iz Petrinje želi istinu o smrti sina Marijana
Interpol i postoji upravo zbog toga, i Interpolu je svejedno u kojoj se zemlji tražena osoba nalazi, što znači da AFP sada samo inzistira na formalnostima: osoba Predraga Japranina, osumnjičena za ratne zločine, locirana je na tlu Australije, AFP je već uspostavio puni nadzor nad njegovim kretanjima i njegovim kontaktima (osim ako im se vješto ne sakrije, tj. ako na neki način ne odbjegne, kao Kapetan Dragan svojedobno), sad samo treba udovoljiti toj jednoj, pukoj formalnosti – RH mora službeno uputiti zahtjev za izručenjem da bi se slučaj mogao procesuirati. I gotovo, kvit, šlus, nema mudrovanja. Upravo to piše u tekstu The Australiana
Istodobno, u tekstu The Australiana je naglasak na nečemu drugomu – zbog čega me danas zvala Natasha Robinson, urednica The Australiana koja je najzaslužnija za pokretanje slučaja Kapetana Dragana, nota bene, diplomirana pravnica i stručnjakinja za međunarodno pravo – a riječ je o razočaranosti i ljutnji onih koji prate postupke australskih vlasti kad su u pitanju osumnjičenici za ratne zločine, njihov ulazak u zemlju, njihovo otkrivanje ili njihova zaštita.
U The Australianu doslovno piše:
Marijan Šiftar ubijen je s dvojicom prijatelja
“Bliski promatrači australskih postupaka prema ratnim zločincima pitaju se zašto je AFP dopustio jednomu osumnjičeniku za ratne zločine, koji je u stranoj zemlji optužen, da slobodno živi u (našem) društvu, uslijed nedostatka formalnog zahtjeva za izručenjem. Autor knjige “Ratni zločinci, dobrodošli” Mark Aarons, sutuaciju je opisao kao “apsolutno patetičnu”.
– U slučajevima poput ovoga, mi bismo morali pokrenuti vlastitu istragu, a ako se pokaže da je riječ o slučaju prima facie, moramo ovdje započeti sa zakonskom procedurom, ili moramo raspraviti stranim zemljama žele li one ili ne žele same poduzeti legalne postupke – kazao je Aarons.
AFP nema posebnog odjela za ratne zločine. Aarons nagađa da bi problemi stvoreni oko zapovjednika srpskih paravojnih postrojbi Dragana Vasiljkovića – kojega Hrvatska traži još od siječnja 2006. – mogli biti razlogom zašto Hrvatska oteže s formalnim zahtjevom za izručenje Japranina. Vasiljković, znan kao Kapetan Dragan, nalazi se u zatvoru u Sydneyu već osam godina, a njegov se slučaj razvlači po brojnim sudskim instancama s velikim odgodama.”
Dobro sad, Aarons ima svoju agendu: on je autor “Sanctuaryja”, koautor “Ratlinesa”, te autor “War Criminals Welcome”, ali je jednako tako i jedan od negdašnjih vođa pokojne Komunističke partije Australije (Aaronsima hereditarne, o čemu je nedavno objavio knjigu “The Family File”, u kojoj na temelju dossiera ASIO-a rasčlanjuje višedesetljetni nadzor australske tajne policije nad njegovom obitelji), te jedan od bliskih suradnika Grahama Blewitta, posljednjega direktora tragično neuspjeloga Special Investigation Unita (SIU), svojevrsne australske nazi-hunterske ustanove.
U “War Criminals Welcome” on je, kao i u “Sanctuaryju” uostalom (jer je ta knjiga – o kojoj sam u “Croatian Heraldu” svojedobno objavio par stotina feljtonskih kartica kritičkoga teksta – samo proširena i dopunjena verzija “Sanctuaryja”) dobar dio svoje opsežne knjige posvetio Hrvatima iz Drugoga svjetskog rata, te sve začinio primjerima Blaža Kraljevića, ali i Kapetana Dragana, zapravo se zalažući za obnovu SIU-a, makar u modificiranom, kakvom god, obliku, što čini i sad.
