ŠEST METAKA U ŠKOTSKOJ: Pismo Nikole Štedula zbog kojega ga je Udba odlučila likvidirati

Maxportal je u posjedu pisma koje je Nikola Štedul poslao Vilimu Mulcu nakon čega je Udba odlučili prema čelniku HDP-a pokrenuti “ofenzivnu akciju”

Nikola Štedul bivši je hrvatski politički emigrant iz Rešetareva kraj Karlovca, bio je čelni čovjek Hrvatskoga državotvornog pokreta. Štedul je jedan od rijetkih hrvatskih emigranata koji je preživio Udbin atentat. Na njega je 20. listopada 1988.  godine, u Škotskom Kirkcaldyjuu, šest metaka isplaio Udbin atentator Vinko Sindičić.

Sindičić je pištolj i prigušivač kojima se poslužio u atentatu dobio je u jugoslavenskom veleposlanstvu. Kad je Štedul tog jutra izveo psa u šetnju Sindičić ga je sačekao i pucao u njega šest puta. Dva metka pogodila su ga u usta a četiri u tijelo, od kojih mu je jedan okrznio kralježnicu, što je poslije uzrokovalo blago šepanje. Štedul je preživio, a Sindičića su uhitili u zračnoj luci Heathrowu.

Jugoslavensko veleposlanstvo dalo je alibi Sindičića. Tvrdili su da je u Škotsku došao gledati utakmicu Škotska – Jugoslavija koja se igrala 19. listopada. Forenzični nalazi su ga razotkrili: ostatci s vatrenog oružja su nađeni na Sindičićevoj koži te je poslije jedanaestodnevnog suđenja proglašen krivim zbog pokušaja ubojstva te je osuđen na 15 godina zatvora.

Taj atentat poslije je bio tema TV-filma The Yugoslav Hitman koji je 1994. godine snimila Scottish Television. 

Nikola Štedul  je, sa suprugom Shirley Helen, autor pustolovno-patriotskog romana Križar ili Duh slobode. Roman je prvotno objavljen na engleskome jeziku, pod nazivom Krizar: the soul of freedom, u Chicagu, 1978. godine, a na hrvatskom jeziku tiskan je 2013. godine.

Okidač za pripremu atentata na Nikolu Štedula bilo je pismo koje je je Štedul u travnju 1985. uputio Vilimu Mulcu, onodobnom ministru (republički sekretar SUP-a) unutarnjih poslova SR Hrvatske.

Štedul je pismo Mulcu poslao nakon što je čelni čovjek policije tadašnje SR Hrvatske Hrvatski državotvorni pokret u govoru u Saboru prozvao kao terorističku organizaciju.

Maxportal je u posjedu pisma nakon koga je Udba odlučila pokrenuti “ofenzivnu akciju”prema čelniku HDP-a:

Republičkom sekretaru za unutrašnje poslove SRH Vilimu Mulcu

Gospodine Mulc,

U svojem izlaganju Saboru SRH oklevetali ste, među ostalim, i lažno prikazali Hrvatski državotvorni pokret. Dužnost mi je odgovoriti na takva Vaša kriva tumače­nja i optužbe, uz objašnjenje stanovitih pitanja s namjerom točnijeg prikazivanja stvarnosti. Meni zacijelo nije poznato koliko ste Vi osobno upućeni u rad i politički prog­ram HDP-a, stoga ne želim ulaziti u pred­rasude o Vašem integritetu i bez rezerve tvrditi da klevećete znalice i zlonamjerno.

Takvom se dojmu doduše teško oteti, ali ne može se isključiti ni mogućnost da su Vaše optužbe temeljene na izvještajima i (dez)informacijama onih koji su Vam podređeni, ili, što je još vjerojatnije, na zahtjevima onih koji su Vaši pretpostav­ljeni. No, u svakom slučaju, Vi javnosti prikazujete stanje koje ne odgovara istini. Da li to radite svjesno, služeći okupacij­skoj vlasti u Hrvatskoj iz čisto osobnog oportunizma, ili pak s uvjerenjem da čini­te za narod nešto korisno, to ćete najbolje znati Vi sami. Ako je ovo potonje onda je tragedija još veća, ne toliko za narod koji je i onako već davno prestao vjerovati režimskim pričama, nego za Vas osobno, jer bi se u tom slučaju pokazalo da ste izgubili svaku orijentaciju i dodir s tim narodom u ime kojega ste si uzeli pravo govoriti.

