Silvana Oruč-Ivoš: Mesiću, gdje su dolari koje si u Sydneyu spremio u džep?

Iznošenjem neistina i porukom da se ne mogu i ne smiju izjednačavati svi totalitarizmi – fašizam i komunizam, a onda analogijom i njihove žrtve, Mesić je diskreditirao civilizacijske uzuse i demokratske norme koje jasno i nedvosmisleno osuđuju sve totalitarne režime.

Još do prije koji dan volio se kititi titulom doživotnog bivšeg predsjednika. A onda nakon što je najavljeno da će mu se ukinuti ured i poprilična financijska sredstva koja je trošio nerazvidno, Stipe Mesić je bombastično najavio da se vraća u aktivnu politiku.

I vratio se onome što najbolje zna – iskrivljavanju povijesti, napadanju, laganju i skakanju samom sebi u usta. Tako je na jednoj od ovogodišnjih komemoracija u Jasenovcu obznanio da je „onaj koji govori kao ustaša – ustaša“. Doduše, Mesić prije nije tako mislio pa je 6. lipnja 1992., govoreći u hrvatskom klubu Punchbowl u Sydneyu u Australiji, kazao sljedeće:

“U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata … ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje… Mi nemamo pred kim šta klečati! Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile osovine priznale Hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom.”

S vremenom se Mesić predomislio pa kada više u modi nije bilo desničarenje, odnosno kada  je otkrivena i javno objavljena snimka koja ga kompromitira, Mesić je poručio da je bio zaveden kada je to govorio i da on nije takvo što mislio.

Teško je s odmakom procijeniti koji je Mesić bio pravi. Onaj koji je slavio pobjedu 10. travnja ili onaj koji  govori u Jasenovcu, ali mu možemo povjerovati da je zbilja te 1992. u Australiji bio poprilično nekoncentriran. Toliko da se nije mogao sjetiti gdje je sto dvadeset tisuća dolara koje su australski Hrvati skupili za obranu Hrvatske. Na snimci se, naime, lijepo vidi kako omotnicu s pozamašnim dolarskim iznosom, a koja je donirana, Mesić stavlja u unutarnji džep svog sakoa. No taj iznos nikad nikome u Hrvatskoj nije predao. Donacija australskih Hrvata nigdje nije prikazana i nakon što je spremljena u Mesićev džep gubi joj se svaki trag.

Tolerantnom Mesiću u Jasenovcu su oduševljeno pljeskali i predstavnici Srpskog narodnog vijeća  zaboravljajući valjda kako je jednom prigodom Mesić njihovim sunarodnjacima poručio da kad napuste Hrvatsku ne će ponijeti ni blato koje su  donijeli na opancima. No u međuvremenu je Mesić evoluirao pa je od radikalnog ustašoida i netolerantnog političara postao demokratska vertikala. Dakako po mjerilima Georga Sorosa i njemu sličnih.

Naučio je Mesić, tako,  da se omotnice ne stavljaju u džep pred kamerama ali je zato rado pozivao kamere, pogotovo stranih televizijskih kuća, da snimaju povjerljive dokumente iz Ureda predsjednika. Javnost se u studenome 2000. godine mogla uvjeriti u to kada je emitiran prilog britanskog novinara Johna Cooksona kojemu je omogućen ulaz i snimanje u arhivu na Pantovčaku, a iz kojeg je razvidno da mu je omogućen uvid u povjerljive dokumente i transkripte.

Kasnije je to isto omogućio novinarima Nacionala i Feral Tribunea  koji su ih, potom, objavljivali u desetcima brojeva. Nije mu bilo mrsko

dilanje povjerljivih dokumenata koji su nosili oznaku državne tajne, a tko zna koliko je njih otpremljeno na razne europske adrese. Od Haaga pa dalje. Treba li pojašnjavati da su svi ti dokumenti korišteni tako da su iz njih podatci prikazivani u segmentima, izvađeni iz konteksta, na način da diskreditiraju prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana i Domovinski rat.

Štoviše, Mesić je Haagu dao dokumente izravno, što je bilo kršenje Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom koji je propisao da se dokumenti ne mogu davati mimo Vladina Ureda za suradnju s Haaškim sudom. Treba li reći da ti dokumenti nisu bili prethodno deklasificirani.  U Haagu je svojedobno kao svjedok optužbe svjedočio protiv generala Blaškića tako što je tvrdio da su Tuđman i Milošević dijelili BiH pa da je Hrvatska zbog toga izvršila agresiju na nju. Naštetio je time i Blaškiću i Hrvatskoj, a najzanimljivije od svega je bilo to što je svjedočenje protiv Blaškića i protiv države kojoj će kasnije postati predsjednikom negirao.

Kada je uhvaćen u laži i kada su u Slobodnoj Dalmaciji objavljeni transkripti njegova sramotnog i lažnog svjedočenja, Mesić se pravio kao da se to njega nimalo ne tiče. Eto toliko o vjerodostojnosti čovjeka koji se – možda bijesan ili frustriran činjenicom što  više nitko nema namjeru plaćati njegov beskoristan ured bivšeg predsjednika – odlučio opet politički aktivirati.

Jasenovačka komemoracija, očito pomno odabrana za tu političku aktivaciju, dobila je popriličnu medijsku pozornost, ali  je svakako zasjenila ono radi čega su, valjda, nazočni došli. Umjesto da su nedužne žrtve ostavili  povijesti i pijetetu, predali su ih u ruke čovjeku koji je svojedobno veličao 10. travnja.

Štoviše, iznošenjem neistina i porukom da se ne mogu i ne smiju izjednačavati svi totalitarizmi, odnosno da se ne smiju izjednačavati fašizam i komunizam, a onda analogijom i njihove žrtve, Mesić je diskreditirao najprije civilizacijske uzuse, a onda i europske i demokratske norme koje jasno i nedvosmisleno osuđuju sve totalitarne režime.

Foto:Youtube