Piše: Saša Radović
RANJENA hrvatska hobotnica „UDBA – DORH – Vlada RH“ zadnjim snagama pokušava obraniti svoga čelnika i mentora Jožu. Sudac Vrhovnog pokrajinskog suda u Muenchenu, ManfredDauster, predsjedavajući u sudskom vijeću na suđenju Perkoviću i Mustaču, zatražio je 22. srpnja i 14. kolovoza ove godine „neke papire“ potrebne u suđenju. Suđenje počinje 17. listopada – no, Vlada RH, Ured predsjednika, Ministarstvo pravosuđa, DORH i SOA igraju poznatu Bajićevu igru – „ne vidim, ne čujem, ne znam!“ Hrvatska vlast ponovno pokazuje nevjerodostojnost, sramoti naciju i oglušuje se potpisanim obvezama EU. Fanatično brani Titove ubojice kao i 2013. godine (donošenjem podlog Lex Perkovića), uz prešutni pristanak Karamarkovog HDZ-a. Umjesto zatraženih dokumenata Hrvatska šalje njemačkom pravosuđu – sramotnu šutnju!
Ovaj nastavak sapunice Lex Perković, kao i svi dosadašnji nastavci, dio je velike sage o INI. U posljednjih 24 godine INA je bila zlatni rudnik, ali i karcinom vrhuške Republike Hrvatske. Danas je INA pojam tranzicijskog kriminala, zaštitni znak za glamurozne dvorce s bazenima, jahte, bijele medvjede u podrumu, za Picassa i Bukovce, za njujorške penthouse stanove… Tko god se od vrlih državnih dužnosnika dotaknuo nafte – postao je bogati tajkun.
No, u backgroundu, manipulacijama i kriminalom iscijeđene INE stoje sablasti ubijenih domoljuba u zemlji i inozemstvu – i što je najgore od svega, ratni zločini nezabilježeni u povijesti. Šverc INA-ne nafte u SAO Krajinu preko pseudo državice zločinca Abdića javna je tajna. Hrvatska nafta pokretala je srpske tenkove i ubijala hrvatske branitelje – što je nezabilježen zločin u povijesti ratova. Krvave milijarde sjele su na inozemne račune hrvatske vrhuške.
Za detaljni opis sage o INI i o njenom urušavanju potrebne su stotine pisanih stranica. Ovo je samo kratka crtica, između ostalog i početak kraja klana UDBA – DORH – Vlada RH:
INA PRODUKT UDBE
Čvrsta okosnica ovog nekadašnjeg hrvatskog privrednog diva – bila je i ostala UDBA.
INA je produkt izdanaka velikog jugoslavenskog klana kojeg je davnih 1970.-ih instalirao osnivač komunističke tajne policije, jedan od tzv.„vođa revolucije“, Ivan (Stevo) Krajačić. Jezgra hrvatskog klana 80.-ih godina bila je u općinskom komitetu SK Trešnjevka. Klan je preuzeo Franjo Gregurić, visoko rangirani udbaš (diplomirao jugoslavensku vojnu kontra obavještajnu akademiju u Pančevu).Nakon ubojstva tadašnjeg direktora INA–marketinga, Stjepana Đurekovića 1981.godine, Gregurić preuzima hrvatski državni naftni monopol INU (Pavle Gaži, republički sekretar SUP-a SRH u to vrijeme, tvrdi da je Đureković ubijen zbog istrage o malverzacijama u INA-i). Franjo Gregurić je bio uključen u sve kriminalne aktivnosti komunističke tajne službe koje su se odvijale preko poduzeća Astra (šverc naftom, trgovina oružjem jugoslavenske proizvodnje, te stvaranje crnih financijskih fondova Astre Zagreb).
- Ivan Čermak 1991. godine postaje glavni logističar HV i vlasnik kompanije Crodux. U tri godine, od osrednjeg vodoinstalatera postaje general i enormno bogati naftni magnat.