Japranin danas trenira žensku nogometnu ekipu u Melbournu
No, bez obzira na odij kojega, barem u širemu društvu u kojemu se ja krećem, izaziva spominjanje Aaronsova imena (BTW, kritički feljton o “War Criminals Welcome” objavio sam na svojim FB-stranicama Mate Bašić Pages), sve se čini kako vrijeme radi u korist njegove ideje. Poglavito kad je riječ o pripadnicima različitih srpskih paravojski koje su na ovaj kontinent pristigle tijekom i nakon srpskih zločinačkih pohoda 1990-1999. Od Hrvata koji su bili osumnjičeni i optuženi za ratne zločine na tlu Australije u posljednjih je 20 godina poznat samo slučaj Antuna Gudelja, koji je, ionako, vrlo brzo riješen, na način da se čovjek sam predao kad je saznao da ga Hrvatska – koja ga je u prvom navratu bila oslobodila – ponovo traži.
O Bošnjacima-muslimanima i o kosovskim Albancima ne zna se u tom svjetlu puno (logično, jer se to ne zna nigdje u svijetu!), no problem osumnjičenih, optuženih ili prikrivenih ratnih zločinaca iz različitih srpskih vojnih i paravojnih, policijskih i parapolicijskih postrojbi (da kriminalce opće prakse u ovoj prigodi ne računamo uopće, ni u slučaju jedne nacije, jer su oni drugačija priča), e, oni su pravi problem.
Kapetan Dragan, i evo sada, Predrag Japranin, samo su “vrh ledenog brijega” (kako bi se slikovito znali izraziti negdašnji vispreni politički komentatori “Danasa”), jer se vjeruje da u Australiji živi pozamašan broj najizravnijih sudionika u srpskim agresijama, etničkom čišćenju i ostalim “junačkim poduhvatima” tijekom posljednjega desetljeća 20. stoljeća: nagađa se da se upravo u Melbourneu danas živi rođak predsjednika HDZ-a i bivšega hrvatskoga ministra policije T. Karamarka, jedan od negdašnjih glavnih Martićevih “bezbednjaka” u Kninu, polu-Hrvat, polu-Srbin Željko Škovrlj (kojemu ovdje nitko ne broji krvna zrnca, jer je to krajnje politički nekorektno!); zna se da u Melbourneu održavaju jaki portal “krajinaforce”; zna se da u novije doba i oni marširaju uz australske veterane na ANZAC Day; zna se da je znameniti Miroslav Mlinar iz Benkovca godinama živio u Sydneyu, bavio se ličilačkim poslovima, a čak osnovao i rukometnu ekipu tamošnjih “Belih orlova”…
Interpolova tjeralica za Japraninom
A “Beli orlovi”, zapravo najpoznatija i u svijetu najraširenija neočetnička organizacija, raskrilili su se diljem Australije upravo pod maskom sporta i pod imenom White Eagles: oni Milnarovi u Sydneyu samo dometnu ime gradskog područja pa se zovu White Eagles Bonnyrigg, a ovi u Melbourneu – gdje je (jednoruki motorist i građevinski radnik, uzorni otac troje djece, muž dobrodržeće Dragane Lazarević, polubrat Suada Džanića s kojim je bio u 39. izviđačko-diverzantskoj odredu VRSK-a) Predrag Japranin prošle godine s mladom ženskom nogometnom ekipom osvojio treće mjesto na lokalnoj ljestvici – zovu se White Eagles Springvale.
Oni se natječu u istim ligama, na istim razinama s različitim hrvatskim klubovima (Croatijama, Dinamima, Hajducima, Knightsima), i često se susreću, ali – rijetko izmjenjuju “povjerljive podatke”, npr. tko je koga, kada, kako i zašto upucao, zaklao ili mu zapalio kuću, selo, grad, silovao sestru, susjedu ili kakav sličan viteški čin počinio.
Više je riječ o formalnim, pristojnim susretima, druženjima kakvih mora biti u australskom easy life society, iako ne baš daleko od očiju kakve savezne ili državne policijske ili ine službe.
Uostalom, u zdravom tijelu zdrav je duh, što se u Australiji posebno cijeni i stimulira: najveći dio doseljenika na ovaj kontinent u prvoj generaciji uglavnom i “traži sreću u tri stvari”: u dobroj ženi (obitelji), teškoj šljaki, u sportu i BBQ-u.
Mate Bašić/Foto: press
