U nedjelju, 30. svibnja o. g. građani će po drugi puta izaći na birališta. Nakon naporne i iscrpljujuće kampanje (iscrpljujuće za dvojicu konkurenata, Tomislava Tomaševića i Miroslava Škore ali i za građane koji su to pratili) kako za sada stvari stoje, TT je u velikoj prednosti i šanse da se desi kopernikanski obrat te da Tomašević završi kao gubitnik su minimalne. No, ipak, počekajmo…
O Tomaševiću, ljubimcu massmedia u posljednjih godinu dana – konkretno od parlamentarnih izbora 2020. kada je njegova lista Možemo/Zagreb je naš – ušla u parlament – saznali smo skoro sve. Simpatičan mlađi čovjek, rekli bi neki, ambiciozan, moderan, neformalan… Živčan, bahat i neuvjerljiv (u sučeljavanjima), govore drugi.
No, najčešće pitanje koje se postavljalo po portalima i forumima i nekim medijima je ovo: je li on projekt (i čiji točno), je li on silno ambiciozan tip koji je rano shvatio da je bavljenje ljudskim pravima dobar biznis ili idealist i borac za pravdu.
Kako god bilo, građanima Zagreba najbitnije je da budući gradonačelnik (nećemo prejudicirati ishod, dakle, tko god to bio) svoje talente(is)koristi u pozitivnom smislu za dobrobit ovoga grada, da ne dopusti da ga obuzme oholost, pohlepa I slične boljke koje se neminovno vežu uz vlast I moć. Nadajmo se da će tako i biti.
No, zanimljiv ‘incident’ dogodio se kod sučeljavanja na Z1 kada je Senf, kako ga zovu, objašnjavajući kako vidi riješenje za stadion Dinamo, rekao da je najbolja solucija novi stadion gdje bi Grad dao zemljište s pravom građenja ili dugoročnu koncesiju. I potom dodao: “Ja sam ga spreman dati Dinamu koji onda može uzeti kredit i financirati gradnju. A da bi došlo do tog partnerstva moj uvjet je da sve bude transparentno…” itd.
Na to mu je Vesna Škare Ožbolt ‘zakucala’: Ova vaša izjava “ja ću to dati” zaparala mi je uši. Ne možete vi ništa dati, Skupština je ta koja odlučuje o modelu. Znate, moram priznati da ste me ovom svojom izjavom neodoljivo podsjetili na MB 365. To je bio njegov stil.’
Mogli bi smo sada biti zločesti i pozvati se na poglavlje ‘Omaške’ iz Uvoda u psihoanalizu S. Freuda ali nećemo. Shvativši da se baš gadno ‘poskliznuo’ Senf je reagirao brzinom munje i odgovorio VŠO da je u pravu te da prihvaća kritiku. Dodao je još, koncilijantno, blagim glasom: “Ok. ali slažete li se barem oko modela..?”
Također, po forumima i portalima, dosta se problematizirao njegov ponešto nejasan karijerni put. Za to si je najvjerojatnije sam kriv jer, tko je pažljivo pratio sva sučeljavanja kandidata u kojima je sudjelovao i Tomašević teško da nije primijetio određenu nervozu kada god bi se tema njegove profesionalne karijere stavila na stol. A i ono malo šturih informacija koje je iznosio u svezi svoje karijere, nisu se međusobnom uvijek poklapale.
Davor Filipović, kandidat HDZ-a otvarao je tu temu na baš svakom sučeljavanju, mirnoćom jednog Hannibala Lectera priupitao bi ga, primjerice, kako to da je već s 19 ili 20 godina vodio projekt u sedam zemalja, s 40 ljudi u projektnom timu, s 21 godinom bio savjetnik UN-a za okoliš za cijelu Europu, vodio višemilijunske projekte i sl.
Tomašević bi u pravilu gubio živce, promrmljao nešto u smislu ‘sve imate na webu’ – što nije točno! –umjesto da je dao precizan odgovor odnosno naveo makar jedan relevantan konzultantski angažman, primjerice, opis posla, broj superviziranog osoblja, trajanje projekta, vrijednost projekta, itd.)
A budući da u jednom od intervjua navodi kako je, zbog studijskih putovanja širom svijeta, u 40-tak država boravio i profesionalno (cit.) : ‘…I gledao različite modele kako gradovi funkcioniraju, kako funkcioniraju gradska komunalna poduzeća..’ za pretpostaviti je da se radilo o jednokratnim sudjelovanjima na međunarodnim konferencijama a to je nešto sasvim drugo od vođenja višemilijunskih projekata.
Također, s 19 godina Tomašević je bio tek POČASNI član – mladi savjetnik UNEP-a (UN organizacija za okoliš), nema teorije da je s 20 god. samostalno upravljao ugovorima milijunskih vrijednosti.
Vesna Škare Ožbolt dotakla se tih nekih dubioza oko njegove profesionalne karijere u intervjuu za portal direktno.hr: “Tomašević je simpatičan momak no, vođenje metropole nije aktivizam, to je rudarski posao i iziskuje višegodišnje iskustvo u menadžeriranju velikih sustava.”
Kolega Tomašević to nema; njegovo trogodišnje radno iskustvo na čelu udruge za političku ekologiju, dužnost počasnog savjetnika pri UNEP-u (UN-ova organizacije za okoliš), nemaju ‘težinu’ potrebnu za takvu kompleksnu poziciju. Usput, on je možda doista radio na 40-tak milijunskih projekata po svijetu, kako navodi, no sigurno ih nije samostalno vodio; hijerarhija u UN organizacijama ima svoje zakonitosti i trebaju proći godine da netko od mlađeg konzultanta dođe do, primjerice, project managera, senior managera…
Imenovanje TT na mjesto gradonačelnika – veliki je i riskantan eksperiment. Na koncu, ako baš hoćemo, pa i Podemos – u kojeg su se kleli i koji im je (bio) uzor – je propao.
Nakon parlamentarnih izbora 2020., gdje je tada još koalicija šest stranaka i.e. platforma “Možemo! osvojila sedam mandata, Tomašević je izjavio kako će oni ‘..promijeniti državnu politiku i ugasiti mrak’ koji nude ‘neki mračni i lažljivi ljudi..’ ‘Možemo ugasiti mrak koji nam se sprema nakon ovih izbora kad vidimo kakve se političke opcije kandidiraju…’ obećao je građanima Zagreba. Dakle, sve ostale stranke, de facto je proglasio pripadnicima tame.
Ove njegove izjave neodoljivo asociraju na poruke o svjetlu i tami bivšeg predsjednika Ive Josipovića. On je, naime, na predsjedničkim izborima 2009/2010 sve one koji nisu glasali za njega optužio da su djeca tame, dakle negativci dok je on svjetlonoša, (pro)nositelj svijetle budućnosti.
Rekli bismo da je Tomislav Tomašević na sebe preuzeo vrlo zahtjevnu zadaću ”prosvjetitelja’ hrvatskih građana. Koliko uspješno će odigrati tu zahtjevnu ulogu – i da li će ju uopće uspjeti odraditi do kraja? – ostaje za vidjeti.
V.B. /Foto: Maxportal
