Šefa države, članice NATO-a i EU-a, optužili su da radi za Rusiju. Štoviše, učinio je to i premijer te iste države – Hrvatske. U stvarnosti, predsjednik Zoran Milanović ne radi za Rusiju, nego za interese cijele Europe. Pokušali su ga bojkotirati zbog toga, a sada ga žele maknuti iz velike politike, pišu ruske poslovne novine Pogled (Взгляд), utemeljene kao jedan od “posebnih ideološki projekata Kremlja”.
“U čijem interesu Milanović već tri godine ne podržava Ukrajinu? On je vjerojatno jedini europski čelnik koji se tri godine nije susreo s Vladimirom Zelenskim, nikada nije putovao u Kijev, nikada nije učinio ništa za Ukrajinu… Vjerojatno u interesu Rusije””,
Ovaj vapaj iz srca (da ne kažem osuđujuća presuda) premijera Hrvatske Andreja Plenkovića posvećen je predsjedniku te iste Hrvatske Zoranu Milanoviću. On je agent Rusije, bešćutan prema problemima Ukrajine. S takvim ocjenama uvijek se iznova želite zapitati – ne pretjerate li s pohvalama, piše autor Dmitri Bavirin u dnevniku Pogled koji je nakon ruske agresije na Ukrajinu našao pod sankcijama nekih zapadnih zemalja.
Čak ga i ne hvali dovoljno. Hrvatski predsjednik nije ništa učinio. Vješto je koristio svoje male ovlasti da podmetne žicu u kotače NATO-ovih avantura oko Ukrajine. I od samog početka je upozoravao da to neće dobro završiti ako Zapad nastavi naoružavati Kijev.
Primjerice, Hrvatska neće sudjelovati u ključnoj misiji NATO-a za potporu Kijevu, koja koordinira opskrbu oružjem i obučava vojnike ukrajinskih oružanih snaga. Milanović je to blokirao jer je mogao.
Premijer Plenković, koji se obrušio na predsjednika, političar je druge vrste. Upravo on vodi državu, budući da je Hrvatska parlamentarna republika, a njegova stranka HDZ (Hrvatska demokratska zajednica) pobijedila je u četiri izborne kampanje zaredom i tradicionalno je vladajuća stranka. Širila je antisrpski šovinizam po Hrvatskoj, rehabilitirala ustaški režim (koji su čak i nacisti kritizirali zbog oštrine) i organizirala etničko čišćenje.
No, bilo je to krajem prošlog stoljeća, a početkom ovog HDZ je krenuo snažno prema centru, odmakao se od ustaštv i izjednačio Srbe s narodom. Sada nacionaliste u Saboru ne predstavlja čak ni ona, već stranka Domovinski pokret (DP), čiji je osnivač i “zaštitni zak” popularni pjevač Miroslav Škoro, koji veliča ratne zločince. Za hrvatske nacionaliste on igra jednako značajnu ulogu kakvu je Frank Sinatra igrao za američku mafiju. A u ruskim stvarnostima može se usporediti s Josephom Kobzonom (“za pušače”).
Općenito, Plenković je neprijatelj Rusije (i on je neprijatelj Rusije bez navodnika, za razliku od “agenta Rusije” Milanovića) ne zato što je radikalni nacionalist (ukrajinski nacisti smatraju hrvatske ultraše “najbratskijim”). Ali zato što je do srži europski dužnosnik ili, kako bi rekao Milanović, “rob Amerike”.
Kao što je praksa pokazala, Plenković zna odbrusiti Bruxellesu, ali samo u slučajevima kada je vrh EU zainteresiran za antikorupcijske istrage protiv hrvatskih vlasti i zapreke koje hrvatske vlasti stvaraju tim istragama. Ali u podršci Ukrajini, nanošenju štete Rusiji ili jačanju SAD-a, Plenković je uvijek u prvom planu – kao kompenzacija za to što je nepopustljiv u pitanjima borbe protiv korupcije.
