Po dokumentima koji imaju oznaku Vojna tajna – strogo povjerljivo od 7. studenog 1994., u rujnu 1991. četiri pilota JNA, među kojima i Ivan Selak, bacili su kazetne bombe na civilni cilj Krasno Polje, a među žrtvama je destogodišnji dječak Marko Samardžija. Do danas za taj ratni zločin nitko nije odgovarao iako su počinitelji poznati.
Početkom lipnja u emisiji “Nedjeljom” u dva na državnoj televiziji novinar Aleksandar Stanković ugostio je umirovljenog brigadira HV-a i bivšeg oficira JNA, pilota Ivana Selaka.
Neprofesionalnost i nepripremljenost novinara Stankovića na državnoj televiziji te izmišljotine i laži brigadira Selaka dosegle su novu razinu koja zahtjeva reakciju same državne televizije. U svakoj normalnoj državi nakon ovoga emisija bi bila ukinuta, a Vojne sigurnosno – obavještajne agencije bi svakako morale pozvati Selaka na razgovor.
U Hrvatskoj od 2000., nakon što je ukinut Ured za nacionalnu sigurnost, Hrvatska izvještajna služba i Sigurnosno informativna služba, detuđmanizatori uz pomoć medija sustavno plasiraju laži o Domovinskom ratu.
U takvoj političkoj atmosferi moguće je da dva bivša ministra obrane, ekspert Kotromanović (SDP) i general Krstičević (HDZ), predlažu pilota koji je bacao bombe na Hrvatsku za generalski čin. Pilota za kojeg se javno sumnja da je počinio ratni zločin.
Ipak, prijedlog za dodjelu čina generala brigadiru Ivanu Selaku nije prošao jer su na ruke Kolindi Grabar Kitarović dostavljene na vrijeme informacije o „legendarnom pilotu“ i njegovim naletima nad Hrvatskom u vrijeme dok je bio pilot JNA.
- Zašto novinar Stanković nije upitao Selaka, zbog čega mu je uskraćen generalski čin dva puta?
- Koliko si puta bacao bombe na Hrvatsku?
- Je li te grizla savjest što kao Hrvat bacaš bombe na Hrvatsku?
- Gdje ti je živjela obitelj dok si bacao bombe na Hrvatsku?
- Kakve su bile procjene JNA o hrvatskim gubitcima nakon vašeg bombardiranja?
- Jesi li po dolasku u Hrvatsku dao ijedan koristan podatak o pilotima čije su bombe ubijale po Hrvatskoj?
Umjesto pravih pitanja kakva bi trebao postavljati novinar s državne televizije, Stanković je dozvolio Selaku da priča svoju izmišljenu životnu priču, koju ponavlja kao papagaj, bez onih sitnih promjena, promjena fokusa priče u različitim prilikama, a koje može raditi samo onaj tko je tu priču zaista i doživio.Ne može ih činiti zato što laže.
Sjeća se mnogih nevažnih detalja iz života, teškog djetinjstva, fantastičnog napredovanja „po ključu“ u JNA, kako je s prasetom u avionu gotovo izgorio, a ne sjeća se recimo koliko je puta bacao bombe po Hrvatskoj.
Dopis SIS-a o raketiranju Krasnog Polja
Što je još gore sada kao časnik oružanih snaga Hrvatske Selak skupa sa Stankovićem relativizira brutalnu velikosrpsku i JNA agresiju na Hrvatsku izjavama tipa: „Svaki borbeni let koji jesam imao iznad Hrvatske bio je bacanje sredstava u šume, u rijeke. Ne samo ja.“
Zato, evo dokumenta koji potvrđuje kako su Selak i drugovi bacali sredstva. I ne samo on.
Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 7. studenog 1994. koji potvrđuje da su službe istraživale
zločine pilota JNA koji su 1991. bacali bombe po Hrvatskoj. Ovaj dopis SIS-a razotkriva potpuno laži Ivana
Selaka i njemu sličnih.
