IVAN VEKIĆ, ratni ministar unutarnjih poslova i jedan od osnivača HDZ-a, pokopan je u Višnjevcu, prigradskom osječkom naselju kraj Osijeka. Na komemoraciji u Velikoj vijećnici Skupštine Osječko-baranjske županije u prisutnosti obitelji, prijatelja, suboraca i poštovatelja, od Vekića se u ime Udruga hrvatskih branitelja oprostio Damir Buljan rekavši kako je Vekić Hrvatsku volio “svojim životom i djelima” i kako je dao veliki doprinos njezinoj slobodi i stvaranju demokracije.
Ivan Vekić rođen je u Poljicama kod Vrgorca 18. listopada 1938. (Ne razumijem zašto većina medija – Jutarnji, Večernji, 24 sata i brojni portali pišu da je umro u 78. godini) Saborski zastupnik bio je od 1990. do 1992. godine, a dužnost ministra policije obnašao je od 31. srpnja 1991. do 18. travnja 1992. godine. Odlikovan je Redom Ante Starčevića. Prije nekoliko godina bio je jedan od osnivača i predsjednik Udruge “Hrvatska straža”.
Vekić je bio je zaljubljenik u književnost, autor je više pjesničkih zbirki, te dva romana: ‘Polje puno krizantema’ i ‘Peta zapovijed’. Roman ‘Peta zapovijed’, njegovo posljednje djelo, promoviran je potkraj rujna u Zagrebu.
Iako je Ivan Vekić bio ratni ministar unutarnjih poslova na pogrebu nije nazočio nitko od službenih predstavnika vlasti. Ni iz Ministarstva policije, ni iz Ministarstva obrane, ni iz Ministarstva branitelja. Ni ureda predsjednika. Ni Hrvatska televizija u svojim informativnim emisijama Vekićev pogreb nije spomenula.
Vekić je bio i počasni predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata koju vodi Josip Klemm. Upravo je Klemm nakon pogreba bio izrazio veliko nezadovoljstvo zbog činjenice da nitko od predstavnika službene vlasti nije bio na Vekićevu pogrebu.
Ivan Vekić ministar policije bio je od 31.srpnja 1991. do 15. travnja 1992., dakle u vrijeme najžešće agresije na Hrvatsku. Bilo to vrijeme osvajanja vojarni, zauzimanje skladišta, bitke za Vukovar, Gospić, Šibenik i Dubrovnik. Vrijeme operacije Orkan i Sarajevskog primirja. Budući da je Hrvatska vojska bila tek u stvaranju i da je početne udare agresorske vojske primala policija, u to doba Ivan Vekić je, uz predsjednika Franju Tuđmana, bio ključna osoba oružanih snaga Republike Hrvatske.
Pogrebu Ivana Vekića nazočio je veliki broj njegovih ratnih suboraca, ali nitko iz Vlade. SRAMOTA!
Iz Ureda predsjednika nisu poslali izaslanika. Ni vijenac, ni cvijeće. SRAMOTA!
Pogrebu nije nazočio nitko iz Ministarstva branitelja. SRAMOTA!
Izaslanstvo na pogreb nije poslalo ni Ministarstvo obrane. SRAMOTA!
Najžalosnije je što nije došlo izaslanstvo MUP-a. Nije bilo nikoga iz kabineta ministra Ranka Ostojića niti iz Ravnateljstva policije. Nisu poslali ni najniže rangirane policijske službenike. U MUP-u kažu da Kabinet ministra nije organizirao odlazak na sprovod jer to nisu smatrali potrebnim. SRAMOTA NAD SRAMOTAMA
Od ratnog ministra policije, osim obitelji, oprostili su se brojni branitelji, čelnici HDZ-a, HDSSB-a, HSP-a, vukovarski Stožer te Josip Manolić i Ivan Jarnjak.
Pogreb ratnog ministra Vekića ignorirala je i Hrvatska televizija televizija. U Dnevniku i ostalim informativnim emisijama komemoracija za ratnog ministra policije nije ni spomenuta. SRAMOTA, NEVIĐENA SRAMOTA!![74646abd404b8eaf062c0a2bfca04115[1]](https://www.maxportal.hr/wp-content/uploads/2014/12/74646abd404b8eaf062c0a2bfca041151.jpg)
Na sprvodu ratnom ministru bili su brojni svećenici, a pogreb je predvodio biskup Valentin Pozaić.
Budući da je Ivan Vekić volio poeziju, a i sam je pisao, jedan drugi pjesnik, Ivan Goran Kovačić, zorno je opisao atmosferu oko pogreba Ivana Vekića stihovima: “I nitko da ne dođe do prijatelj drag!”.
Nedavno je preminuo Josip Boljkovac, Vrkićev prethodnik na mjestu ministra policije, i prema toj činjenici HRT-a se odnosio s očekivanim poštovanjem. i vlast. Na pogreb Boljkovcu predsjednik Josipović je poslao izaslanika Sinišu Tatalovića, a dio medija gotovo je uživo pratio njegov sprovod.
U čemu je razlika između Josipa Boljkovca i Ivana Vekića? Oba su bili ministri policije, Vekić čak u sudbonosnim danima za Hrvatsku, i zaslužuju isto poštovanje. Bar u smrti bi trebali biti isti.
Marko Marković
Foto: Željko Sas
