Tko i zašto zaobilazi pravilnik o kupnji borbenog aviona?

Nedavni odlazak viceadmirala Roberta Hranja u Washington na predstavljanje nove američke ponude za HRZ mediji bliski MORH-u predstavili su kao nešto gotovo pa epohalno, nakon čega, implicira se, više ništa neće biti isto kada je u pitanju budućnost hrvatske zračne sile.

PIŠE: Marko Marković

U svakom slučaju, ako se već krenulo u nastavak sage oko nabave novih aviona, trebalo je osvježiti snage. U prvoj epizodi pokušaja kupnje borbene eskadrile koja je završila fijaskom, odzvanjali su spinovi nekolicine vojnih lica kojima se takva količina medijske vidljivost jednostavno nije smjela dopustiti.

Na kraju balade takvi istupi ispali su medvjeđa usluga, jer je nanesena šteta i ministru.

Projekt izbora i nabave borbenog aviona nezaustavljivo je pokrenuo ministar Damir Krstićević. To je njegova zasluga i to će ostati upamćeno, nakon godina lutanja nekoliko kolega prije njega. On je prvi ministar obrane nakon Gojka Šuška koji shvaća da je borbeni lovac kralježnica hrvatske protuzračne obrane i zaštite. Pokazalo se da resorno ministarstvo nije imao široki izbor stručnjaka za provedbu ovog zahtjevnog projekta. Novog plavca koji bi se uhvatio u koštac, nije se moglo naći u HRZ-u, ali kakvu-takvu šansu svakako sada ima plavac iz HRM-a Hranj, nekadašnji hrvatski vojni ataše u Washingtonu.

Kada je u pitanju izbor novog borbenog aviona za HRZ, Hranj ipak nije taj koji će odlučiti. Prezentacija u Washingtonu je rutinska, dio uobičajenog procesa lobiranja i ništa više od toga. Ništa epohalno. Kako je kupnja lovaca u prvom redu politička odluka, glavnokomandujući će biti – predsjednik Vlade.

U zraku opet miriše improvizacija, površnost, muljanje i nama tako svojstven amaterizam. Prilikom izbora materijalnog sredstva za MORH, u ovom slučaju borbenog aviona, postoji nešto što se zove MORH-ov Pravilnik o materijalnom zbrinjavanju (potpisan 2017. godine) koji jasno definira redoslijed donošenja dokumenata, a koji su temelj za stručnu odluku o avionu.

Suprotno uvriježenom mišljenju nekih iz vojnog sustava, koji očito ne poznaju vlastite dokumente, Studija izvodivosti (SI) ne smije i ne može biti temelj za donošenje odluke. Ta Studija služi za potvrdu i eventualnu korekciju tehničkih i taktičkih značajki definiranih Taktičko-tehničkom studijom (TTS) te ekonomskih aspekata samog aviona (definiranje troškova i dinamika dodatnih potrebnih ulaganja kako bi se očuvala razina postavljenih taktičko-tehničkih zahtjeva i slično) ako se one ne mogu ispuniti, tj. izvesti razmatranim opcijama aviona.

Konačnu ocjenu i prijedlog najbolje ponude daje Program realizacije (PR) u koju ulazi analiza rizika kojom se procjenjuje važnost i utjecaj svakog od parametara na projekt.

Parametri pritom pokrivaju sve aspekte ponude borbenog aviona; njegove operativne okoline, osoblja, gospodarske suradnje, procjena financijskih i monetarnih eskalacija, prognoze dinamike političkih gibanja itd. Studija izvodivosti korespondira s avionom, dok Program realizacije obuhvaća kompletnu ponudu. Ocjenjivanje aviona i cjelokupne ponude različiti su pojmovi. Program realizacije (PR) se zbog svoga opsega nalazi u korelacijskom odnosu s Taktičko-tehničkom studijom (TTS) i Studijom izvodivosti (SI) te može utjecati na izmjenu istih ukoliko se pokaže da pojedini parametri utječu na ugrozu operativnih sposobnosti borbenih aviona.

Izrada kompleta od ova tri dokumenta u sređenom redoslijedu (TTS, SI, PR) prilikom izbora materijalnog sredstva za MORH propisana je, ponavljamo, MORH-ovim Pravilnikom o materijalnom zbrinjavanju. Znaju li to sve oni koji trče drugi krug maratona zvanog „kupnja borbenog lovca“?