Nema sumnje da ste Vi u jednoj vrlo nezavidnoj situaciji. Vi ste u službi jednom stranom kolonijalnom režimu, na jednom od glavnih izvršnih položaja policijske države u kojoj osim malobrojne i povlaštene “nove klase” nitko više nije zadovoljan. Vi ste čuvar sustava i države u čijoj propasti narod vidi svoj spas. Da ovo nije pretjerana tvrdnja jasno se vidi i iz Vašega izlaganja tzv. Saboru SRH. Taj je izvještaj prepun ukazivanja i upozoravanja na svestrane i razne unutrašnje i vanjske neprijatelje s kojima se navodno treba “odlučno obračunati”.

Nije li to već samo po sebi simptomatično o kakvoj se državi radi? Pogotovo ako se uzme u obzir da je ta država u četrdeset godina svoga postojanja odgojila već dvije nove generacije uz isključivi monopol režima i Partije na sve sfere društvenog, ekonom­skog, političkog i kulturnog života, pa unatoč svemu tomu postoje toliki nepri­jatelji koji ugrožavaju njen opstanak. Ne može se takvu mizernu situaciju umanji­vati i nijekati utjehama da su neprijatelji tek “pojedinci” i “male grupice”. Očita je činjenica da režim ne uživa nikakvo povjerenje ni potporu u ogromnoj većini naroda. U suprotnom bi suvišna bila boja­zan režima da se narod može zatrovati kojim letkom ili parolom tih “pojedina­ca” i “malih grupica”, te da to odmah može ugroziti službenu politiku režima, koji uživa potpunu kontrolu nad sredst­vima javnog informiranja.

Ako je ta službena politika i nakon četrdesetogodišnjeg monopola na pravo da se nametne narodu tako ranjiva, to može značiti samo jedno: da narod u nju ne vjeruje i da ju ne prihvaća. Tu se onda neminovno nameće i pitanje: tko u biti ima moralno pravo govoriti u ime naro­da? Da li režim, čija politika nakon toliko godina raznih manipulacija, ideo­loške izgradnje i prisile nije prihvaćena, ili one “male grupice” za čije se ideje režim boji da bi mogle osvojiti narod. Vi na jed­nom mjestu u svome izlaganju navodite opasnost od takvih ideja i kažete: “Poje­dinci u istragama otvoreno iznose da su pali pod utjecaj takve indoktrinacije”. Dakle Vi to pravite “istragu” zato što netko misli i govori drukčije od Vas i službene režimske linije!?

Vi pozivate na borbu protiv “kleronacionalizma”, “ustaštva”, “šovinizma”, “anarho-libera-lizma” i “fašizma”. To je, međutim, don-kihotsko pozivanje na obračun s vjetre­njačama, jer poznato je već svakomu, pa tako vjerojatno i Vama, da su to još samo izlizane poštapalice s kojima se želi naro­du nametnuti mišljenje kako tobože nema drugih alternativa osim sadašnje slijepe ulice ili pak nekakvo vraćanje pola stolje­ća unazad.

Prihvatljivija i razboritija alternativa ipak postoji, a to je alternativa koju traži golema većina hrvatskog naroda i koja je sadržana u političkom programu HDP-a. Glavni cilj Pokreta jasan je već i po samom njegovom imenu: uspostaviti suve­renu i samostalnu hrvatsku državu na njenom povijesnom i etničkom području. Ali je zbog raznih dezinformacija, kakve i Vi širite, i zbog zabrana slobodne izmjene misli, manje poznata politička platforma na kojoj će se taj cilj ostvariti. Temeljne odrednice toga programa i političke plat­forme može se sažeti u nekoliko bitnih točaka, pa ako Vam je stalo da naro­du prikažete istinu o HDP-u objavite to preko domovinskih javnih medija.

 1) NACIONALNO POMIRENJE: S čim podrazumijevamo da je krajnje vrije­me prestati s predrasudama i sukobima koji su nastali u prošlom ratu. Neprijatelj­stvo i izdajstvo se više ne može mjeriti po tomu tko se je prije četrdeset godina našao na kojoj zaraćenoj strani, nego je nacionalno izdajstvo kad se još i današnju unučad od onih koji su u tomu ratu sudjelovali dijeli na ustaše i partizane, na pobjednike i poražene, na povlaštene i porobljene; a sve to po nalogu neprijate­lja, koji nastoji među hrvatskim narodom održati stalne osjećaje krivnje i međusob­ne mržnje, tako da bi vječito ostao nespo­sobnim oduprijeti se i osloboditi strane hegemonije i tlačenja.

