Skupljanje ukrasnog željeza! General Kundid je trebao odbiti Milanovićevu zapovijed

I uvaženi general Tihomir Kundid, aktualni načelnik Glavnog stožera nastavlja politiku šutnje i savijanja šije pred iživljavanjem koje nad Oružanim snagama kontinuirano provodi nominalni „vrhovni zapovjednik“ i predsjednik države Zoran Milanović.

“Šutnjologija”, kao dokazana karijerna praksa, garantira dodatna visoka državna odličja i skupljanje ukrasnog željeza kojem su jako skloni mnogi iz generalskog kora pa vjerojatno i sam general Kundid o kojem mi je više njegovih ratnih suboraca poslalo poruke da je istinski ratni heroj. 

Što Kundid ne shvaća, ili ne želi shvatiti? Stvar je vrlo jednostavna. Rekli bi Srbi – „prosto k’o pasulj“. General koji je prvi odgovoran za funkcioniranje Oružanih snaga RH, te kao osoba sa punom ovlastima zapovijedanja, morao je na sebe preuzeti odgovornost i zaustaviti Milanovićevo divljanje.

U praksi to znači da se načelnik morao pojaviti pred Saborskim odborom za obranu i odbiti Milanoviću zapovijed zabrane pojavljivanja.

Tim činom pokazao bi da ima integritet, profesionalni i ljudski, te da ima, ono što mnogi njegovi prethodnici nisu imali – kičmu. Drugo, takvim dramatičnim korakom zaustavio bi Milanovićevo orgijanje u vojnom sustavu. Generala bi nakon toga Milanović vjerojatno krenuo smijeniti ili bi general sam svoju sudbinu časno, vojnički stavio na stol, ali nebitno, jer bi refleksije bile dugoročno blagotvorne i postavile bi konačno stvari na pravo mjesto.  U tom času bi se raspao sustav zapovijedanja Oružanim snagama, ali bolje da se raspadne u miru nego u ratu.

Kakav primjer Kundid pruža drugima? Što za njih predstavlja prisega koji su dali hrvatskoj državi?

Da se usprotivio Milanoviću, svojom žrtvom i primjerom stvorili bi široki prostor slobode i časti za one koji bi došli nakon njiega. Kundid bi postao legenda. U situaciji pozamašne degradacije Oružanih snaga od strane Milanovića samo je jedna poštena pozicija koja glasi – bolje da ti zamjeraju što si dao ostavku, nego što nisi dao ostavku.

To što Zakon o obrani ne poznaje ostavku prvog čovjeka Glavnog stožera, ne znači da vojnici nemaju pravo na ostavku. Totalni nonsens! To je bio (kvazi)alibi kojeg se cijelo vrijeme držao admiral Robert Hranj koji ne zna da ostavke podnose i – pape!

Po istom Zakonu o obrani (Članak 40. stavak 2.) pripadnik Oružanih snaga dužan je odbiti zapovijed kojom se od njega traži postupanje protivno odredbama Ustava i pravilima međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava.

Kunidov prethodnik, spomenuti Hranj, sada je u SDP-ovom angažmanu, kao savjetnik za obranu Hajdaša Dončića, novog šefa stranke, bivšeg Milanovićevog ministra prometa, koji je doktorirao iz turizma radom o zagorskim vinskim cestama. Hranj valjda cilja na ministra obrane ako jednog dana u nekoj dalekoj budućnosti SDP, to šepavo kljuse koje nikako nema sreće sa svojim šefovima, opet bude sastavljao vladu.

Kaže admiral da je tamo kao „nestranača osoba“. Moš’ mislit. Tamo sam, ali nisam tamo. Kakve su to bezvezne fore? Plešeš kolo, ali nisi u kolu? Takve navode ni zakoni fizike ne mogu pojasniti.