Tijekom Domovinskog rata u program je uključen duhanski lobi i trgovina drogama. Tajnim fondovima Gregurić financira dolazak HDZ-a na vlast i postaje vođa jedne od dviju frakcija vladajuće stranke. Visoko rangirani „oficiri“ UDBE, Josip Manolić i Josip Boljkovac, zbog svoje nesklonosti klasičnom kriminalu ostalisu izvan okvira klana i Josip Perković preuzima čelno mjesto „komesara“ cijele Hrvatske. Inicijativom Perkovićeve grupe (Gregurić je dio grupe!) Tuđman je promovirao Nikicu Valentića, najprije u direktora državnog naftnog monopola INA, a zatim u premijera hrvatske Vlade. Nakon Valentića na mjesto predsjednika Vlade Republike Hrvatske dolazi Zlatko Mateša (UDBA mlađe generacije), u privatnom životu zet Franje Gregurića. Sljedeća Račanova Vlada također je bila pod utjecajem Gregurićevog klana, koji je preko Franje Lukovića direktora Zagrebačke banke imao financijsku vlast (Račan je bio „fikus“). Klan je tuneliranje državnog naftnog monopola vršio preko raznih offshore kompanija s kojima je INA poslovala, zatim poslovnim operacijama u Rusiji, ali i putem kompanije Čermakovog CRODUX-a u Zagrebu.
Ivan Čermak 1991. godine postaje glavni logističar HV i vlasnik kompanije Crodux. U dvije ili tri godine, u vrijeme Domovinskog rata, Čermak od osrednjeg vodoinstalatera postaje general i enormno bogati naftni magnat. Dobit od njegovog poslovanja procjenjuje se na cca 460 milijuna eura, no to sasvim sigurno nije samo njegov novac. Prvu tvrtku pod nazivom Crodux, prodao je austrijskom OMV-u. Crodux je 1996. od Janafa dobio pravo na gradnju rezervoara u Omišlju na Krku, pri čemu je Janaf bio i jamac za kredit. Nedugo nakon što je rezervoar izgrađen, Čermak je krajem 1999. OMV-u prodao Crodux, tvrtku s 15 benzinskih tvrtki, navodno za 150 milijuna eura. Prvi Crodux je ugašen, ali nove tvrtke imaju isto ime.
- Robert Ježić također produkt Gregurićevog klana
Na scenu stupaju Ivo Sanader i njegov bliski suradnik, Robert Ježić također produkti Gregurićevog klana. Ježić je početkom devedesetih uspostavio bliske kontakte s Franjom Gregurićem koji se vratio iz Moskve. Ježić se upisuje u HDZ i dobiva iskaznicu s brojem 83. Počeli su veliki poslovi. Direktor Plive, Branko Mikša (UDBA) usmjerava poslove u okviru Plive Hamburg posredno preko Ježića. Gregurić tada postaje predsjednik Vlade RH i Ježić obavlja za njega povjerljive poslove i privatne, poslovne aranžmane. Uskoro Ježić vodi svoje poslove u Hrvatskoj i uvodi tvrtku LandmarkChemicals SA iz Švicarske, te firmu BMS iz Belgije. LandmarkChemicals i BMS vrlo brzo, sredinom 1993. i 1994. godine postaju najveći partneri INA-e čiji je generalni direktor Franjo Gregurić.
U rafineriji Rijeka Ježić i sponzori na račun INA-e zaradili su milijarde USD. U istom periodu Ježić je u Zugu u Švicarskoj osnovao tvrtku Forus koja je zajedno s INA-om osnovala tvrtku ITT u krugu Rafinerije Rijeka (INA je zapravo besplatno stavila na raspolaganje Ježiću svoju infrastrukturu). Iako je INA u postupku privatizacije djelomično prodana stranim investitorima, kontrola UDBE u INI je putem Gregurića i Perkovića ostala do danas. Ivo Sanader uz čvrstu Perkovićevu kontrolu dolazi u prvi plan i pokušava preuzeti klan. No, Sanaderov uteg jenjegov strah od
zatvora zbog korupcije i umiješanosti u aferu Hypo banke.On pokušava otvoriti granice prema istočnom podzemlju i intenzivnije uključiti tvrdi albanski lobi u klan. No, njegovi kapaciteti u tvrdom krim miljeu nisu bili dovoljni da preuzme primat. Uvijek dobro prikriveni Stjepan Mesić i Tomislav Karamarko preko Amira Muharemija(Karamarkov šogor) u igru uvlače najbogatiju hamburšku, albansku obitelj Osmani. Prvi čovjek u svijetu heroinskog businessaQuasimOsmani (Felix) dobiva hrvatsku putovnicu. Nafta još uvijek ostaje na prvom mjestu u stvaranju crnih fondova, ali sprega s jednim od najmoćnijih svjetskih narko lobija – razlomila je dugogodišnji kontinuitet. Iako dobit raste, osjeća se početak urušavanja velike hrvatske hobotnice.