Činjenica da mladež danas pjeva ustaške pjesme nije rezultat “ustaške” nego jugoslavenske promidžbe. A najviše je to posljedica ju­goslavenske politike koja je narod stjerala na zadnju ljestvicu razvitka u Europi, i to još uz cijenu potpunog gušenja svih indi­vidualnih i nacionalnih sloboda. Najmanje se pak takve pojave može pripisati HDP-u, koji nastoji otkloniti sve što stoji na putu nacionalnog izmirenja.

 2) OPĆEHRVATSKO JEDINSTVO: Pod čim shvaćamo da je u hrvatskoj osloboditeljskoj borbi mjesto i dužnost sudjelovati svakomu koji Hrvatsku smatra svojom Domovinom. Nema opravdanih razloga koji bi mogli stajati na putu takvom nacionalnom jedinstvu radi kojekakvih starih nesuglasica, bile one pokrajinskog, vjerskog, ideološkog, staleškog ili kakvog drugog karaktera. Jer takvo jedinstvo nužni je preduvjet za što bezbolnije oslobođenje od tuđinske vlasti. Stoga je u redovima HDP-a mjesto svakomu tko vjeruje u načelo prava hrvatskog naroda na samoodređenje i koji se je za to pravo spreman boriti.

 3) DJELATNA VEZA DOMOVINE I IZBJEGLIŠTVA: Jugoslavija je i njena službena politika najprije istjerala jednu trećinu hrvatskoga naroda u svijet jer mu nije omogućila opstanak u Domovini, a potom između domovinskog i iseljenič­kog dijela nastoji nametnuti što veću du­hovnu i političku podjelu. To se čini raz­novrsnim režimskim progonima i ucjena­ma, tako da je i samo sastajanje ili komu­niciranje u mnogim slučajevima osuđeno kao nekakvo krivično djelo. Dužnost HDP-a je boriti se protiv ovakve genocid­ne politike Beograda te uspostavljati razne načine dodira i komuniciranja na najširoj mogućoj osnovi, s namjerom usklađivanja međusobnog mišljenja i tra­ženja najboljeg rješenja za izlaz iz ovoga beznadnog stanja u koje je hrvatski narod dospio jugoslavenskim eksperimentima.

 4) RAZVOJ VLASTITIH SNAGA I OSLON NA NJIH: Što znači da HDP ne traži od kojekakvih stranih službi da Hrvatima izbore slobodu, kao što se to u jugoslavenskoj propagandi rado ističe, nego da se pouzdava u zdrav razum, htijenja i snagu vlastitoga naroda.

5) NADIDEOLOGIJSKA NACIONALNA BORBA: Što konkretno znači da se Pokret ne bori ZA ili PROTIV bilo koje ideologije, lijeve ili desne, nego da se bori za pravo hrvatskog narodnog samoodređenja. Država Hrvatska koju zagovara Pokret i za koju se bori garantirati će svakomu pravo na slobodu mišljenja i političkog djelovanja (pa i Vama koji to danas drugima uskraćujete). Budući da će se ta država temeljiti prije svega na volji naroda, neće biti razloga stalno strepjeti da bi joj netko mogao ugroziti opstanak isticanjem svojih političkih ideja, vjerskih nazora ili tek pjevanjem narodnih pjesama – kao što je to slučaj s Jugoslavijom.

 6) NEUTRALNOST U ODNOSU NA ISTOK I ZAPAD: Politika HDP-a temelji se na uvjerenju da Hrvatska sa svojim geo­političkim područjem može najviše dop­rinijeti miru i stabilnosti ako bude gajila dobre odnose kako s Istokom tako i sa Zapadom, a pogotovo sa svojim neposred­nim susjedima. Stoga HDP ne smatra pro­bitačnim da Hrvatska ulazi u vojno blokovske okvire na bilo kojoj strani.

 7) KORIŠTENJE SVIH PRIMJERE­NIH SREDSTAVA BORBE: Što doslovno znači da se HDP ne odriče prava hrvatskog naroda koristiti sva ona sredst­va koja su Poveljom Ujedinjenih Naroda zagarantirana svakom narodu u borbi za opstanak i samoodređenje.

Već iz ovih osnovnih misli može se lako vidjeti da je Hrvatski državotvorni pokret sasvim nešto drugo od onoga kak­vim ste ga Vi prikazali svojom izjavom u kojoj među ostalim kažete:

“Glavni nosioci te neprijateljske aktiv­nosti izmislili su organizaciju ‘Hrvatsko borbeno zajedništvo’, u čije su se ime te akcije trebale izvršavati, što je trebalo pred svjetskom javnošću prikriti stvarne organizatore — ustašku organizaciju ‘Hrvatski državotvorni pokret’, koja se deklarirala za političku i tobožnju demo­kratsku borbu, a cjelokupnu je aktivnost, zapravo, podredila najgrubljim oblicima terorizma”.

