Tomislav Jonjić, hrvatski odvjetnik, diplomat, publicist, povjesničar i političar, kandidat je za predsjednika države Hrvatske.
Rođen je 1965. godine u Imotskom kao najstarije od petero djece u obitelji političkih osuđenika. Roditelji su kao gimnazijalci osuđeni 1959. na višegodišnje kazne zatvora zbog organiziranja ilegalne organizacije pod nazivom Hrvatska revolucionarna mladež.
Osnovnu i srednju školu završio je u Imotskom, a Pravni fakultet 1988. u Zagrebu. Godine 2015. doktorirao je temom „Ivo Pilar kao politički ideolog“.
Sudionik je Domovinskog rata 1991.-1992., a od kraja 1992. do kraja 1995. godine ugovorni je diplomat u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Bernu (Švicarska). Potom je nepune dvije godine savjetnik za međunarodne odnose u Ministarstva unutarnjih poslova (1995.-1997.).
Kao glavni branitelj sudjelovao u dva postupka na sudu u Haagu te pred Sudom Bosne i Hercegovine. Pred hrvatskim sudovima branio je više hrvatskih branitelja.
Objavio je više knjiga, od kojih su četiri znanstvene monografije te uredio petnaestak knjiga drugih autora. U raznim časopisima i zbornicima objavio više od pedeset znanstvenih i stručnih članaka s područja hrvatske povijesti 19. i 20. stoljeća, prava, književnosti i sociologije te više desetaka znanstveno-popularnih tekstova.
Otac je trojice sinova: Trpimira (1988.), Zvonimira (1993.) i Mislava (2001.); djed četvorice unuka, a peto unuče je „na putu“.
Danas ste predsjednički kandidat. Jeste li na početku svog bavljenja politikom mislili da će do te kandidature jednom doći?
Naravno – ne, premda moje „bavljenje politikom“ odnosno živi interes za sudbinu i položaj hrvatskog naroda, koliko god to može izgledati kao fraza, doista datira iz djetinjstva. To je uvjetovano odgojem koji sam primio odnosno obiteljskom i zavičajnom poviješću.
Biti dijete političkih zatvorenika (moji su roditelji 1959. osuđeni na višegodišnji strogi zatvor zbog organiziranja ilegalne skupine pod nazivom Hrvatska revolucionarna mladež) te odrastati u jednoj rodoljubnoj sredini kakva je Imotska krajina, značilo je u svakom trenutku osjećati neslobodu svog naroda.
Tomislav Jonjić / Foto: Boris Šćitar
S druge strane, stalno se družiti s Antom Starčevićem i Antunom Gustavom Matošem – a na njih me je upućivao najprije obiteljski odgoj, potom i vlastiti afiniteti – značilo je izgrađivati se u hrvatskome nacionalističkom, dakle i slobodarskom, protukomunističkom i demokratskom duhu.
Time su bila nadahnuta moja razmišljanja, ali i neke aktivnosti u srednjoškolskim i studentskim klupama koje su dovele do toga da mi kao brucošu 1985. bude uskraćeno pravo na putovnicu. Otežalo je to moje učenje stranih jezika, ali me je učvrstilo u protujugoslavenskom i protukomunističkom raspoloženju.
To Vas je i odvelo u redove Hrvatske stranke prava?
Ta stranka, naravno, za svakoga svjesnog Hrvata ima posebno značenje, pa je i sredinom 1980-ih, dok sam u Zagrebu studirao pravo, u uskome krugu mojih prijatelja i znanaca u jednom trenutku bila niknula ideja da umjesto jedne ilegalne organizacije, kakve su desetljećima nastajale diljem hrvatskih zemalja, osnujemo ilegalnu političku stranku upravo pod pravaškim imenom. Nije do toga došlo (da jest, valjda bismo svi nastradali), ali ta epizoda slikovito govori o magnetskoj privlačnosti pravaškog imena i starčevićanske baštine.
Ta privlačnost je rezultirala činjenicom da su 1989./90., u vrijeme osnivanja prvih stranaka u Hrvatskoj, nastale brojne inicijative za obnovu HSP-a. Čitav niz skupina razmišljao je u tom smjeru, a i iz emigracije su dolazili donekle slični poticaji.
Drugima se činilo kako je pragmatičnije ukomponirati Starčevića i pravaštvo u šire koncepcije. To je bio slučaj, primjerice, s Tuđmanovim HDZ-om i Veseličinim HDS-om. Suvremenicima je bilo uglavnom jasno da te dvije stranke-blizanke, kao i neke druge, zagovaraju hrvatsku državnu neovisnost, premda pribjegavaju taktičkim, ponekad i pitijskim formulacijama svojih metoda i ciljeva. No, samo je HSP nastupao otvoreno u tom smjeru, izbjegavajući čak i taktičke kalkulacije sa SSSRN-om, AVNOJ-em i ZAVNOH-om koje je nametao tadašnji pravni okvir koji je i dalje prijetio represijom.