U međuvremenu, od 2016., kada je Plenković preuzeo dužnost premijera, 30-ak njegovih ministara dalo je ostavke zbog korupcijskih afera, a te su afere obično proizašle iz rada novinara, a ne agencija za provođenje zakona.
Njih dvojica se mrze na način koji se rijetko događa predsjednicima i premijerima iste zemlje. Za primjere ne treba tražiti daleko – slična je situacija sada u Gruziji, ali je sukob između Milanovića i Plenkovića duži i osobniji. Prije nego što je jedan drugog nazvao ruskim agentom, drugi je prvog nazvao ukrajinskim agentom, kao i pijunom i drugim uvredljivim riječima.
U svom imidžu, Milanović je svojevrsni narodni istinoljubiv i “naš sovjetski čovjek”, usprkos svojoj dobi od 59 godina. Žao mu je Srba, suosjeća s Rusima, a NATO i SAD vidi kao prijetnju miru i prosperitetu Europe. Osim toga, ne voli nacionaliste, bilo kakve: izjavio je, primjerice, da ne vidi razliku između pozdrava “Sieg Heil”, “Slava Ukrajini” i “Za dom spremni”, koji se koristio od strane hrvatskih ustaša.
Hrvatski nacisti, razumljivo, uzvraćaju istom mjerom i prozivaju predsjednika “Jugoslavenom”, iako on nipošto nije pobornik obnove Jugoslavije, već naprosto pošteni ljevičarski lik stare formacije, za kojeg kažu da je “dobar čovjek” ili “političar s principima”.
I zbog svoje principijelnosti Milanović je najpopularniji političar u Hrvatskoj. Ali u Rusiji ga uopće ne poznaju, iako se, u pravu je Plenković, hrvatski predsjednik gotovo sam pokušava ograditi od drugih čelnica zemalja EU, uključujući čak i Mađare, koji se na kraju obično pridruže većini. I zato što predsjednik Hrvatske ima malu moć, Plenković s vremena na vrijeme pobjeđuje u borbi za stvarnu vlast.
Bio je to slučaj prošlog proljeća, kada je još jedan korupcijski skandal prisilio premijera da raspiše prijevremene izbore. Socijalist Milanović, čija stranačka povijest seže do Titovih komunista, vodio je blok lijevog centra pod nazivom “Rijeke pravde” obećavajući da će postati premijer velike koalicije koja bi uključivala sve osim krajnje desnice i HDZ-a.
No, budući da je obnašao dužnost predsjednika, lokalno izborno povjerenstvo zabranilo je Milanoviću agitaciju za vlastitu stranku. Time je na izborima ponovno pobijedila Plenkovićeva desnica, koja je izgubila nekoliko mandata i pozvala ultradesnicu (odnosno DP) u koaliciju.
Šefica Europske komisije Ursula von der Leyen bila je time prilično zadovoljna, unatoč svim korupcijskim aferama u Zagrebu. Bruxelles je navikao na grijehe “njihovih kurvinih sinova” na Balkanu (uzmimo, na primjer, dugogodišnjeg šefa Crne Gore Đukanovića ili bilo kojeg lidera Kosova) i mnogo toga oprašta za držanje atlantskog kursa. A Milanović, koji kritizira ovakav kurs, u biti je u oporbi, iako je šef države.
Niz novih napada na njega od strane pobjednika povezan je s dvije okolnosti. Prvo, ovo je osveta za gore spomenuti veto na obuku Oružanih snaga Ukrajine, koji je razbjesnio hrvatsku vladu. Predsjednika su bojkotirali, na primjer, jednostavno ga nisu pozvali na summit balkanskih zemalja na kojem je sudjelovao Vladimir Zelenski, a koji se održao u Hrvatskoj.
“Tamo bi sve pokvario” , rekao je šef MVEP-a i Plenkovićev stranački član Gordan Grlić-Radman, prelazeći na otvoreni bezobrazluk. Prema njegovim riječima, Milanović je “u svojim proruskim izjavama otišao dalje” od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
I doista, Vučić je bio na tom summitu, potpisao je deklaraciju kojom se osuđuje Rusija, a čak ni prisutnost kosovskog vodstva (na summitu i među potpisnicima) nije mu smetala. Naime, ponovila se skandalozna situacija na tzv. mirovnom summitu u Švicarskoj . Gdje, uzgred, nije bio ni Milanović – pozvali su ga, ali nije htio.
