Prof. dr. Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu kaže da su ruski napori na zapadnom Balkanu posebno usmjereni prema destabilizaciji Crne Gore i BiH.
– Svaka politička ili ekonomska kriza koja bi dovela do destabilizacije vlasti u ovim državama prisilila bi Washington i Bruxelles na pokretanje izravne intervencije radi sprječavanja šire destabilizacije regije. Izravnu intervenciju morao bi izvesti NATO, jer EU nije sposobna za organizaciju i provođenje takvog koraka, što je bilo vidljivo u veljači 2014. godine kada su izbile demonstracije u BiH izazvane ekonomskim razlozima.
Ali, to je i krajnji doseg djelovanja NATO-a. Provođenje potrebnih reformi može inicirati, poticati, pa i izravno nametati samo EU, rekao je dr. Barić u razgovoru za sarajevsko Oslobođenje.
Ali, da bi Unija bila uspješna, treba ne samo promijeniti njezinu strategiju djelovanja već i ponašanje prema nekim zemljama u regiji, a posebno Srbiji. Srbiji se više ne može dopustiti da sjedi na dva stolca, da istovremeno iskazuje želju za članstvom u EU, a istovremeno služi kao objekt za promoviranje ruskog i kineskog utjecaja.
Osim toga, mogu li SAD i EU u sadašnjim okolnostima i dalje mirno gledati na Vučićevu strategiju izazivanja kriza u regiji i zatim nuđenja uloge “mirotvorca”, a sve s ciljem stvaranja sve većeg nereda kako bi se Zapad iscrpio u neuspješnim pokušajima stabilizacije regije i pristao u pregovorima na mnoge zahtjeve koje bi postavila Srbija? Nastavak takve politike samo olakšava Rusiji, ali i Kini djelovanje u regiji
Sigurnost i stabilnost na cijelom zapadnom Balkanu još nisu potpune zbog sve većeg stranog miješanja, uključujući kampanje manipulacije informacijama, kao i zbog potencijalnog prelijevanja iz trenutnog pogoršanja europske sigurnosne situacije, navodi se u strateškom kompasu europske unije. koliko je dobro ili loše to što je ova regija dobila mjesto u ovom dokumentu?
– Uvrštavanje zapadnog Balkana u novi dokument EU koji se bavi sigurnosno-obrambenim djelovanjem Unije nije slučajno. Za EU je područje zapadnog Balkana konstantni problem koji se do sada zanemarivao. Od 2007. godine zapravo nema nekog vidljivijeg napretka po pitanju budućeg članstva zemalja regije u EU. Posljednji pokušaj obnove aktivnijeg djelovanja EU u regiji, berlinski proces koji je 2014. godine pokrenula Njemačka, nije u posljednjih osam godina doveo do neke promjene situacije.
U međuvremenu, vidljivo je jačanje utjecaja vanjskih geopolitičkih subjekata – Ruske Federacije, Kine, Turske, zemalja Perzijskog zaljeva. Ove zemlje iskorištavaju nepostojanje jasne strategije Unije prema regiji po pitanju integriranja država zapadnog Balkana radi jačanja njihovog utjecaja. To traje već više od desetljeća i pol, a zaokupljenost EU rješavanjem pitanja daljeg razvoja europske integracije u kombinaciji s prestankom aktivnog djelovanja Washingtona u regiji dovela je do ovakvog rezultata.
Ključni izazov za EU je isti kao i prije – kako revitalizirati djelovanje na zapadnom Balkanu? To se neće riješiti navođenjem ove regije u Strateškom kompasu. Dilema EU je dublja. Problem je u činjenici da je do sada Bruxelles pokušao primijeniti integracijski model razvijen krajem 40-ih i početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, razvijen radi ekonomske i političke integracije zapadnoeuropskih zemalja. Njegov uspjeh je doveo do primjene ovog modela u daljim krugovima proširenja EEZ-a/EU, posebno nakon završetka hladnog rata.