Prema ovom dokumentu u napadu JNA zrakoplovstva iz Bihaća s četiri zrakoplova MiG-21 20. rujna 1991. godineu 17:00 na Krasno Polje počinjen je ratni zločin.
Piloti Ivan Selak, Josip Barunović, Branislav Dronjak i Antun Somborac bacili su toga dana na civilne ciljeve kazetne bombe, zabranjene po međunarodnoj konvenciji, na Krasno Polje ubivši Ivana Samaržiju, pripadnika Narodne zaštite i Marka Samaržiju, dječaka u dobi 10 godina.
Do danas za ovaj ratni zločin nitko nije odgovarao.
Udruga branitelja Uskok iz Senja, Mjesni odbor Krasno i Grad Senj su u Krasnu postavili spomenik
hrvatskim braniteljima iz Krasna poginule u Domovinskom ratu, među kojima su i žrtve ovog
ratnog zločina avijacije JNA. (https://www.novilist.hr/rijeka-regija/lika-senj/otkriven-spomenik-
poginulim-hrvatskim-braniteljima-iz-krasna/)
Hrvatska ne smije zaboraviti kravi rujan 1991.
Da podsjetimo, tih sudbonosnih dana u mjestu Žuta Lokva nalazila se je raskrsnica najvažnije cestovne komunikacije u to vrijeme koja je povezivala sjever i jug Hrvatske. Osim toga to je bila jedina cestovna veza koja je povezivala Otočac sa središnjom Hrvatskom.
Tu važnu prometnicu za cijelu Hrvatsku napale su srpske snage 24. kolovoza ubivši četiri hrvatska policajca koji su je osiguravali. Tom srpskom operacijom potpuno je blokiran promet između sjevera i juga Hrvatske.
Nakon toga sav promet preusmjeren je prometnicom preko Švice i Krasna do Senja koji je ostao gotovo u okruženju. Stanovnici općine Senj našli su se u vrlo teškom položaju. Nametalo se i pitanje koliko dugo i kako će se malobrojne, slabo naoružane hrvatske snage sa stotinjak pušaka, bez sredstava topničke potpore, oduprijeti jačem napadu neprijateljskih snaga.
U potporu srpskim agresorima uključuje se i avijacija JNA koja 15. rujna 1991. s dva zrakoplova MIG-21 raketira Vratnik, položaje senjskih branitelja pričuvne policije, ali srećom bez žrtava. Napadi JNA avijacije nakon toga usmjeravaju se na jedinu prometnicu koja povezuje Krasno i Senj.
Tog sudbonosnog 20. rujna 1991. JNA zrakoplovi u dva borbena naleta u Krasnu izbacuju kazetne bombe u zaseoke Vukeliće i Kulu te pritom smrtno stradavaju Ivan Samaržija star 25 godina, pripadnik Narodne zaštite i Marko Samaržija, tada dijete u dobi 10 godina.
Da stvar bude gora, istoga dana 20. rujna srpski agresori eksplozivom oštećuju zapornicu u Brlogu, čime je onesposobljen sustav za nesmetan rad HE Senj i Sklope za proizvodnju električne energije. Miniranjem zapornice na Gusić jezeru u selu Brlog onemogućena je opskrba Senja, svih naselja u Podgorju i Karlobaga te otoka Raba i Paga pitkom vodom. Temeljem procjena stručnih službi grada Senja procijenjeno je da u tunelu ima zaliha pitke vode dostatne za najviše sedam dana.
Dok je Hrvatska gorila od Vukovara do Dubrovnika malobrojne snage ZNG-a i MUP-a potpomognute dragovoljcima osmislile su operaciju deblokade prometnog čvorišta Žuta Lokva i Brloga po kodnim nazivom “Medvid”.