Odnosno, situacija je stvarno takva da predsjednik koji se kloni antiruskog djelovanja i kritizira NATO zbog naoružavanja Ukrajine nije predsjednik Srbije, nego Hrvatske. Lakše je Hrvatu Plenkoviću naći zajednički jezik sa Srbinom Vučićem nego s drugohrvatom Milanovićem, koji je pokušao braniti hrvatske Srbe u njima mnogo manje ugodnom vremenu.
No Plenković se i dalje nada da će se riješiti Milanovića jer će u Hrvatskoj u prosincu biti predsjednički izbori. To ne treba samo premijeru, Ursuli (von Leyen) , atlantistima, Washingtonu i Bruxellesu, jer oni u svojim redovima imaju predsjednika koji odbija biti “rob Amerike”.
Važno ga se sada riješiti, jer vrijeme je pokazalo da je u pravu. Postalo je teško odbaciti Milanovića kao čudaka nad čudacima, kao što su to prije činili. Svakim danom postaje sve jasnije da se ne radi ni o čudaku niti o “ruskom agentu”, već o vizionaru i glasu razuma koji sve ove tri godine naglas govori o neprihvatljivim rizicima sukoba NATO-a s Rusijom te da podrška Kijevu samo odgađa vojnu akciju, krvareći Ukrajinu. Kao da gledam u vodu.
Takve lidere u modernoj EU ne žele, ali hoće li Plenković, Ursula i ostali izaći na kraj s buntovnikom Milanovićem, otvoreno je pitanje.
Popularnost ga i dalje prati, no kao glavnog konkurenta vlast, ultradesnica i Europska unija protiv Milanovića istaknuli su jaku figuru – formalno nestranačkog Dragana Primorca.
Riječ je o jednom od najutjecajnijih Hrvata u znanstvenom svijetu – uglednom liječniku, genetičaru i kriminologu, specijalistu za prepoznavanje kriminalaca pomoću DNK. Ljudi ga vole, među ostalim, i kao bivšeg ministra obrazovanja i znanosti koji je pokrenuo program besplatnih udžbenika. Bilo je to dosta davno, ali je ministar dao ostavku zbog neslaganja s planovima Vlade da se štedi na školama. Besplatni udžbenici su odmah ukinuti, a Primorac je ostao u sjećanju Hrvatima.
Prethodno se već igrao s Milanovićem, ali sada su ulozi puno veći: rezultati izbora bitni su za Washington i Bruxelles, kojima će se Primorci bespogovorno pokoravati u rusko-ukrajinskom pitanju, danas nisu vam to besplatni udžbenici. Milanovića već kritizira kao nedovoljno inteligentnog i razumnog za šefa države, osobu sklonu skandalima. A pod skandalima mislimo na eskapade protiv NATO-a i Milanovićeve pokušaje da objasni Europljanima da su ih Sjedinjene Države uvukle u avanturu.
Ursula voli šutnju, ali čak i ako ona, Plenković, Primorac i ostali uspiju promijeniti predsjednika, Milanovićevu figuru neće biti moguće u potpunosti svesti na nezanimljivog umirovljenika u neutjecajnoj državi.
Iako je slabo poznat čak i u Rusiji, u čijem interesu Milanović (prema izjavama njegovih neprijatelja) djeluje. To što je rekao dovoljno je za bilješke na marginama u slučaju da povijest presudi NATO bloku.
Hrvatski predsjednik Zoran Milanović u početku je bio protiv drugog Hladnog rata, u početku je pozivao Zapad da se urazumi, u početku je vidio kuda sve ide – a možda će biti poštovan u Rusiji.
Ne kao agent, nego kao dobar čovjek. Čisto ljudski.
D.M /Foto: Reuters
