Dinko Dedić odgovara ‘mladoj zagrepčanki Ljubi Ljubić’ na tekst objavljen na portalu Index “Tko se tu za koga bori“
- Piše Dinko Dedić
“I jebeš mi sve ako ja znam za što (ste) se vi borite (borili).” Iz cijelog ovog teksta je ovo jedina suvisla rečenica, Ljube Ljubić, mlada Zagrepčanko. U početku pišete kako Vas rat nije okrznuo i da zbog toga niste krivi. Hvala Bogu da je tako, kako bi tek bilo dobro da je cijela Hrvatska bila Zagreb, Čakovec, Pula….
I zbog čega mislite da Vas itko smatra krivom za bilo što? Je li Vas ikada itko prozvao zbog toga što ste iz Zagreba, što ste mladi, što Vaša mama nije bila u ratu? Da je cijela Hrvatska imala sreće kao Vi sada ne bismo imali o čemu pisati i sve bi bilo divno, krasno i bajno. Ali, eto, dogodio se taj iritantni Vukovar, Dubrovnik, Petrinja… Jesu li krivi Vaši vršnjaci iz tih gradova što njih rat nije zaobišao? Ali, eto, kvragu i taj Vukovar, već dvadesetčetiri godine kvari idilu nevinim Zagrepčanima… i ostalima koji kao ni Vi mlada Zagrepčanko, NE SLUŠAJU što traže ovi u kolicima u Savskoj (a nisu paralitičari i nisu imali tumor kostiju, nego su zdravi i mladi otišli zadržati Vukovar u Vukovaru, dakle što dalje od Zagreba) i tamo “zaradili” kolica.
Vi ste zacementirali u svojoj glavi i srcu za njih mjesto na kojem su oni oteli nevinim hrvatskim građanima kruh, rad, školovanje… ne vidite u njima ništa drugo nego krivce za vlastitu asocijalnost za koju niste ni Vi krivi. Ali nisu ni oni. Probajte ČUTI što oni zapravo hoće i zašto ministar koji ih treba zastupati ne zaslužuje biti njihovim ministrom.
Usput, to je lik koji je jedini u povijesti uspio ozdraviti od PTSP-a netom prije nego li ga je Milanović postavio za ministra! 100%-tni invalidi Domovinskog rata hoće da im se omogući provedba zakonom propisanih prava u njihovom ministarstvu, da ih se ne šalje od vrata do vrata sve do slijepih uličica državne birokracije kamo oni teško stižu u kolicima. Ne traže više novaca, ali traže da im se prestane uzimati ono što im je zakon omogućio i da ministar branitelja bude taj koji će štititi njihova prava i njihovo provođenje.
Traže naposlijetku i to da netko kao Vi nauči zašto se njihiva kolica razlikuju od onih u kojima se voze paralitičari, da netko nauči Bojana Glavaševića zašto u Hrvatskoj gledamo na svoje invalide i njihova stradanja drukčije nego na one koji su svoju invalidnost stekli u ratu protiv Hrvatske, Tamo, draga mlada Zagrepčanko, prosvjeduju invalidi Domovinskog rata, ne ni djeca poginulih branitelja ni svi branitelji. Dakle, ni to niste uočili, a kako biste onda čuli što oni tamo traže. Pomiješali ste i kruške i jabuke i nezaposlene i upise na fakultete i svoju mamu i svoju baku…
Kako ste god našli razloge zbog kojih Vaša mama nije išla u rat, mogli ste naći razloge zbog kojih nečija mama jest. Ali inzistirate na onima koji nisu išli, a nekakva bi crna plahta trebala prekriti one koji jesu. Da bi bilo lakše onima kojim nisu. U tome je kvaka. Zato : Vi osobno doista ne snosite nikakvu krivicu ni za rat ni za njegove posljedice, kao niti bilo koji Vaš vršnjak. Od Vas se ipak, ako ni zbog čega drugoga onda zbog elementarne prostojnosti, traži da ponešto naučite i tom ratu. To bi bio dobar uvjet da razvijete poštovanje prema onima koji su u njemu sudjelovali, a onda možda i empatiju prema onima koji su u njemu podnijeli i razne žrtve. Kažem – možda, jer dijelom je empatija kapital vlastite osobnosti a dijelom i rezultat odgoja…
P.S. Kad smo već kod rata i tko se u njemu borio a tko ne : za mamu kažete da nije, a što je s tatom?