Zato sam sa svojih nepunih 25 godina smatrao posve prirodnim pristupiti upravo HSP-u. To sam i učinio početkom travnja 1990., postavši prvim članom te stranke na području Dalmacije i Zapadne Hercegovine te stranačkim povjerenikom za te pokrajine.
Bilo je to ne samo uoči prvih demokratskih izbora, nego i uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku…
Da. Nisam stranačku politiku napustio ni idućih godina niti desetljeća, ali su velikosrpska agresija i sudjelovanje u Domovinskom ratu nužno gurnuli u drugi plan stranačko djelovanje, jer: politička stranka nije sama sebi svrha, nego je instrument obrane i izgradnje Hrvatske, pa slijedom toga nikad stranački interesi ne smiju prevagnuti pred nacionalnima.
Tomislav Jonjić / Foto: Boris Šćitar
To se je sasvim jasno vidjelo u hrvatskim oružanim snagama: razne su stranke u to doba pokušavale ostvariti svoj utjecaj među hrvatskim braniteljima, ali je njihovo opće raspoloženje u svakom trenutku slalo poruku da se mi borimo za slobodu Hrvatske, a ne za probitke pojedine stranke. A pred sâm kraj 1992. ja sam skinuo odoru – dotad sam bio pomoćnik za pravne poslove zapovjednicima 115. brigade, Vedranu Ujeviću, potom Damiru Krstičeviću – pa sam kao ugovorni diplomat započeo mandat u hrvatskom veleposlanstvu u Bernu.
Proveo sam tamo tri godine, stječući osnovne diplomatske vještine, pa i uspostavljajući određene međunarodne kontakte koje sam nastojao njegovati i kasnije. Pomoglo mi je to iskustvo i u drugom smislu, jer sam mogao iz jedne posve drugačije perspektive, smirenije i trjeznije prosuđivati kako vanjskopolitičke, tako i unutarnjopolitičke procese. Nisam nikad postao članom vladajućega HDZ-a (premda sam zbog toga imao i stanovitih otežica), ali je u političkom smislu rezultanta tog dijela mog života spoznaja o nemjerljivoj i neponovljivoj ulozi i značenju predsjednika Tuđmana.
Možemo, naime, biti kritični prema pojedinim, pa i mnogim pojedinačnim njegovim ocjenama, koracima i potezima, ali sve je to prolazno i efemerno, i sve to uzmiče pred činjenicom da je Tuđman neupitno najzaslužniji za uspostavu i obranu današnje hrvatske države. Na prste jedne ruke mogu se, naime, nabrojiti političari iz naše povijesti koji su imali državnički potencijal, a Franjo Tuđman je jedan od njih, zapravo jedini kojega smo imali od 1945. do danas.
Nisam nikad postao njegovim slijepim obožavateljem niti nekritičkim apologetom – o tome, uostalom, zorno svjedoče brojni tekstovi koje sam o njemu i njegovoj politici napisao i objavio – ali i danas smatram kako odnos prema Tuđmanu na simboličan način ilustrira naš odnos prema hrvatskoj državi: posljednjih četvrt stoljeća vrlo su rijetki bili slučajevi u kojima se iza kritike Tuđmana i tzv. detuđmanizacije nije krilo i ne krije se nešto posve drugo, dalekosežno i opasno. Iza tzv. detuđmanizacije krije se zapravo nastojanje da se anuliraju plodovi Domovinskog rata i rashrvati Hrvatska!
To znači da ćete u svojoj predsjedničkoj kampanji i kasnije u predsjedničkome mandatu, ako se on ostvari, slijediti Tuđmanove smjernice?
Na određeni način – da. Razumije se, ne ću Tuđmana nasljedovati u stranačko-političkom smislu, nego u smislu da ću pokazivati i dokazivati kako je moguće, poput Tuđmana, zastupati vlastita svjetonazorsko-ideološka, nacionalno-politička i znanstvena uvjerenja, a pritom ipak biti predstavnik i predsjednik svih Hrvata i svih hrvatskih državljana.
Jer, Predsjednik Republike ni na ustavnopravnoj niti na političkoj razini ne smije djelovati na destabilizaciji države niti na produbljivanju društvenih sukoba i podjela; on mora težiti nadilaženju podjela i osiguranju opstanka države te prosperitetu svih njezinih segmenata.
