Nadamo se da ćemo u 2020. godini dobiti odgovor o budućnosti borbene komponente Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Kako se najavljuje, do kraja godine bi se trebao potpisati ugovor o kupnji nove borbene eskadrile.
Povod je to za razgovor s nekadašnjim dugogodišnjim vojnim komentatorom „Slobodne Dalmacije“ Denisom Krnićem.
Kako vam se čini aktualni proces?
-Ušli smo u godinu kada ćemo, valjda, kupiti višenamjenski borbeni lovac. Svi lamentiraju o ovom ili onom tipu lovca, a to je pitanje, u našem slučaju, sasvim sporedna stvar.
Kako to mislite?
-Svi ponuđeni avioni su lovci 4. generacije i između njih nema nekih velikih razlika. Skreće se pažnja sa činjenice da borbenu komponentu treba doslovno spašavati da ostane na životu, a ne da je novim, za nas tehnički prezahtjevnim lovcem utopimo do kraja. Mene više brine tko će letjeti na novom avionu. Tko će i kako održavati te letjelice. Hajde da se ne lažemo, nemamo ni blizu dovoljno tehničara i pilota za novi avion.
Na prste ruke možemo pobrojati ljude koje bi smo danas mogli poslati na obuku. S obzirom na dramatično stanje borbene komponente HRZ-a, opravdan je strah da se HRZ ne uruši pod težinom kadrovskih i tehničkih problema kod pokušaja uvođenja novog aviona. O tome nitko ne govori, a to je presudno. Jedno su agitpropovske laude, a nešto sasvim drugo stvarni život.
Što to u praksi znači?
-Kako što bezbolnije prijeći na, recimo, sjajni F-16, kada za samo jednu eskadrilu treba između 150 i 200 tehničara. Gdje da ih nađemo? Da ne spominjem dugotrajnu obuku tehničkog osoblja od dvije i pol do tri godine. Ni uz najbolju volju i maštu ne mogu zamisliti kako bi izuzetno tehnološki sofisticiran i na improvizacije intolerantan aeronautički proizvod kao što je F-16 bio funkcionalan i operativan u današnjem kvazisustavu HRZ-a gdje ne postoje nikakve propisane procedure. Osim jednog jedinog pravilnika vezanog za održavanje vojnih zrakoplova, u HRZ-u ne postoji ni jedan drugi.
Naše vojne zrakoplove održava osoblje upitne kompetentnosti, s vojnim dozvolama mehaničara za koje ne postoji pisani standard znanja, praktičnog rada i provjere. Ne postoje ni uvjeti za trening-centar, programe obučavanja, ni posebna ovlaštenja. Hoćemo li F-16ici papirnato produživati letne resurse kako što smo to svojedobno radili MiGovima? Već čujem bolne šamare iz „Lockheed Martina“. Ne želim vjerovati da su najbolji dani HRZ-a prošli s Domovinskim ratom.
Naši kapaciteti su mizerni i ne znamo što zahtijevamo od HRZ-a u političkom i strateškom smislu. Borbena komponenta je zbog niza loših odluka u posljednjih 15 godina postala kruška zrela za slobodan pad na otpad. HRZ nam se pretvara u zrakoplovstvo Kopnene vojske i to je loše.
Tko je odgovoran za to?
-Pa doista mnogi. Uoči vojne operacije „Overlord“ američki general Eisenhower napisao je pismo u kojem na sebe preuzima svu odgovornost ako iskrcavanje na Normandiji ne uspije i nacisti pobjede. Citirat ću dio pisma: „Moja je odluka da napadnemo na ovo mjesto i u ovo vrijeme… Vojska će učiniti sve što njihova hrabrost i predanost nalažu. U slučaju propasti napada, ili bilo kakve greške, krivnja će biti samo moja“, kraj citata.
Možete li zamisliti da kod nas netko preuzme odgovornost na isti ili sličan način?
