Sotonističke fotografije Ive Josipovića

PREMA navodima iz knjige Satanic Bible (Sotonistička Biblija) ‘Sotonski pozdrav’, ‘ Devil’s horns’,  ‘Rogata ruka’ ili ‘Mano cornuto’ je znak odanosti pripadnika sotonističkog kulta “rogatom bogu”. To je istovremeno i znak njihovog međusobnog sotonskog raspoznavanja.

Koristeći naslov najpoznatije skladbe Ive Josipovića Ars Diaboli  (Vražja umjetnost),  loga iz kampanje za druge predsjedničke izbore, činjenice da je agnostik te fotografije na kojoj pozdravlja vražjim pozdravom, politički neprijatelji povezivali su ga sa sotonistima.

Apage Satanas – odstupi sotono od kršćanske duše

Na “sotonističkoj fotografiji” Josipović, u društvu dvije djevojke, pokazuje ‘Rogatu ruka’, što je mnogima dokaz da je sljedbenik sotonizma. Ili da mu je, kao agnostik, sklon. 

Iako se ‘rogata ruka’ zove ‘devil’s horns’ (vražji rogovi), ima tumačenja da taj znak ( i pozdrav) ne predstavlja sotonu nego je znak  heavy metalaca. Po tom tumačenju pozdrav  ‘devil’s horns’ je  afirmirao Ronnie James Dio, američki heavy metal pjevač i tekstopisac, frontman poznatih bandova Rainbow i Black Sabbath. U tom značenju nazivaju se  ‘metalni rogovi’ i znak su metal kulture,

Ronnie James Dio objašnjava da je pozdrav preuzeo od svoje talijanske bake, katolkinje koja je na taj način uklanjala urokljivo oko. Ako bi je netko  gledao s prijezirom ona je pokazivala ‘rogatu ruku’ i tjerala uroke. Nešto kao Apage Satanas, ili „odstupi sotono od kršćanske duše“  kako bi rekli u vjerničkim obiteljima u Hrvatskoj.

Da smo imali prigodu Josipovića bi pitali o  spornoj fotografiji. Vjerojatno bi odgovorio da se samo šalio, da je u društvu rokera i mladi su to njega očekivali. Zamislite situaciju da je pronađena fotografija na kojoj neki od predsjedničkih kandidata pozdravljaju nacističkim pozdravom bi li Josipović to prihvatio kao šalu.

Nakon što je 2010. izabran za predsjednika Hrvatska Josipovićeva skladba Ars Diaboli ( Vražja umjetnost, Umijeće vraga, Vrag u meni – neki su od prijevoda) postala je vrlo popularna. Kad je nekoliko puta ponovio da je agnostik i da mu je drago što su  je predsjednik u većinski kršćanskoj zemlji, mnogi su propitivali motive za skladanje skladbe Ars Diaboli.

Identificran svećenik, autor skladbe ‘Rajska djevo, kraljice Hrvata’

Svećenik Petar Perica, autor je pjesama ‘Rajska djevo, kraljice Hrvata’ i ‘Do nebesa nek se ori’. (Koliko nas u Hrvatskoj  to zna? Autor ovog teksta saznao je to pišući ovu temu). Petar Perica ubijen je prije 70 godina. DNK analizom žrtava partizanskih zločina s Dakse kraj Dubrovnika identificiran je prije pet godina.

U jednoj od dvije dosad pronađene masovne grobnice na Daksi, iz razdoblja kad je Dubrovnik „pao pod oslobođenje“,  identificiran je još jedan svećenik, Mate Milić Kalafatović (od ukupno sedam pogubljenih).

Pišući o skladbi Ars Diaboli, Ivi Josipoviću i mogućim nadahnućima za ‘Vražju umjetnost’, a uzimajući partizansku, moralnu vrlo upitnu i još uvijek neistraženu, prošlost njegova oca Ante Josipovića, Nenad Piskač kaže da bi, uz Bleiburg, i otočić Daksa mogla biti izvorište za Josipovićevu skladbu. Ali i neki drugi, zastrašujući podaci iz biografija prijatelja i suboraca Ante Josipovića.

„Među nadahnjujuće čimbenike za skladanje Ars Diaboli mogli bismo uvrstiti i intervju objavljen 1988. godine u beogradskom listu Reporter. Novinar Dragan Barjaktarević razgovarao je s “najvećim crnogorskim i, verovatno, najvećim jugoslovenskim junakom iz II svetskog rata, Ljubišom Milačićem. (Tadija Čemerkić iz proslavljenog Lalićevog romana ‘Svadba’).

Nadahnuće za skladbu Ars Diaboli

Neki kažu da je Ljubiša nanizao u ratu preko hiljadu ljudi. Ubiti neprijatelja, bilo mu je isto što i zaklat’ pile… 1951. godine penzionisali (su ga) uručivši mu gomilu medalja za hrabrost i visoku penziju”.

“Jedan od najvećih junaka našeg oslobodilačkog rata”, Ljubiša Milačić, i “jedan od organizatora ustanka u svom kraju” ima se čime pohvaliti: “Pošto su mi Švabe ubile oca u prvome ratu – ja moram da ga svećam!”; “Ufatim ga istoga dana, živoga… Ja sam ga živoga odra i ispeka!… nijednoga nijesam ostavio živoga”; “Gledaj kako to ide. Prvoga čoveka sam ubio 18-te godine… On je počeo nešto da maše rukama, da se pravda, ali ja sam ga maka. Njegove kosti i danas se nalaze na Jelin dubu… Pa, ništa. Bilo mi je baš i drago te sam ga ubio”; “Da ti rečem pravo: za mene je svaki rat protiv neprijatelja zemlje moj lični rat, najprvo. Tačno je da cijelo vrijeme nijesam bio uvijek organizovan, da sam ubija na svoju ruku. Ubija sam đe sam gođ stiga… A bio sam ja organizovan, ali, ha-ha-ha, na svoj način”.

Ovaj ubojica bio je poslije rata “načelnik naoružanja Pete armije u Skoplju”, služio je i u Novom Sadu, bio je ratni vojni invalid “90 procenata”, a u trenutku davanja intervjua nije znao ima li 88 ili 85 godina. Je li taj Milačić, koji je nadahnuo crnogorskog književnika Mihaila Lalića za crno-bijeli roman Svadba, nadahnuo i Josipovićev Ars Diaboli i Mesićevu formulu o tomu kako jedan zločin opravdava neminovnost drugoga?

Zakon o lustraciji

I dok s neosuđenim masovnim ubojicama živimo već šezdeset i pet godina, njihove žrtve sve glasnije izlaze iz jama. Mnogi se trude da taj proces ostane u komunističkom zamračenju. Uglavnom oni koje bi trebalo zakonom lustrirati. Čak su i Rumunji nedavno donijeli Zakon o lustraciji. Glede toga neophodnog zakona Hrvatska je ostala na razini Balkana naširoko zaobilazeći europske standarde o potrebi osude svih totalitarnih režima i odavanja pijeteta svim žrtvama totalitarizama.

Umjesto civiliziranog zakona o lustraciji svake se godine u Kumrovcu održan jugoslavenski dernek s veličanjem Tita, pod čijom se zonom odgovornosti dogodila Daksa i pod čijim je zapovjedništvom “ratovao” Ljubiša Milačić.“

Piskač zaključuie kako je  sve to doista nadahnjujuće za skladanje Ars Diaboli 2.

D. Lukić/foto: facebook