Šef beogradske Udbe Lasić: Perković se hvalio da je Đurekovićeva likvidacija izvedena idealno

SASLUŠANJEM Gottfrieda Gesiericha, bivšeg vlasnika garaže u kojoj je bila smještena tiskara Krunoslava Pratesa, nastavljeno je danas suđenje Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu za pomaganje u ubojstvu Stjepana Đurekovića.

Svjedok je u svojem iskazu opovrgnuo tvrdnje Krunoslava Pratesa da mu je baš on, kod prodaje garaže, dao cilindar brave na ulaznim vratima garaže koji je, prema Pratesovim tvrdnjama, Prates kasnije koristio kod navodne promjene brave na garaži.

Također, svjedok je iskazao da on osobno nikada nije mijenjao bravu na garaži. Ovime je i dodatno potvrđeno da je Pratesova promjena iskaza o predaji ključa garaže i navodnoj promjeni brave na garažnim vratima, izmišljotina bez osnove u stvarnim događajima, a kako ih je i sam Prates opisao tijekom vlastitog suđenja.

Suđenje je nastavljeno čitanjem dokumenata relevantnih za suđenje. Iz cijelog niza dokumenata posebno se, svojim značajem za ovaj postupak, ali i za razumijevanje cijelog niza ubojstava hrvatskih političkih emigranata širom svijeta, izdvaja Titova Direktiva od 21. srpnja 1972. godine u kojoj Tito, u dvojnoj ulozi, kao predsjednik bivše SFRJ i kao vrhovni komandant oružanih snaga bivše SFRJ, naređuje :

Svi faktori društvene bezbednosti od građana do organa Federacije dužni su se tako ponašati i organizovati da se onemogući i u korenu razbije svaki pokušaj reakcionarnih, kontrarevolucionarnih i drugih antisamoupravnih snaga čija delatnost je usmerena na rušenje ustavnog poretka ili ugrožavanje suvereniteta i nezavisnosti SFRJ. U tome posebnu pažnju obratiti na inicijatore, organizatore i nosioce ‘specijalnog rata’.”

Slijedi niz zadaća poimenično upućenih saveznim, republičkim i pokrajinskim tijelima bivše SFRJ.

Za samo suđenje, ali i za razumijevanje tadašnjeg ustroja i sustava donošenja odluka u tajnim službama bivše SFRJ, najvažniji su dijelovi Direktive u kojima se spominje Komisija Predsjedništva bivše SFRJ za usklađivanje rada organa koji vrše poslove državne sigurnosti kojoj je Direktivom stavljeno u zadaću “snimanje stanje, analiza i procena, doneti odgovarajuće zaključke i Predsedniku Republike, Predsedništvu SFRJ i SIV-u, podneti predloge o merama koje treba sprovesti odmah kao i o merama dugoročnijeg karaktera“.

Ista Komisija zadužena je i za davanje potrebno objašnjenja i uputa za izvršenje Direktive.

Dodatno, Direktivom je Tito naređuje: “Specijalni savetnik Predsjednika Republike i Vrhovni komandant oružanih snaga za pitanja bezbednosti u okviru propisanog mu delokruga informisaće me o toku i problemima realizacije ove Direktive, a 1. oktobra 1972. godine podneće mi celovitu informaciju

.”

Direktivom se određuje i da je sama “Direktiva, ukupne mere koje se na osnovu iste preduzimaju, kao i metodi i sredstva koji se primenjuju u njenoj realizaciji predstavljaju državnu tajnu“.

Da ne bi bilo zabune kome je Direktiva upućena i tko je zadužen za “ukupne mere” kao i za “primenu metoda i sredstava koje se primenjuju u njenoj realizaciji“, na kraju Direktive navodi se:

“S ovom Direktivom upoznati članove Predsedništva SFRJ, Predsednika Savezne skupštine, izvršni biro Predsedništva SKJ, političko-izvršne organe u federaciji, republikama i pokrajinama, odgovorne starešine oružanih snaga i starešine organa koji vrše poslove bezbednosti u organima Federacije, republika – pokrajina i u oružanim snagama.”

Kao mjesto i vrijeme nastanka navodi se: “Brioni, 21. jula 1972. g.” U potpisu: “Predsednik Republike i Vrhovni komandant oružanih snaga SFRJ, Josip Broz Tito“.

Odmah nakon toga, sudsko vijeće i nazočni u sudnici Visokog zemaljskog suda u Münchenu imali su priliku čuti kako je se Titova Direktiva provodila u život i koje “mere, metode i sredstva” su primjenjivani u suzbijanju neprijatelja bivše SFRJ.

Kako se na poziv da danas svjedoči nije odazvao Ivan Lasić zvani Gorankić, Hrvat iz Širokog Brijega, rukovoditelj Drugog odjela (zaduženog za neprijateljsku emigraciju) Službe državne sigurnosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove bivše SFRJ koji je tu dužnost obavljao 1983. godine, u doba kada je ubijen Stjepan Đureković, u sudnici je prikazana video snimka Lasićevog iskaza danog 1992. godine Boži Vukušiću u sklopu istraživanja Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća Hrvatskog sabora.

Ova snimka, čiji su dijelovi otprije poznati hrvatskoj javnosti, sadrži nekoliko izuzetno bitnih izjava o razgovorima vođenim nakon ubojstva Stjepana Đurekovića u tadašnjem Saveznom sekretarijatu unutrašnjih poslova u Beogradu, ali i iskaz Lasića o njegovim kontaktima s Josipom Perkovićem na istu temu.