Kako se iz već gore spomenutih misli koje obilježavaju osnovni okvir programa i politike HDP-a može lako nazrijeti, ova organizacija u određenom smislu svakako zagovara i pozdravlja ideju ‘hrvatskog borbenog zajedništva’, što je tek drugim riječima izraz nacionalnog jedinstva, ali doista ne nalazi potrebu izmišljati neka imena s namjerom da bi ‘pred stranom javnošću’ prikrivala svoju osloboditeljsku djelatnost. Legitimnost borbe HDP-a temelji se na povijesnom pravu i na tež­njama hrvatskog naroda da uspostavi svoju suverenu državu.

Način na koji HDP ostvaruje ta prava u skladu je s međuna­rodno priznatim postupcima borbe za nacionalnu slobodu i samoodređenje. Koji su to onda razlozi radi kojih bi nešto pred svjetskom javnošću prikrivali? Dapače, mi ulažemo dosta truda kako bi s našom borbom svijet što bolje upoznali. Naravno, HDP se je deklarirao, kao što ste i Vi (sarkastično) primjetili, prije svega za političku i demokratsku borbu.

U tom pravcu usmjeren je i sav dosadašnji rad ove organizacije, počam od službenih proglasa u kojima se poziva na mirna rješenja pa sve do djelovanja na domovinskom području upoznavanjem naroda s politikom koju Pokret zastupa. Vi ste širenje letaka proglasili kao nekakvo ‘teroriziranje naroda’ i pobornike mirnih rješenja strpali na dugogodišnju robiju, a  HDP istovremeno optužujete da je umjes­to političkih i demokratskih rješenja cjelokupnu svoju djelatnost ‘podredio najgrubljim oblicima terorizma’. Da li ste uopće svijesni onoga što govorite?

Ako režim na svaki mirni pokušaj političkog djelovanja odgovori progonima i bezum­nim optuživanjima, čemu se onda može u krajnjoj liniji nadati? Na taj se način svakako ne stvaraju uvjeti za mirna rješe­nja. Mirna, demokratska i razumna rješe­nja moguće je ostvarivati samo pod uvje­tom da režim prestane nasiljem i terorom (verbalnim i fizičkim) gušiti svaku pojavu slobodnog mišljenja. Uhićenjem tridesetak osoba iznudili ste nakon nekoliko mjeseci nekakva “priznanja”, s kojima sada pokušavate svijetu prikazati hrvatsku borbu kao kri­minalnu i terorističku, ili kao sablast prošlosti, ali sve je to i odviše prozirno da bi vam netko više mogao povjerovati.

Dakako, ‘pronašli’ ste i ‘terorističku opremu’, a među ostalim ste ustanovili i to, da su ti ljudi odnekud iz svijeta ‘u zemlju unijeli i veći broj auto-lak sprejeva te debljih flomastera za ispisivanje nepri­jateljskih parola’. Poznato je da u Jugo­slaviji manjkaju svakakve potrepštine, ali da nema ‘auto-lak sprejeva’ i ‘flomaste­ra, te da ih treba krijumčariti preko granice, to je ipak jedna novost. A da se pak takve stvari smatra ilegalnim i po državnu sigurnost opasnim, to najbolje pokazuje o kakvoj je državi riječ. No, kao što je u toj državi običaj reći: ‘Ništa nas ne smije iznenaditi’.

Meni je poznato, kao uostalom i Va­ma, da su Vaši gospodari iz Beograda uputili na sve strane svijeta lažne optužbe i zahtjeve od pojedinih država da zabra­njuju svako djelovanje HDP-a, jer da je to “ustaško-fašistička i teroristička organi­zacija”. Koje li ironije! Kad se uzme u obzir da je definicija fašizma i terorizma najbliža onomu što danas postoji u Jugo­slaviji. Fašizam je poznat, među ostalim, po jednopartijskom sustavu, centralistič­koj upravi, kultu ličnosti, političkom monopolu elite (avangarde!), po sklonosti na zaštitu države i sustava terorom sve­moćnog policijskog aparata, po gušenju najosnovnijih ljudskih sloboda, po stalnim istragama i ucjenama itd., itd. HDP pak ne može biti fašistički jer se on protiv takvog stanja bori i zalaže se za sustav gdje politička djelatnost neće biti privile­gija jedne grupe, stranke ili pojedinca. On se bori za sustav gdje će narod svoje poli­tičke predstavnike postavljati putem slobodnih izbora, i koje će, kad to bude htio, imati pravo i mogućnost mijenjati.