Kod nas nikad ni jedan general ili admiral nije podnio ostavku zbog vlastitog neuspjeha ili zbog političkog rastakanja neke od grane naše oružane sile, pri čemu mislim i na devastaciju mornarice. Svi su oni zaključili da je mehanizam šutnje korisniji za njihove karijere. Tu se u zraku njuši zloduh mentaliteta njegovanog u JNA.
JNA kadrovi su po vama problem u HV-?
-Nisu problem kadrovi, nego mentalitet koji nagrađuje neuspjeh i njeguje osobnu neodgovornost. 1977. godine, dakle 30 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, vojnih kadrova iz Kraljevine Jugoslavije nije bilo na zapovjednim ili komesarsko-političkim funkcijama u JNA. Doduše, takvi kadrovi su nakon 1945. slani na školovanje, cijenila su se njihova znanja i vještine, ali zapovjedne im uloge nisu davane. O tome se vodilo računa.
Koliko treba vremena za uvođenje lovca u HRZ?
– Od potpisivanja ugovora sa stranom od koje će se borbeni avion nabavljati treba proći najmanje 3 do 4 godine.
Koliko HRZ-u treba lovaca? Govori se o 12 komada.
– Ne znam zašto se uporno spominje 12 aviona. Sukladno Sporazumu između NATO i OS RH potpisanog u srpnju 2009. godine, prenesena je ovlast zapovijedanja nad deklariranim snagama OS RH, dakle HRZ i PZO, u sklopu sustava NATO Integrated Air Defence System. Samo za tu zadaću potrebno je osigurati stalno spremna 3 borbena aviona, dva aviona u pripravnosti i jedan pričuvni. S obzirom na to, preostalih devet borbenih aviona nije dovoljno da se uz provedbu zadaće nadzora i zaštite zračnog prostora RH osigura i potpora snagama HKoV i HRM u provedbi združenih operacija, uz stalnu obuku i usavršavanje pilota u eskadrili.
Minimalni broj aviona svakako ne bi smio biti manji od 14 aviona i to 10 jednosjeda i 4 dvosjeda. Broj od 12 aviona dolazi u obzir u kombinaciji s 30 postotnim godišnjim naletom pilota na simulatoru, oko 500 sati godišnje.
Jedan par dežurnih lovaca je dovoljan za čuvanje našeg neba?
-Za funkcionalno čuvanje našeg zračnog prostora trebala bi egzistirati dva para borbenih aviona, čime se ispunjavaju uvjeti za pouzdano izvođenje presretanja na cjelokupnom državnom teritoriju. Ovakvom postavkom rasteretio bi se i rad jedne dežurne posade. Sumnjivi zrakoplov u stanju je više puta ući i izići iz našeg teritorijalnog područja u zonama otoka ili kopnenog dijela Dalmacije, dok ga borbeni avioni iz Zagreba ne mogu pravovremeno presresti za vizualnu identifikaciju.
Može li nadzor zračnog prostora RH obavljati dozvučni laki borbeni lovac kao što je korejski T-50, češka L-159 Alca ili talijanski M-346?
-Bez ikakve dileme, mogu, ali do određene razine. Temeljna je zadaća HRZ-a nadzor zračnog prostora. Prava ušteda leži u korištenju tipa aviona koji nudi niže operativne troškove, znači noviji i moderniji. Ako dežuraju dva para nadzvučnih lovaca, a imajući u vidu da su sumnjivi zrakoplovi najčešće civilne letjelice, presretanje bi se moglo pouzdano izvršavati i dozvučnim avionima koji manjak svojih performansi nadoknađuju suvremenom avionikom, ponajprije radarom te suvremenim naoružanjem.
Može li HRZ pružati air-policing susjedima?
– Lakše reći nego ostvariti.
Kako gledate na zamah opremanja srpske borbene avijacije?
-U pogledu borbene lovačke komponente prestigle su nas njihove ambicije.
SAD nam navodno nudi F-35?
