Daleko od očiju šire javnosti s crnogorske strane kao da sve više sazrijeva ideja da se Hrvatskoj konačno prepusti oteti školski jedrenjak „Jadran“.
Da su skloni dogovoru oko korištenja broda dao je naslutiti i sam crnogorski predsjednik Milo Đukanović kada je za vrijeme nedavnog posjeta Zagrebu kada je HRT-u dao izjavu kako je brod „jedino realno problematično pitanje“ dviju država te da „jedna i druga strana pokazuju namjeru da ga zajedno eksploatiraju“.
Slavnog broda već neko vrijeme nema u crnogorskoj javnosti i tisku. S veza u Tivtu sklonjen na neugledni vojni vez luke Bar. Izvan dohvata očiju javnosti. Brod više ne plovi po Boki Kotorskoj. Na njemu ne plove ni učenici Pomorske škole iz Kotora. Brod više ne sudjeluje u tradicionalnim lokalnim feštama.
Od mandata obrambenog ministra Damira Krstičevića traju bdijenja hrvatskih diplomatskih vlasti nad brodom i zaustavlja se svako moguće uplovljavanje u neku stranu luku. Zalaganjem hrvatskih diplomata lani je preduhitreno isplovljavanje broda na dogovoreni remont u Tursku. Naime, tursku stranu se upoznalo sa neriješenim vlasničkim statusom broda i Ankara je odmah spustila rampu.
Međutim, kako to biva po staroj hrvatskoj navadi, veći problem su domaći, hrvatski protivnici povratku čuvenog hrvatskog jedrenjaka. I to tamo gdje bi se takav otpor najmanje očekivao.
Naime, tihi otpor povratku jedrenjaka pružaju ljudi iz vrha Hrvatske ratne mornarice i Glavnog stožera Oružanih snaga, uz support nekih umirovljenih admirala koji su do admiralskog čina došli, a da, doslovce, nikada brodom zapovijedali nisu. To je već za Guinnessovu knjigu rekorda ili kakvu zbirku bizarluka.
Argumenti tog neformalnog lobija su poprilično tanašni. Jedan od (kvazi) argumenata im je da je „Jadran“ u lošem stanju, pa će, tobože, trebati dosta financijskih sredstava za popravak. (I Mona Lisa je bila oštećena pa su majstori spasili.) Cinici bi rekli da se u cijelom svijetu samo hrvatski admirali majčinski brinu o štedljivosti državnog budžeta! Pa tko ih ne bi poželio.
Pitanje stanja „Jadrana“ je samo tehničko pitanje i ništa više od toga. Taj je brod kraj Drugog svjetskog rata dočekao posve ogoljen kao jedan od mostova u Veneciji, pa je samo koju godinu kasnije, znanjem i vještinama hrvatskih pomorskih meštara, zaplovio sinjim more punim jednima i u punom sjaju.
Nema tog kvara ili tehničkog problema kojeg hrvatska brodogradilišta, suvremenom tehnikom i znanjima, ne bi mogli riješiti na „Jadranu“. Osim toga, povratkom broda, koji uskoro puni 90 godina aktivne plovidbe (!) Hrvatskoj se otvaraju mogućnosti apliciranja na neki od brojnih EU fondova za očuvanje pokretne kulturne baštine.
Međutim, tobožnja briga nekih hrvatskih admirala kako je „Jadran“ „preskup za Hrvatsku“ je obična maskirovka iza koje stoji nerad, lijenost i potpuni nedostatak ambicije da se od HRM-a napravi suvisliji, respektabilaniji dio Oružanih snaga. Već godinama svjedočimo kadrovskom truljenju i tehničkom potonuću jedne grane OS RH koje je mogla i trebala biti – elitna.
Javna je tajna da se radno vrijeme u ratnoj luci Lora mjeri do ručka i iza ručka. Taj drugi dio radnog vremena spada u zonu opće letargije kada stanje uma i duha mnogih u Lori prelazi u fjaku (pospanost, ravnodušnost). Ratna mornarica za mnoge je uhljebničko, socijalno radno mjesto, jer nigdje drugdje nisu u stanju zasnovati radni odnos.
Povratkom „Jadrana“ cijela priča mijenja se iz temelja. Radikalno. Jedrenjak „Jadran“ zahtjeva uigranu posadu, fizički i mentalno spremne ljude, mornare i časnike u visokoj kondiciji, traži ljude sa visokim vještinama plovidbe i poznavanja mora i njegovih čudi. Takav brod traži fizičku i moždanu gimnastiku. Svega toga u našoj Ratnoj mornarici stanuje sve manje i zato tamo zaziru od povratka jedrenjaka.
Otpor koji vlada u HRM-u odraz je i višegodišnjeg mentaliteta šutnje visokih časnika kojima je važnija osobna karijera od progresa Oružanih snaga. Nekad je biti admiralom bila stvar prestiža; vojnog, građanskog i društvenog. Admiralska čast bila je u moralnom i vojničkom smislu kategorija par excellence.
U situaciji pozamašne degradacije Ratne mornarice samo je jedna poštena pozicija koja glasi – bolje da ti zamjeraju što si dao ostavku, nego što nisi dao ostavku. To neki iz kočopernog admiralskog ešalona ne shvaćaju.
Kakav primjer pružaju drugima? Znače li im nešto kapa i odora koju nose?
Sve je to za njih dim i magla, dok su oni sami pročitane knjige. Umjesto budu alfabete, oni su analfabete. I to je, na žalost, dio tužne sudbine naše Ratne mornarice – mi nemamo pravu admiralsku elitu, kao rezervoar hrabrosti i osobnog poštenja. Dubok naklon časnim iznimkama.
Godinama naša Ratna mornarica rapidno gubi svoje sposobnosti i svoje najbolje ljude. Nije ni jednom admiralu palo na pamet dati ostavku zbog svega toga. Da su tresnuli ostavkom o stol, svojom žrtvom i primjerom stvorili bi široki prostor slobode i časti za one koji bi došli nakon njih.
Lakše je biti kotačićem mehanizma šutnje i minirati one koji remete žabokrečinu. I slučaj „Jadrana“ pokazuje da je jednostavnije biti vješalica za uniformu.
Ekspertni tim Maxportala/Foto: press