Da bi uspješno obnašao buduću funkciju SDP-ovog ministra obrane „u sjeni“ Titov pitomac mora imati kvalitetan stožer, i to manje zastupljen u samoj stranci (koja mu je dužna osigurati svu potrebnu logistiku), a znatno više na terenu od kuda treba svakodnevno dobivati kvalitetne informacije. Još ako taj Stožer može pozicionirati u samom MORH-u tada veselju nema kraja!

Za to mu je prijeko potrebno nekoliko pouzdanih osoba od najvećeg povjerenja u strukturama MORH-a i Glavnog stožera, a od kojih se očekuje: a) da ga pravovremeno „hrane“ kvalitetnim informacijama; b) da mu regrutiraju što  više novih kvalitetnih ljudi, po mogućnosti eksperata za pojedina područja, te c) da mu podastiru kvalitetne podloge za odlučivanje o aktivnostima ključnim za preuzimanje MORH-a.

Budući se radi o osjetljivom poslu na tome trebaju raditi prvenstveno njemu provjereno najodaniji kadrovi iz MORH-a, a ujedno s najboljim mogućim pregledom cjelokupnog sustava po dubini. Ima li boljih kadrova od onih koje si sam „pelcovao“, gotovo od pripravnika do vlastitog nasljednika na visokoj funkciji i koji su ti „do groba“ odani. Naravno da nema. Prema tome, nema nikakvih dvojbi o osobama koje će našem admiralu, a potencijalno budućem ministru obrane biti kotačiću u mehanizmu vođenja ministarstva i sustava obrane. 

Briselski povratnik

Jedna od uzdanica zasigurno će biti friški MORH-ov povratnik iz Bruxellesa koji je od u sustav MORH-a ušao još 2003. godine. Karijerni uspon bijaše mu strelovit i još traje, dobrim djelom zahvaljujući i admiralu. I savjetniku predsjednika na nacionalnu sigurnost. 

Na usluge briselskog povratnika računao je, kao ministar obrane, i Ante Kotromanović koji se proslavio remontom MiG-ova u Ukrajini. Od običnog, malog pripravnika do pomoćnika ministra stigao je za samo devet godina. Svima koje ovih dana sreće na hodniku MORH-a ponosno govori kako čeka novi preustroj i još višu poziciju načelnika jednog od sektora u Upravi za obrambenu politiku.  Čudi da resorni ministar Anušić mnogo toga ne uočava.

Ipak, apsolutni karijerni šampion u MORH-u je Arsen Bauk koji je s pozicije ročnog vojnika postavljen na mjesto pomoćnika ministra obrane u rangu general-pukovnika

. Zna se da je bio akvizicija samog premijera Ivice Račana, koji je na Braču imao vikendicu do Baukovih roditelja, a malog Arsena je poznavao još iz vremena dok je ovaj pišao u prašinu.

Ima li bolje preporuke za visoku funkciju u MORH-u od pišanja u prašinu – naravno da nema!

S time se očito složio i tadašnji ministar obrane Jozo Radoš, kojeg ni najmanje nije smetalo što mu je Račan za najbližeg suradnika doveo totalnog dibidusa. Jozo je i onako mrzio vojsku, ali to je jedna druga priča… 

Treći je jedan vječni, cjeloživotni glavni tajnik u MORH-u koji je od pripravnika do glavnog tajnika MORH-a došao za tri godine i devet mjeseci (od 1. veljače 2001., kada se zaposlio kao pripravnik do 15. listopada 2004., kada je imenovan tajnikom MORH-a).

Iako se zna da su ga za rad u MORH-u predložili jedna  profesorica na Katedri za upravno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, a kasnije se vinula u Ustavni sud RH, te jedan tadašnji bojnik po „zemljačkoj“ liniji, presudna je bila preporuka koja je stigla od izvjesnih crkvenih krugova.

Sve skupa, kad oduzmeš i sabereš, ne svijetli neka bajna budućnost našoj vojsci i resoru obrane sa ovakvim personama. 

Marko Marković/ Foto: Dario Andrišek/ UP