PARALELNI SUSTAVI
Ježićevi poslovi šire se u INA-inim petrokemijskim dijelovima, OKI, DINA, Adriavinil Split, te Polikem Zadar. Robert Ježić praktički je preuzeo kontrolu nad cijelom hrvatskom petrokemijskom industrijom, posebno nad OKI-jem. Nakon povlačenja Gregurića, klan preuzima Hrvoje Šarinić i postaje mentor Robertu Ježiću. Relativno brza smjena Šarinića nije omela poslove, jer su Gregurić i Šarinić bili i dalje vrlo utjecajni u gospodarskim krugovima.
Svi podaci upućuju da je Robert Ježić od početka bio povjerenik HDZ-ovog paralelnog sustava na čijem je čelu bio Ivo Sanader. Klan u ime trećih osoba sustavno pljačka hrvatske resurse. Iza nominalnih vlasnika, duboko u sjeni krila se (i krije se!) politička i kriminalna elita – pravi vlasnici hrvatskih resursa. Klan vođen planovima UDBE (u pozadini je uvijek Josip Perković) srž je tranzicijskog procesa u Hrvatskoj u realizaciji Franje Tuđmana i HDZ-a. Moćna zaštita je DORH s čelnikom Mladenom Bajićem i ministar unutarnjih poslova TomislavKaramarko. Hrvatska postaje azil kriminalaca, američki portal Wealth – X navodi broj od 280 multimilijunaša u Hrvatskoj od kojih svaki ima više od 30 milijuna dolara. Svega 5 ili 6 posto njih mogu dokazati porijeklo imovine – ostali su pljačkaši. Državni povjerenici su uz stvaranje enormnih fondova (tranzicijski, ratnoprofiterski plijen, duhan, droga…) osigurali i svoju osobnu milijunsku imovinu. Proces je kulminirao uhićenjem Ive Sanadera i Roberta Ježića, te još nekih marginalnih satelitskih krakova.
Počinje naglo urušavanje klana UDBA – DORH – Vlada RH u sjeni politički nesposobnih lidera, Milanovića i Karamarka. Iako su obojica izdanci Krajačićeve linije, nisu se snašli u političkom okružju. Ogranak klana (izvan naftnog businessa) koji zadire u najcrnji dio podzemlja (duhan, droga, trgovina ljudima i dr.) daleko je teže pratiti, jer tamo vrijede drukčija i surovija pravila. Imena glavnih šefova nepoznata su široj javnosti. Djelatnost klana nadilazi državne granice i proteže se i izvan balkanskih prostora.
„Odlazak“ Josipa Perkovića težak je udarac za povezivanje „polulegalnih“ naftnih, carinskih i nekih blažih krijumčarskih poslova s crnim podzemljem droga i trgovinom ljudima. Aktualna vlast svjesna da je takoreći nemoguće pronaći osobu takvog profila kao što je Perković – činila je nemoguće da ga zadrži u Hrvatskoj na čelu klana. Milanović je riskirao teške sankcije, pa i izbacivanje Hrvatske iz EU zbog svog mentora Josipa Perkovića. Izručenje posljednjeg velikog šefa UDBE najveći je udarac kriminalnoj hobotnici Hrvatske od njenog osnutka 1990. godine do dana današnjeg.
INA je danas karikatura nekadašnje INE, ali i dalje je predmet istinitih priča i tračeva. Sve više se šire vijesti o tome da su vlasnici velikog dijela mađarskih dionica MOL-a četiri hrvatska udbaša. Od te četvorice, trojica se spominju i u ovom tekstu.Iz toga slijedi nedokazana priča da je MOL možda samo maska businessa hrvatskih vlasnika. Turbulencije izazvane mogućim, zatvaranjem rafinerija (Sisak, Rijeka) moguća je najava povlačenja kapitala iz ranjene INE.
PERKOVIĆ I ZUJALO
Vraćajući se na početak priče, na posljednji pokušaj obrane Perkovića i Mustača od strane hrvatske vlasti treba reći – da je razlog za to strah kriminalnog hrvatskog miljea. Perkoviću i Mustaču presudu je lako predvidjeti. Članak 27. KZ Njemačke pomoćnicima za teška ubojstva propisuje doživotni zatvor.