Lasić tako navodi da on u pripremama i izvršenju ubojstva nije osobno sudjelovao jer je u Beograd, na mjesto rukovoditelja II odjela Udbe došao samo dva mjeseca prije ubojstva Đurekovića i da je prvi puta čuo za ubojstvo od načelnika II uprave tadašnjeg Sekretarijata za vanjske poslove Sretena Aleksićakoji ga je nazvao odmah ujutro. Prema Lasićevom iskazu, razgovor je tekao ovako:

– Jutros ti je jedan manje“.

– ‘Ko je, o kome se radi?

– INA direktor.

Lasić o tome odmah obavještava svog neposrednog šefa, podsekretara za poslove državne sigurnosti (rukovoditelja savezne Udbe, op.a.) Srđana Andrejevića: „Došao sam kod njega i rekao mu toliko koliko sam i ja primio. (…) On je ustao odmah iza stola i rekao: Idemo odma’, treba obavijestiti sekretara. Sekretar je bio Stane Dolanc,“ svjedoči Lasić.

Dolanc je imao ured kat ispod Lasića. Lasiću, kao novom načelniku II uprave bio je to tek drugi, treći put da odlazi ministru policije. Pozdravili su sekretaricu i ušli bez najave.

„Rekao sam: Pronađen mrtav Stjepan Đureković. On (Dolanc, op.a.) odmah je upitao: Je li sve u redu? Kažem ja: Nemam pojma, samo znam da je pronađen mrtav i da se spominje da je u pitanju političko ubistvo. I po tome bi se reklo, kažem ja, da će sad biti optužbi i na našu stranu. On je ponovio i rekao: Je li sve u redu, šta je s ekipom? I sekretar je onda rekao: Bit će sada problema, bit će optužbi na naš račun, mi moramo ubuduće paziti kako to radimo.“ kaže Lasić.

Dolancu je bilo najvažnije da su egzekutori na broju i da nitko nije pao. Samo tako inicijatori i organizatori ubojstva mogli su ostati neotkriveni.

Dva dana nakon ubojstva Đurekovića Lasić je prvi put o tome razgovarao sa svojim prethodnikom na mjestu šefa II. uprave Saveznog sekretarijata unutarnjih poslova, Stankom Čolakom. Čolak je očito bio upućen u pojedinosti akcije. Lasić je krenuo s pitanjima: “Objasni mi zašto smo ubili tog Đurekovića, je li on bio osoba kojoj smo to trebali napraviti, vidio sam sve dokumente o njemu, pisao je protiv Jugoslavije, davao novac za emigrante, ali ja tu ne vidim terorizam…”

Čolak, Hrvat iz Mostara, nema dvojbi oko opravdanosti ubojstva: “Teška je to linija i to je sasvim opravdano bilo, ali najvažnije da je završilo dobro”.

Iz Lasićevog iskaza proizlazi da sve što je Čolaka zanimalo, kao i Dolanca, nakon ubojstva Đurekovića, bilo je da se ne dogodi pogreška koja bi dovela do uhićenja skupine Đurekovićevih ubojica.

– Domaćin će (SR Njemačka, op.a.) poduzeti sve mjere istrage da utvrdi tko je. Najvažnije je da nitko ne padne. – kaže Čolak.

Lasić opet inzistira:

– Pa Bog te j…, Stanko, to sve izgleda malo šašavo, nepotrebno. Pojavio se taj intervju (Lasić govori o lažnom broju Nove Hrvatske, op.a.), pa bio je partizan, pa komunist…

Čolak lakonski odgovara:

– Pa što ga netko nije mogao ubiti zato što je bio partizan i možda taj intervju, Ivane, znači puno više nego što ti misliš.

U sjedištu beogradskog SDS-a dosta se u kuloarima govorilo o likvidaciji nesretnog Đurekovića. Njegovo ubojstvo je snažno odjeknulo u obavještajnim krugovima s obzirom na relativno kratak staž političkog emigranta. No, ništa službeno, bez novih izvještaja.

Lasić se prisjeća da je prošlo dosta vremena do trenutka kada mu je Stanko Čolak, sada već posebni povjerljivi savjetnik Stane Dolanca, otkrio da je minula opasnost za ‘ekipu’:

– Ekipa se izvukla iz zone gdje joj prijetila izravna opasnost, ali dok svi dođu do kuće proći će još dosta vremena.

Lasić je i s Josipom Perkovićem razgovarao o ubojstvu Đurekovića. Sreli su se u Zagrebu u jeku obavještajnih priprema za zaštitu turističke sezone. Perković se složio s Lasićem da će, nakon likvidacije Đurekovića, biti manje obrada službe prema emigrantima u Njemačkoj.

“Nije to bila mala obrada”, prepričava Lasić Perkovića, “međutim, bit će sada problema oko mreže (agenata u Njemačkoj). Moramo znati da će sada biti nasrtaja od policije u Njemačkoj, da će biti saslušanja agenata.”

Lasić je potvrdno klimnuo i dodao kako mu se čini da je sve oko likvidacije Đurekovića prošlo idealno. Perković se složio: ‘Boga mi, više nego idealno’.

Lasić tvrdi da se nije usudio pitati Perkovića je li sudjelovao u likvidaciji Đurekovića. Takvo pitanje nije bilo preporučljivo. “Ako čovjek neće sam da kaže što ću ga pitati”, objašnjava Lasić.

Gledanje video zapisa išlo je jako sporo jer često zastaje kako bi se prevelo na njemački, tako da će se gledanje nastaviti i sutra.

Osim nastavka gledanja video zapisa razgovora s Lasićem za sutra je zakazano i svjedočenje policajca koji je vodio istragu o otmici Luke Sekule. Za Sekulu se sumnja da je bio Udbin plaćeni ubojica.

D. L. /H