-S obzirom da muku mučimo sa MiGovima na kojima imamo akumuliranog iskustva od gotovo pola stoljeća, navode o nekakvim F-35icama mogu komentirati samo s aspekta dobre zajebancije. Za tehnološku razinu HRZ-a to su svemirski brodovi i to je poražavajuće za HRZ koji je morao biti tehnološka baklja naše vojske, ali i nacije.
Eurofighter?
-Enormno skup, tehnički izuzetno složen. Taktičko-tehničke mogućnosti aviona su debelo iznad potreba HRZ-a. Kao da bušmanu ponudite Bentley Bentyagu ili Rolls Royce Phantom.
Američki F-16?
-Dobar, odličan, dokazan, ali pitanje je kako, kao i bilo koji drugi suvremeni zapadni lovac, može funkcionirati u našim okolnostima kadrovski i tehnički potpuno devastirane grane Oružanih snaga.
Norveška nam je svojedobno nudila svoje F-16?
-Nije nudila, nego je neformalni upit, za vrijeme jednog ministarskog susreta, došao s naše strane. Tada su Norvežani rekli da nam avione mogu i pokloniti s obzirom na to koliko su potrošeni i neperspektivni.
Švedski Gripen?
-Skup jednomotorac i to je osnovni parametar koji ruši nabavku. No, dobra gospodarska kompenzacija može puno toga – kompenzirati.
Brazilski Mirage 2000? Zvonko Zubak nam je cijelu eskadrilu ponudio za 80 milijuna eura.
-Tehnički su u jako dobrom stanju. Brazilci ih nisu lomili, ni gazili u radnom vijeku. Delatkrilni su kao i MiGovi-21 pa mehanika leta ne bi trebala biti veći problem za naše pilote. Za tu cijenu teško da možemo kupiti bolje.
Neki kažu novinari da ponuđeni avioni nisu Zubakovi?
-Kod nekih mašta radi svašta.
Izraelski Barak?
-Ne vidim koje kod nas bi bile zadaće tog aviona sa sjajnim borbenim sposobnostima, ali dozlaboga iskorištenog, izraubanog. Nama treba avion sa što više satnih resursa.
Što je po vama strateški važnije za Hrvatsku, zrak ili more?
-Važno je oboje, no naše vječno i jedino geopolitičko dvorište gdje možemo biti ozbiljan faktor sigurnosti je Jadransko more. Potpuno smo zaboravili značaj mora.
Zašto nam SAD ne pomognu oko nabavke lovaca? Ipak su nam strateški partneri u obrani.
– Oni nama možda jesu strateški partneri u obrani, ali mi njima nismo, niti ima osnove da im budemo. SAD je globalna ekonomska, tehnološka i vojna velesila, kolos, a Hrvatska čini manje od jedan posto ukupnog stanovništva Europske unije. Ponuda iz prvog akvizicijskog kruga iza koje je stajao SAD, odnosno „Lockheed Martin“, bila je ona grčka. Riječ je o dobrim lovcima, s više nego dovoljno preostalih letnih resursa i posve čistih za eventualni upgrade. Ne može vam nitko pomoći ako ne znate što hoćete, a plus nemate ni dovoljno love.
Trajektorija našeg planiranja budućnosti HRZ-a jednostavno „očarava“: godinama se skitaramo po svijetu, razgledavamo avione, razgovaramo, pregovaramo, radimo studije, osnivamo nekakve komisije i pri svemu tome ne znamo ni koliko ćemo potrošiti. Teško je naći ijednu malu zemlju poput naše u kojoj pokušaji kupnje borbenog lovca traje gotovo 15 godina. Saga bez kraja i konca. Kao da ekipa iz Muppet showa kupuje avion.
Da znamo što hoćemo, u suradnji sa SAD-om mogli smo daleko više tehničkih benefita izvući za svoju vojsku, a posebno u zrakoplovstvu. Ne možemo stalno očekivati od SAD-a da nam nude gotova rješenja, a da sami nemamo blage veze kuda bi…
Umjesto da zauzmemo stav i kažemo SAD-u što želimo od HRZ-a, mi se pred njima rastapamo u amebe. Tako se ne ponašaju ratni pobjednici i ambiciozne nacije bez obzira koliko su male u današnjem svijetu. Da zaključim, sve ovo ukazuje da niz godina imamo jedan ozbiljan problem u sustavu nacionalne sigurnosti, a to je odlučivanje.