U tome podrazumijevamo ono što se zove demokracijom i suverenom vlašću naroda.

Ako ovo što danas postoji u Jugoslaviji nije fašizam, onda sigurno nije ni socijali­zam ili demokracija, a još manje nekakvo samoupravljanje. Jedan dio radnika otje­rati u kapitalistički svijet, drugi ostaviti nezaposlenim i neopskrbljenim, a treći podvrgnuti preživljavanju po receptu “stabilizacijskih mjera”, nametnutih po kriterijima opet kapitalističkog MMF-a, bez nade za izlaz iz siromaštva i otplaći­vanja dugova – kapitalizmu, dakako! to bi se jedva moglo prilagoditi definiciji socijalizma ili radničkog samoupravljanja. Pogotovo kad se uzme u obzir da je od radničke klase stvoreno bespravno roblje, seljaštvo je uništeno, a birokracija je izras­la u novu povlaštenu buržoazju. Vi do besvijesti naklapate o samoupravljanju, iako je svima jasno da to pod ovakvim uvjetima ne može ostati ništa drugo osim mlaćenja prazne slame.

Dosljedno svom nadideološkom programu, HDP u načelu nije ni protiv samoupravljanja (ako je to ono što narod svojom slobodnom voljom odabere), ali je protiv toga da se narodu laže kako je samoupravljanje moguće ostvariti pod kolonijalnim uvjetima. Jugoslavija je dijametralno suprotna pojmu samoupravljanja, demokracije, socijalizma, slobodi, ekonomskom blago­stanju i kulturnom napretku. Ona je negacija tih pojmova. Preko šezdeset godina eksperimenata i mnogobrojnih reformi pokazalo je da Jugoslavija može postojati jedino kao totalitarna, policij­ska, ekonomski i kulturno zaostala te općenito tlačiteljska država. Budući da se ne temelji na volji naroda, a dosljedno tomu ne može dobiti ni njegovu širu pot­poru, opstanak Jugoslavije održava se isključivo pomoću nasilja i terora, ne samo u njenim granicama nego i izvan njih. Mnoge žrtve po Udbi poubijane svjedoče ovu groznu istinu, kao i mnogi koji su širom svijeta proganjani i zatvara­ni i to upravo po onim službama koje vi ironično optužujete da tobože rade protiv Jugoslavije.

Vi ste dakle u službi spašavanja jedne države čije se postojanje ne može oprav­dati niti jednim jedinim pozitivnim i valja­nim razlogom. Stoga, koliko je Vaš zada­tak besmislen toliko je i beznadan. Uvijek novi progoni, montirani procesi, zatvara­nja i ubijanja ništa tu na dulji rok ne pomažu. Jer da bi spasili Jugoslaviju nije dovoljno poubijati i pozatvarati određen broj ljudi, za postignuti taj cilj morali bi ubiti jednu ideju i uvjerenje na pravo nacionalnog samoodređenja, što drugim riječima znači uništiti jedan cijeli narod.

Zato je besmislena i ova sadašnja hajka s kojom se namjerava oklevetati i uništiti HDP. Snaga i vrijednost HDP-a ne leži u formalnim organizacijskim okvirima ili u pojedinim ljudima, nego u ideji koju zastupa, ona je pak trajna i neuništiva jer izvire iz naroda i nerazdvojivi je dio njega. Tu Vam ništa ne može pomoći ni Vaše pozivanje na ‘odlučan obračun s neprija­teljem’, s čim samo zloguko najavljujete kako ne priznate niti poznate bilo kakvu drugu politiku osim nasilja, a HDP-u isto­vremeno cinički predbacujete, da se ne drži svoje deklarirane linije traženja mir­nih rješenja. Hoće li se narod osloboditi tuđinske vlasti mirnim ili nasilnim putem, zavisi prije svega o reakciji okupatora.

Hrvatski državotvorni pokret spreman je ne samo odreći se, nego i osuditi svaku uporabu sile — pod uvjetom da se u Hrvatskoj omogući slobodno i demokrat­sko političko djelovanje.

Riječ imate Vi, odnosno okupator čiju vlast Vi tek izvršavate.

Za Hrvatski državotvorni pokret,

Predsjednik: Nikola Štedul
10. travnja 1985.