Nakon govora Davora Ive Stiera na izvještajnom Saboru HDZ-a za očekivati je da sada počne otvoreno grupiranje unutar stranke između oporbenih i vladajućih snaga, piše Davor Ivanković Večernjem listu.
Prije točno četiri godine, u svibnju 2014., HDZ je jednako kao i ove subote upriličio svoju konvenciju u Draženovu domu u Ciboni, a Davor Ivo Stier u dvoranu je ušao na štakama. Ta je konvencija dobro prošla za tadašnjeg predsjednika stranke Tomislava Karamarka i već se jako osjećao pobjednički žar među HDZ-ovcima pred nadolazeće parlamentarne izbore.
Stier je i onda u dvoranu ušao gotovo kao persona non grata jer ga se Karamarkov stranački vrh odrekao. Svejedno, Stier je i tada održao govor, za njega je dobio jednak, ako ne i veći aplauz nego šef stranke, a u publici je osvanuo i transparent “Palac gore za Stiera”.
Nekoliko dana prije, naime, Stier je, dok je kosio travu ispred kuće u Samoboru, to izveo toliko nespretno da je gotovoodrezao nožni palac.
Već se tada vidjelo da Stier ima svoje pobornike u stranci, no ipak je udaljen iz vrha odlučivanja te je poslije na jedvite jade završio u “progonstvu” kao eurozastupnik u Bruxellesu, s Andrejem Plenkovićem, naravno.
U Bruxellesu je Stier, pak, radio na učvršćivanju svog statusa HDZ-ova ideologa, što mu je neslužbeno i uspjelo postati. Aktivno je sudjelovao u izboru Plenkovića za novog šefa stranke nakon što se Karamarko uspio sam poskliznuti na toj funkciji. Stier ima mana, no pokazalo se da ga nije dovoljno tek ne voljeti ili imati strah od njega a da bi se poništio njegov utjecaj u HDZ-u.
Svoju autonomnu poziciju počeo je graditi kada je povukao do tada neviđen potez, prošle godine kada je Plenković raskinuo koaliciju s Mostom dao je ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova.
U očima mnogih to je ocijenjeno kao principijelan i častan potez, dok su oni okupljeni oko Plenkovića naprotiv u tome vidjeli gotovo izdajnički čin iskakanja iz HDZ-ova vlaka.
Plenković je reagirao meko i tada nije doveo u pitanje Stierovu funkciju političkog tajnika stranke, što mu se vrlo brzo, pokazat će razvoj događaja, obilo o glavu kada se odlučio na ekspresno ratificiranje Istanbulske konvencije.
Još uvijek ostaje tajnom tko je Plenkovića uspio uvjeriti da povuče taj dvojbeni i riskantni potez, no brzo se pokazalo da si je uzeo previše ovlasti jer je ta tema dovela do gotovo organske podjele unutar stranke i uzrokovala ljutnju kod mnogih birača HDZ-a. Stier je, pak, na toj temi ostvario primat jer se oko njega počela okupljati stranačka oporba.
U toj situaciji Plenković se više nije usudio politički likvidirati Stiera s funkcije političkog tajnika jer bi mu time samo još dao zamaha
Rezultat svega toga jest to da je Stier na konvenciju u Ciboni 2018., nakon što je mjesec dana proveo u izolaciji od javnosti, došao potpuno pripremljen i održao programski govor, kojim je potpuno jasno istaknuo svoju kandidaturu za mjesto šefa HDZ-a ma kad se ti izbori dogodili.
U svom govoru, dvostruko duljem no što je bilo dopušteno, Stier je gotovo populistički kazao upravo ono što tradicionalni dio HDZ-a želi čuti, činjenicu da HDZ ni 29 godina od osnivanja nije sistemski promijenio ni sebe ni Hrvatsku, nego tavori u klopci ortačkog kapitalizma, dogovorne ekonomije, populizma i elitizma.
Novost je što je Stier stvari postavio grubo najavljujući borbu u stilu one “do istrage naše ili vaše” jer kaže da si ili za taj ortački HDZ, gdje mali krug ljudi s presudnim političkim utjecajem sebi namješta poslove, ili za HDZ koji će tome konačno stati na kraj. I po takozvanom body talku vidjelo se da je i Stier svjestan rasta svoje moći u stranci, a prvi je put pokazao i ambiciju da se natječe za sam vrh stranke.
Više, dakle, neće biti buldožer koji na vrh ispred sebe gura nekog drugog, kao što je to učinio u slučaju Plenkovića.
Posljedično, što se HDZ-a tiče, nakon ovakvog govora svima će sve biti jasno i očekivati je da sada počinje otvoreno grupiranje između oporbenih i vladajućih snaga unutar stranke.
Što se Plenkovića tiče, jasno je da on ne može ponoviti onog Plenkovića iz 2016. kada je bio taj koji je činio razliku i u dva mjeseca HDZ digao za 10 postotnih poena te mu omogućio izbornu pobjedu.
Tko god da se ubuduće nametne u vrhu stranke, problem HDZ-a ostaje isti – kako na sljedećim izborima uspjeti biti barem relativni pobjednik, što je onda preduvjet traženja nekog koalicijskog partnera.
Bez obzira na ovacije Stieru, emotivno najjači istup imao je Andro Krstulović Opara, koji je iz pozicije integralnog HDZ-ovca, svima predao vrlo znakovite poruke kako nema vremena za gubljenje, kako HDZ ne može biti talac jednog – Agrokora, i da se treba boriti do zadnjeg atoma snage.
A čovjeku koji se bori sa smrtnom bolesti treba vjerovati.
