Ako neka zemlja pomaže Ukrajini obukom njezinih vojnika, isporukom oružja i na druge načine, znači li to da je time i sama postala strana u ratu? O tome se ne raspravlja samo u Hrvatskoj. Evo što kaže međunarodno pravo.
Njemačka i druge zemlje članice NATO-a i EU-a na razne načine pomažu Ukrajini u ratu protiv Rusije – pa i slanjem oružja ili obukom ukrajinskih vojnika. U javnim debatama se često tvrdi da se Njemačka tako praktički uključila u rat. Ali s pravnog stanovišta ta je tvrdnja – pogrešna, piše Deutsche Welle
Među stručnjacima za međunarodno pravo nema nikakve sumnje: ruski agresorski rat protiv Ukrajine predstavlja jasno kršenje međunarodnog prava. Iz toga slijedi da Ukrajina u sadašnjoj situaciji ima pravo na samoobranu protiv te agresije.
A ta samoobrana, sudeći po Povelji Ujedinjenih naroda (UN), može biti prakticirana „individualno i kolektivno”. Druge zemlje smiju dakle pomagati Ukrajini, pa i vojno. To uključuje i slanje oružja i misije za obuku ukrajinskih vojnika. Što se tiče međunarodnog prava, bilo bi opravdano čak i aktiviranje vlastitih vojnika, koji bi se borili rame uz rame s Ukrajincima.
Ratni akteri
Ta pravna evaluacija dakle legitimira podršku Ukrajini – od strane Njemačke i drugih zemalja. Za razliku od slanje oružja, vojne opreme ili izobrazbe ukrajinskih vojnika, Njemačka je do sada uvijek isključivala mogućnost slanja vlastitih vojnika u borbeno područje.
„Slanje oružja ili obuka ne predstavljaju ulazak u oružani sukob, Njemačka na taj način ne postaje strana u ovom ratu”, kaže kelnski profesor međunarodnog prava Claus Kreß. “Strana u sukobu se postaje samo onda kada se u borbu šalje vlastite vojnike ili kad bi se sudjelovalo u stranim borbenim operacijama ili kad bi, kao u slučaju Ukrajine, bili napadnuti.”
Kada bi se Njemačka kao ratna strana uključila u oružani konflikt, to ne bi značilo da zabrana korištenja sile definirana međunarodnim pravom više ne bi vrijedila. Njemačka bi se naspram Rusije mogla pozvati na tu zabranu, obzirom na to da bi direktna vojna pomoć Ukrajini od strane Njemačke bila dozvoljena po međunarodnom pravu – kao oblik kolektivne samoobrane.
Trag smrti koji ostaje iza ruske vojske
“U slučaju njemačkog sudjelovanja u sukobu bi se doduše smjelo napadati vojne ciljeve, i to ne bi bilo tretirano kao ratni zločini. Istovremeno bi za područje same države Njemačke i dalje vrijedila zabrana korištenja sile”, dodaje Kreß.
Povreda međunarodnog prava
Ako bi Rusija u tom slučaju, na primjer raketama, gađala Njemačku, to bi bila povreda međunarodnog prava – i na takav oružani napad od strane Rusije bi se smjelo reagirati i individualnom samoobranom.
Napad na njemački teritorijalni integritet bi osim toga imao za posljedicu da bi NATO proglasio slučaj kolektivne obrane, odnosno da bi napad na Njemačku značio napad na NATO. Druge zemlje članice bi bile dužne pružiti pomoć Njemačkoj.
Savezna vlada od početka ruskog napada na Ukrajinu stalno ponavlja kako se Njemačka neće aktivno uključiti u ratni sukob.
Christoph Kehlbach, ARD