Foto: Boris Šćitar
Zbog toga sam svoj program, odnosno njegov nacrt, sažet u simboličkih 30 točaka, već u prvom nacrtu dostavio širokom krugu ljudi, moleći ih za prosudbu, ocjenu, kritiku i sugestije. Većinom su to hrvatski intelektualci koji u svojim strukama uživaju i međunarodni ugled; mnogi od njih su hrvatski branitelji, ali su neki od tih ljudi i pripadnici nacionalnih manjina – pa i srpske! – a mnogi od njih o raznim pitanjima ne dijele moje mišljenje.
No, dali su svoje primjedbe na moj program te su pokazali kako se u civiliziranoj i demokratskoj raspravi može doći do rješenja, ali i još više od toga: pokazali smo da takva, civilizirana i demokratska rasprava sama po sebi djeluje plodonosno. Čitav niz njihovih primjedaba i prijedloga sam uvažio sa zahvalnošću, pa će program za koji dan biti objavljen na internetskoj stranici koja će nositi moje ime te biti namijenjena izbornoj promidžbi. No, od velike su mi koristi bile i one primjedbe i prijedlozi koje sam otklonio, jer su mi i oni pomogli da preispitam i učvrstim vlastite poglede. Tako ću postupati i ako budem izabran predsjednikom države: nitko ne zna sve o svemu, i nema čovjeka kojemu ne trebaju pametni i dobrohotni savjeti.
Zato želim da budući Ured Predsjednika ima sluha za sve one koji žele pomoći u izgradnji Hrvatske, dakle – i za one koji misle drugačije, a ne samo za one koji će predsjedniku tepati i povlađivati. Tehničko je pitanje, hoće li to biti u obliku svojevrsnoga redovitoga „dana otvorenih vrata“ (koja bi bila otvorena baš svima), ili u obliku savjetničkog tima koji bi okupio ne samo one koji pripadaju političkom centru i umjerenoj desnici kojoj i sâm pripadam – tu vrlo nepreciznu kategorizaciju koristim radi jednostavnijeg shvaćanja – nego i ljevici, a dakako i onima koje se danas, najčešće nepravedno, svrstava u tzv. krajnju desnicu.
Pred sve njih bit će stavljena samo dva jasna i jednostavna uvjeta: bezuvjetna odanost hrvatskoj državi i odlučnost da se Hrvatska oslobodi jugoslavenskoga i totalitarističkog balasta. Velika većina onih koje ubrajam u svoje potencijalne birače te uvjete, uostalom, ispunjava, o čemu svjedoči njihov dosadašnji život i njihova stranačko-politička orijentacija.
Koje birače, dakle, smatrate potencijalno svojima?
One koji od 1990. do danas čine većinu hrvatskoga biračkoga tijela i kojima sa svojom pravaškom poputbinom pripadam i sâm. Makar se to zbog izborne matematike ne vidi uvijek, šezdeset posto hrvatskih birača redovito bira stranke desnoga centra i desnice. To je činjenica koja nas poučava i obvezuje.
Drugim riječima, to su ljudi koji su prije nekoliko tjedana i mjeseci, na nedavnim saborskim izborima i izborima za Europski parlament glasovali za HDZ, Domovinski pokret, HSP, Hrvatske suvereniste, Most i sl. To je, dakle, onaj većinski dio hrvatskog naroda koji se ponosi svojim rodoljubljem, svojom odanošću tradicionalnim vrijednostima hrvatskog naroda te svojom privrženošću obitelji i obiteljskim vrijednostima.
Foto: Boris Šćitar
U svjetonazorskome i vjersko-konfesionalnom smislu to su velikom većinom katolici, ali ih dakako ima i među nekatolicima – bili oni muslimani, hrvatski ili drugi pravoslavci (pa i svojoj hrvatskoj domovini odani pravoslavni Srbi), bili oni agnostici ili ateisti; ukratko – hrvatski ljudi koji poštenje, rad, obitelj i domovinu stavljaju na vrh svoga vrijednosnog sustava. Ako i ne bude istaknuta kao geslo moje kampanje i moga mandata, ta formula „poštenje – rad – obitelj – domovina“ sažima ono što je njezin pravi i autentični smisao.
Dakle, ne obraćate se primarno političkim strankama, nego biračima?
Tako je. Hrvatski građani, hrvatski birači su oni koji odlučuju o izboru predsjednika Republike. Ne biraju ga stranke. Štoviše, najviši zakon ove države, hrvatski Ustav, vrlo jasno određuje da predsjednik države ne smije biti članom neke političke stranke, a ako je to ranije bio, mora to članstvo prekinuti. Ustavna je odredba kristalno jasna, a usprkos tomu mi svi se ponašamo kao da nje nema, pa predsjedničke kandidate postavljaju pojedine stranke, sugerirajući time da bi on trebao na položaju državnog poglavara predstavljati i zastupati partikularne, stranačke odnosno partijske interese.