Stjepan Đureković, bivši menadžer INA-e ubijen je 1983. godine u Wolfratshausenu u blizini Münchena. Za to ubojstvo doživotnu kaznu od 2008. godine služi u njemačkom zatvoru Perkovićev agent Krunoslav Prates, a Perković i Mustač optuženi su kao sudionici (pomoćnici) tom u ubojstvu. Dakle, Perković nema više što izgubiti i može se dogoditi da „počne pričati“ na suđenju. Kao vrlo stručan obavještajac nesumnjivo može nabrojiti imenom i prezimenom barem 200 i više hrvatskih zločinaca koji su krali i pljačkali Domovinu, a neki i ubijali. Može navesti detalje koje Hrvatska neće moći po oprobanom modelu DORH-a gurnuti u koš za smeće. Neki pljačkaši Domovine možda su na samom vrhu(?)!. Bajić ih nije dirao, a neće ni Cvitan – ako Joža ne progovori.
Do sada je Perković progovorio iz zatvora samo o navodnom pravom egzekutoru ubojstva Đurekovića. To je korpulentni agent s kodnim imenom, „Zujalo“. Navodno, taj ubojica mirno šeće Zagrebom iako je mnogima jasno tko je prokazani i osumnjičeni zločinac.
Njemačko pravosuđe traži dokumente od kojih dobar dio sadrži općenita pitanja ostrukturiranju komunističke partije na saveznoj razini u Beogradu i na republičkoj razini u Hrvatskoj (centralni komitet, izvršni komitet itd.), te o partijskim dužnosnicima koji su bili nadležni za nadzor sigurnosnog i obavještajnog aparata. Zanima ih pored niza manje važnih detalja, kakvu je ulogu u okviru ukupne državne strukture imala komunistička partija (”Savez komunista” na saveznoj i republičkoj razini). Slijedi nadalje čitav niz pitanja iz djelovanja obavještajnih služba, posebice, takozvanog “odjela II – neprijateljska emigracija”. Tu su i pitanja; Kako su bile organizirane tajne akcije, npr. likvidacija opozicionara u inozemstvu? Tko su na saveznoj razini u Beogradu i u okviru Socijalističke Republike Hrvatske bili nositelji odluka u partiji i državnim ustanovama za takve tajne akcije?
Iz skupa pitanja (dostupnih autoru!) čini se da njemačko pravosuđe dobro zna odgovore na sva postavljena pitanja – ali želi potvrdu monstruoznosti komunističkog sustava u SFR Jugoslaviji. A zahtjev za dostavu Lex Perkovića, zakona donesenog 2013. u Hrvatskom saboru, prema kojem nije trebalo biti moguće izručenje u okviru Europskog uhidbenog naloga – teška je optužba države Hrvatske, premijera Zorana Milanovića i njegovih poltrona koji su taj zakon progurali na opću sramotu hrvatskog naroda.
Ovaj zakon (Lex Perković) se kasnije, stupajući na snagu od 1. siječnja 2014., promijenio na taj način da i za djela počinjena prije kolovoza 2002. slijedi izručenje na temelju Europskog uhidbenog naloga. Sudac ManfredDauster traži da se pošalju obje verzije Lex Perkovića. Ponavljam – na sramotu svakog poštenog građanina Hrvatske!
Vjerojatno je tu u pitanju i discipliniranje korumpirane Hrvatske koja će sve teže provoditi zataškavanje teških kriminalnih djela i donositi smiješne presude „humanitarnim radom“ – bez oduzimanja opljačkane imovine. Postoji „u zraku“ i sve intenzivnije prizivanje osnivanja Hrvatskog tužiteljstva, jer ono što nazivamo DORH nema nikakvih dodirnih točaka s tužiteljstvima razvijenih zemalja. Osim progona prijavitelja teškog kriminala i ratnog i pretvorbenog profiterstva, te progona sitnih dilera i obijača kioska za prodaju novina, DORH štiti bogatu elitu modelom „ne vidim, ne čujem i ne znam“.
Na kraju ostaje još jedno intrigantno pitanje. Dokumentarac “Ubojstvo u Titovo ime” ovih se dana vrti na njemačkoj TV. Postoje indicije da su „potjernice“, odnosno uhidbeni nalozi dostavljeni za još nekoliko agenata UDBE. Tu je i po Perkoviću prokazani,osumnjičeni ubojica kodnog imena „Zujalo“. Ako je tako – zašto ih Hrvatska ne izručuje?
Hrvatska dodiruje dno – i to je dobro! Mora i može krenuti samo – prema gore!