Pa evo, dobit ćemo helikoptere Blackhawk.
-Dobro, ali što ćemo mi s tim desantno-jurišnim helikopterima? Za koje zadaće ćemo ih koristiti? Imamo li koncept uporabe desantno-jurišnih helikoptera? Nemamo.
Kakav je to koncept?
-Blackhawk ima središnje mjesto u konceptu tzv. zračnog napada, odnosno “air assault” – AA. AA koncept označava transport kopnenih postrojbi korištenjem helikoptera s ciljem zauzimanja i zadržavanja ključnih točaka: komunikacijsko čvorište, točka s koje je moguć nadzor određenog područja i sprječavanje kretanja protivnika, te slično…. Ili s ciljem izravnog napada na protivničke snage u kritičnom trenutku bitke. Nemam ništa protiv Blackhawka, samo neka se kaže za što ga nabavljamo, a da to nisu općenite floskule tipa nadzor granice, spašavanje ili nešto slično. Toga smo se naslušali kod nabavke Kiowa pa nam nestale građane, trudnice i utopljenike opet spašavaju Mi-171.
Možemo li komparirati Blackhawka i naše Mi-171?
-Ne. Mi-171 je srednji transportni helikopter, a Blackhawk je “utility helicopter”, odnosno višenamjenski borbeni helikopter. Ni u jednom segmentu nisu bolji od naših Mi -171. Manji su od 171-ica, osjetno skuplji. U njih, u pognutom položaju, ulazite kao u automobil. Nemaju hermetiziranu kabinu. Eventualni teret u helikopter ukrcavate na ruke. Dobri helikopteri, ali s obzirom na sve ono što se može kupiti na svjetskom tržištu, ni po čemu posebni. Barem ne ovi koje ćemo dobiti.
S druge strane, Mi- 171 je veći helikopter. Komotniji za posadu i putnike. Ima ukrcajnu rampu. Preko stepenica doslovno u njega ulazite gospodski. Naprosto, kod nas je Mi-171 dokazan stroj.
Zašto onda uopće kupujemo Blackhawka?
-Čini mi se da su razlozi manje tehnički, a više želja da se ostavi „trag u povijesti“. Kad me već pitate za Blackhawka, pitam se zašto sa prijateljima iz SAD-a nismo razmotrili specijalizirane varijante tog helikoptera, za medicinsku evakuaciju ili za mornaričku verziju. Razvijene su dvije varijante medicinskog Blackhawka.
Prva varijanta UH-60Q Blackhawk, popularniji kao Dustoff, ima prostor za šest nosila zajedno s ugrađenim generatorom kisika i respiratorima za pacijente, monitorima za nadzor zdravstvenog statusa pacijenata, klimatiziranu kabinu za prijevoz pacijenata pa čak i inkubatore za transport nedonoščadi kad je potrebno.
Druga varijanta je HH-60L Jayhawk na kojem je zadržana razina medicinske opreme uz određena poboljšanja, a poboljšana je vjerojatnost preživljavanja posade i pacijenata u slučaju pada helikoptera. Određeni broj ovakvih helikoptera mogao bi pokriti potrebu za medicinskom evakuacijom, ne samo vojnika, nego i civila s obzirom na to da je zbog svojih svojstava, dva motora i otpornost na oštećenja, ovaj helikopter kudikamo je primjereniji za MEDEVAC od naših Mi-171.
I za kraj, kako vam se čini afera s kraja prošle godine kada su letjele glave u HRZ-u zbog onih helikopterskih letova na Zemuniku?
-Od muhe je napravljen slon. Uvijek valja gledati kome određeni događaj ide u prilog. Čak mi se čini da krajnja meta nije bila u HRZ-u.
M. Marković/Foto:Maxportal