Problem je u činjenici da se ovaj model zasniva na pretpostavci da su zemlje koje se povezuju na otprilike istom stupnju političkog, ekonomskog i socijalnog razvoja te da imaju razvijenu političku i ekonomsku infrastrukturu potrebnu za integraciju. U ovom modelu EU postavlja i provjerava ispunjavanje kriterija i pruža određenu pomoć, ali države-kandidati same moraju obaviti praktični posao provođenja političkih, ekonomskih i socijalnih reformi radi ispunjavanja uvjeta za članstvo.
Dakle, pred EU je pitanje što sada uraditi u znatno nepovoljnijim uvjetima – unutarnjim podjelama, te početku intenzivnog geopolitičkog sukobljavanja Zapada s Rusijom i Kinom. Da je potrebno prijeći na neku vrstu aktivnijeg i izravnog djelovanja Unije u regiji već je duže vremena vidljivo, ali do sada institucije u Bruxellesu i zemlje članice nisu napravile neke konkretne korake.
Što bi sve jačanje suradnje eu i nato-saveza danas trebalo podrazumijevati, a što je također dio pomenutog dokumenta?
– I ovaj dokument, kao i niz prijašnjih u posljednjih 20-ak godina, ponovno ističe potrebu jačanja suradnje EU i NATO-a u rješavanju problema europske sigurnosti. Problem je u činjenici da do danas nije razvijen institucionalni okvir za dalji razvoj i jačanje ove suradnje. Sporazum Berlin plus, koji je stupio na snagu početkom 2003. godine, odnosio se samo na usko područje mogućnosti davanja sredstava NATO-a za mirovne misije koje bi organizirala EU.
Taj sporazum je danas praktično irelevantan, a stvaranje šireg institucionalnog okvira suradnje i dalje nije uslijedilo. Ključni razlog, koji predstavlja i konstantni problem za razvijanje vanjskopolitičkog i vojnog djelovanja EU, različite su percepcije članica NATO-a i EU po pitanju ocjene strateške situacije i percepcije sadašnjih i budućih prijetnji. Ovdje postoji velika podjela između članica – veliki dio članica smatra da obrana Europe nije moguća bez sudjelovanja NATO-a/SAD-a i da se američko vodstvo ne može dovoditi u pitanje, posebno sada. Manji dio članica preferira uravnoteženi pristup, a samo Francuska snažno gura ideju strateške autonomije Europe, u kojoj dugoročno više ne bi bilo mjesta za Washington.
Problem je i pitanje hoće li u budućnosti Washington i dalje biti spreman pružiti sigurnosna jamstva Europi. Činjenica je da je strateški zaokret SAD-a prema azijsko-pacifičkom području počeo još 1991. godine, a ubrzao se nakon krize oko Iraka 2003. godine. Ova kriza stvorila je i duboke podjele u transatlantskim odnosima koje i dalje nisu premašene. Obamina administracija je bila previše zaokupljena drugim problemima da bi se posvetila Europi, a Donald Trump je otvoreno dovodio u pitanje i same transatlantske odnose.
Iako Bidenova administracija nastoji revitalizirati transatlantske odnose, na europskoj strani postoji velika zabrinutost ako na sljedećim izborima Donald Trump ponovno postane predsjednik ili pobijedi neki drugi republikanski MAGA kandidat.
S druge strane, ruska invazija Ukrajine pokazala je da se vojni činilac ponovno vratio u europsku sigurnosnu arhitekturu i da (barem u ovom trenutku) NATO, a ne EU predstavlja ključni mehanizam razvijanja vojnog odvraćanja daljeg agresivnog ruskog ponašanja. Također, NATO će u budućnosti dobiti i ulogu u odvraćanju Kine, odnosno biti dio niza inicijativa na globalnoj razini (poput QUAD-a ili AUKUS pakta) radi odvraćanja Kine. To su dileme koje se moraju rješavati po pitanju odnosa EU i NATO-a.
Kakve su političke posljedice ruske agresije na Ukrajinu na Balkan? koliko je danas važna uloga NATO-a?