I hrvatski “Medvid” krenuo je 26. rujna istodobnim napadom iz tri pravca Otočca, Senja i Brinja. Prometnica i čvorište Žuta Lokva oslobođeni su i vraćeni u funkciju, Grad Otočac bio je odblokiran, kao i pristup zapornici u Brlogu koja je popravljena pa je nastavljeno neometano opskrbljivanje vodom i strujom tog dijela Hrvatske.
Ta pobjeda hrvatskih snaga odjeknula je u čitavoj Hrvatskoj, ponovo su povezani sjever i jug a Hrvatska je izbjegla još jedan smrtonosni udar.
Moralne dvojbe ‘Lastan novinara’ i ‘legendarnog'” pilota
Komentirajući optužbe Srbije na račun svojih kolega hrvatskih pilota da su 1995. bombardirali srpsku kolonu na bijegu u Bosni, Selak je rekao da mu je o tome strahovito teško govoriti. Evo zašto?
Selak je ispričao sličnu situaciju u kojoj se sam našao u Oluji, kada je zrakoplovom naoružanim raketama S-24 preletio iznad kolone („pune tih jadnika koji su natjerani da bježe iz Hrvatske”!!!!!) na putu negdje između Petrinje i Bosanskog Novog, a u kojoj je vidio i oklopna vozila i gusjeničare.
“Ja sam postupio kao čovjek, ali me proganja to što nisam postupio kao vojnik, nisam postupio kao pilot – vratio sam rakete nazad”, rekao je Selak.
Nakon toga, Selak je upitao Stankovića kako bi on postupio na njegovom mjestu, a on je odgovorio da bi postupio isto kao on. To su ti legendarni piloti i novinarske moralne vertikale! Kad treba bacati bombe na, civilni cilj, Krasno Polje i nenaoružane Hrvate koji se bore za goli opstanak, ubiti hrvatskog dječaka od 10 godina, pilot Selak nema nikakve moralne dvojbe kao ni Stanković koji ga za to i ne pita.
Kada treba ispaliti rakete na vojni cilj, oklopna vozila, “maskirana” civilima Selak i Stanković imaju moralnu dvojbu! Zašto? Zašto to moramo gledati u nedjelju na državnoj televiziji?
Da bude jasno: radi se samo o tome da Hrvati imaju pravo na čiste račune, kao u doba Hrvatskog proljeća. Neka Selak u birtiji priča što god hoće, ali u javnom prostoru ne moramo iz tjedna u tjedan biti svjedoci borbe za bolju prošlost. Njegova nas se savjest ne tiče i neka je ne pere pred malim ekranima, ako je u pitanju nečista savjest.
Svatko tko želi, danas može doći do autentičnih dokumenata koji na posve jasan i jednoznačan način govore o događajima devedesetih i to do u nezamislive detalje! I ta dostupna istina obvezuje.
Ubojstvo dječaka sasvim sigurno je ratni zločin, pogotovo ako se ima na umu upotreba zabranjenog streljiva. Ipak, ovaj članak nije nekakav poziv na sudski progon, samo želja da se zaustavi neprekidno falsificiranje događaja iz domovinskog rata. Barem da šuti, samo to.
Činjenica da nije raketirao tenkovsku kolonu u kojoj je bilo i civila, ne služi mu na čast i već zbog toga mu moralno ne pripadaju ni odličja ni činovi (kad je već sud izbjegao).
Ta kolona je bila legitimni vojni cilj pogotovo ako imamo na umu da su planirali nastaviti „gerliski rat“ protiv Hrvatske, rat za koji su napisane zapovjedi, organizirana logistika i naoružanje, a koji je spriječen isključivo operacijom Hrvatske vojske.
Selak nije to morao znati (niti je, očito, trebao znati), ali je morao izvršiti zapovijed. Ne samo zato što je vojnik, nego i zato što je njegovo neizvršenje zapovjedi možda ostavilo na životu nekog srpskog razbojnika koji je, možda, tako dobio priliku ubiti nekog hrvatskog vojnika.
Joško Buljan /Foto: hrt