Nadalje, zašto se stalno mantra o američkom lovcu F-16 kao najboljem izboru za HRZ? Zna se da je to izuzetno netolerantan zrakoplov na improvizacije svake vrste. HRZ nema dovoljno zrakoplovno-tehničkog osoblja za održavanje tog tipa lovca. Samo za jednu eskadrilu treba najmanje 200 zrakoplovnih mehaničara, a mi već godinama imamo kvazisustav koji jedva održava 4 do 6 poluispravna MiGa-21.

Kod prelaska na F-16 nužna je dugotrajna obuka, 2 i pol do 3 godine. Najveći su i zahtjevi za modifikacijama i čistoćom infrastrukture zbog nisko postavljeno usisnika kod ovog tipa lovca. Cijena sata leta aviona F-16, prema američkim podacima iznosi 5 i pol tisuća dolara u što ulazi gorivo, potrošni materijal, pričuvni dijelovi, servis motora i održavanje.

Prema Studiji MORH-a o višenamjenskom borbenom aviona iz 2011. godine (važeći dokument), F-16 je dobio najmanje bodova po slijedećim parametrima: visoka cijena sata leta, visoki troškovi održavanja, kompliciran sustav održavanja, dugotrajna obuka pilota i tehničara, te visoki troškovi prilagodbe zemaljske infrastrukture.

Iznenađuje i činjenica da o projektu izbora i nabave borbenog aviona još ništa nismo čuli od zapovjednik HRZ-a. Motaju se u ovoj priči i neki piloti transportnih helikoptera koji su svojedobno proglašeni, zamislite, najboljim borbenim pilotima Afganistana i prozvani Top Gunom.

Valjda je referenca rušenje afganistanskog helikoptera Mi-17. Tko je platio nastalu štetu rušenja novog Mi-17 u sastavu afganistanskog zrakoplovstva, nije poznato. Taj top-gunovac uspio je napraviti totalku na Mi-17 s tek nekoliko metara visine i to na slijetanje na široki neometani prostor. Ako takvi dođu za zapovjednika HRZ-a, ipak neće biti prvi koji su se proslavili obaranjem letjelica. U tri mandata zapovijedanja HRZ-om od strane pilota iz kaste helikopteraša, bilježi se samo konfuzno lutanje i nezainteresiranost za projekt višenamjenskog borbenog zrakoplova.

Ako smo već htjeli samo F-16 (iz političkih razloga) zašto nismo zatražili od Amerikanaca pomoć preko jednog od njihovih programa vojne pomoći pa bi smo bili u prilici dobiti mlađe i iskoristivije avione. Prvi je program Foreign Military Sale (FMS) prodaja vojne opreme i usluga na relaciji dviju vlada, a tu je i Foreign Military Financing (FMF), program davanja financijske pomoći za kupnju vojne opreme i usluga. Preko ovih programa već smo nabavljali komunikacijsku opremu, simulacijske sustave… To bi se realiziralo na način da Amerikancima priopćimo kakav zrakoplov želimo i koliko bismo ga mogli platiti, a onda oni sklope ponudu koja bi bila približna našim željama i mogućnostima. Međutim valja ponoviti, nemamo ni tehnički, ni kadrovski sustav koji može prihvatiti takav složen zrakoplov.

Vojne zrakoplove u HRZ-u održava osoblje upitne kompetentnosti. U proteklih 25 godina u HRZ nisu izgradili sustav i propisane procedure. U HRZ-u je situacija s kvalitetnim školovanim zrakoplovnim inženjerima kritična. Slobodno se može reći i dramatična. Zrakoplovni inženjeri su trenutno pod vrlo velikim opterećenjem, a dolaskom novog borbenog zrakoplova prijeti slom cijelog sustava.

Zrakoplovno tehnički centar (ZTC) je firma koja 70 godina održava vojno zrakoplovstvo i u kojoj se do 1990. godine, na godišnjoj razini remontirano do 100 zrakoplova, a danas je dovedena na rub propasti.

Proteklih 25 godina našeg ratnog zrakoplovstva i njegove legislativne reguliranosti može se opisati kao spaljena zemlja. Zapravo, u HRZ-u mogu profitirati samo likovi koji su za remont MiGova u Ukrajini tvrdili da je to bio remont „nikad bolji“, a za Baraka su pjevali agitpropovske pjesmice o „najboljoj ponudi ikada“.

Foto:press