– Ključni problem je u činjenici da Rusija nastoji izazvati što je moguće veću destabilizaciju na području, ne samo zapadnog Balkana već i jugoistočne Europe, s ciljem prisiljavanja EU i NATO-a na fokusiranje djelovanja u ovoj regiji. Time bi se prema percepciji Moskve smanjio pritisak Zapada na njezinim istočnim granicama, te omogućila veća sloboda djelovanja u obnovi izravnog i neizravnog ruskog utjecaja na području bivšeg Sovjetskog saveza.Uvrštavanje zapadnog Balkana u novi dokument EU koji se bavi sigurnosno-obrambenim djelovanjem Unije nije slučajno
Takvo rusko djelovanje počelo je 2014. godine nakon aneksije Krima. Do tada se Moskva zadovoljavala jačanjem političkog i ekonomskog utjecaja u regiji, posebno na energetskom području. Međutim, sada se rusko djelovanje mijenja. Ulažu se napori na sprječavanje daljeg širenja EU i NATO-a i to kroz pokušaje destabilizacije potencijalnih kandidata. To je vidljivo na primjeru ruskog pokušaja destabilizacije Crne Gore, pokušaja sprječavanja donošenja sporazuma između Grčke i Makedonije, te djelovanja u BiH preko Dodika i Vučića. Napadi su nedavno prošireni i na Albaniju, ruskim optužbama o slanju albanskih plaćenika u Ukrajinu.
Koliko je poslije novog rata na europskom tlu izvjesno širenje nato-saveza na države istoka? predsjednik hrvatske rekao je početkom februara da se protivi širenju alijanse, jer su države aspirantice korumpirane? Je li to dovoljan izgovor?
– U budućnosti će se širenje NATO-a povezivati s pitanjem hoće li nove članice dati vidljiv doprinos vojnim sposobnostima Saveza. Ovo pitanje otvoreno je već duže vrijeme, još od velikog proširenja Saveza 1999. i 2004. godine. Potiskivanje nekada dominantne zadaće NATO-a (kolektivna obrana) u pozadinu i fokusiranje na ekspedicijsko ratovanje (Afganistan) doveli su do toga da su mnoge članice smatrale kako je dovoljno angažirati se u međunarodnim operacijama i misijama Saveza i time formalno zadovoljiti uvjete djelovanja u Savezu.
Pri tome je zanemarena potreba razvijanja sposobnosti oružanih snaga za kolektivnu obranu, jer se računalo da će se u malo vjerojatnom slučaju napada osloniti na ključne članice NATO-a radi vojne pomoći.
Ključni kriterij?
Posljedice takvog pristupa sada su jasno vidljive. Mnoge zemlje su preferirale takav “free riding”, izbjegavajući ozbiljna i dugoročna ulaganja u njihove oružane snage. Rezultat su velike razlike u veličini i sposobnosti oružanih snaga zemalja članica. Promjena strateške situacije sada stavlja na prvo mjesto nastojanje umanjivanja ovog problema. Postoji mogućnost da će novi strateški koncept NATO-a postaviti ovo pitanje u središte daljeg razvoja Saveza.
Navedeno znači i da će u razmatranju daljeg širenja NATO-a pitanje doprinosa sposobnostima NATO-a imati veliki utjecaj. Već sada je vidljivo da niz europskih zemalja koje su u prošlosti bile izrazito neutralne – Finska, Švedska, Austrija, pa čak Irska i Švicarska – počinju ozbiljno razmišljati o članstvu, pri čemu su svjesne potrebe većeg izdvajanja za obranu i davanja konkretnih vojnih sposobnosti NATO-u. One će imati prednost u odlučivanju u članstvu.
To će biti ključni kriterij za dalje širenje NATO-a. Što se tiče zemalja zapadnog Balkana (BiH, Kosovo), njihov ulazak u NATO bit će povezan s razinom dostignute političke i ekonomske transformacije, pri čemu će ključnu ulogu imati EU pod uvjetom da promijeni pristup integracije zemalja regije s Unijom.
Foto: N1