To je ne samo pogrješno, nego je i protuzakonito odnosno protuustavno. No, stranke će se u tu protuustavnu igru upuštati sve dotle dok ih ne razgolite ustavnopravni stručnjaci, mediji i opća javnost. Na to ću upozoravati i sâm, ponavljajući: ja računam na sve birače koji se u političkom smislu nalaze od centra do desnice, a ako budem izabran, držat ću se svojih svjetonazorsko-političkih uvjerenja, ali ću u svakom trenutku biti predsjednikom svih Hrvata.
Kako procjenjujete svoje izglede na izborima?
Kad je 23. svibnja ove godine, na obljetnicu rođenja dr. Ante Starčevića, na naslovnici zadarskoga Hrvatskog tjednika najavljena moja kandidatura, kazao sam kako sam svjestan da ulazim u bitku Davida protiv Golijata. Previše sam iskusan da to ne bih znao, no znadem i to da nas povijest uči kako u toj bitci ne pobjeđuje nužno Golijat.
Ugledajmo se u povijesne uzore, pa – što Bog dade i sreća junačka! Jer, i kad sam kao klinac igrao nogomet „na male branke“ (odnosno: na male golove), uvijek sam želio pobijediti: nikad nisam kalkulirao, a kamoli se unaprijed mirio s porazom. Nije to samo moje svojstvo, nego sam i po tome tipičan Hrvat: vjera u pobjedu te uzdanje u vlastite snage i Božju pomoć od pamtivijeka je jedno od glavnih obilježja našeg naroda.
Sjetimo se: tko je 1991. vjerovao u našu pobjedu osim nas samih?! Sve računice u to su doba govorile protiv nas, svačiji interesi bili su negacija naših, sve procjene su nam predviđale brzi slom i katastrofalan poraz. A kunem se: svi mi koji smo u to doba živjeli i borili se, svatko na svoj način i u okviru svojih snaga, u očima svojih vršnjaka, baš kao i u očima starijih od nas i u očima oni koji su 1990/91. i za moj naraštaj bili tek golobradi mladci, da ne kažem djeca, nikad nismo vidjeli strah!
Nikad straha, nikad malodušnosti, nikad ništa doli čvrste, nepokolebljive vjere u pobjedu i u slobodu! I, pobijedili smo! Žrtva onih koji tu pobjedu nažalost nisu dočekali, baš kao i ideali onih koji su ju dočekali, obvezuje nas da tu pobjedu u ratu okrunimo pobjedom u miru. A pobjeda u miru znači slobodnu, samostalnu i prosperitetnu hrvatsku državu koja je napokon oslobođena jugoslavenskoga i komunističkog balasta te u skladu sa svojom prastarom pripadnošću sredozemno-srednjoeuropskome kulturnome krugu ravnopravno i dostojanstveno sudjeluje u bogatstvu i raznolikosti europske zajednice suverenih država.
Izborna kampanja zahtijeva solidnu organizaciju i znatna financijska sredstva. Kako mislite doskočiti tim problemima?
Iza mene je 36 godina rada, od čega sam više od 30 proveo u privatnom poslu. Nisam, hvala Bogu, egzistencijalno ugrožen, ali je jasno je da se u materijalnom pogledu ne mogu mjeriti sa sredstvima koje imaju političke stranke ili kandidati iza kojih možda stoji kapital sumnjiva podrijetla i još sumnjivijih ciljeva. Moja će kampanja biti neusporedivo jeftinija, ali će zato biti neusporedivo sadržajnija i ne manje borbena. U toj borbi računam na pomoć dragovoljaca i volontera, koje i ovim putem pozivam da se pridruže, jer: ta borba je i njihova borba.
Razumije se da računam i na novčane prinose, ali oni ne će biti ograničeni samo jasnim zakonskim odredbama, nego i mojom odlučnošću da odbijem svaki prilog iza kojega bi stajale mutne i prljave kombinacije. Apsolutno otklanjem pomoć kojekakvih spletkara, tajkuna, konjokradica i lupeža svih vrsta!
Svaki novčić namijenjen toj kampanji ima služiti postignuću njezinih programskih ciljeva, a ne političkoj korupciji i ostvarenju nemoralnih kombinacija. Hrvatska ne smije biti krava muzara kao što je, nažalost, nerijetko bila.
Aktualni predsjednik Milanović istaknuo je svoju kandidaturu, svoju kandidaturu nagovijestila je i Marija Selak Raspudić, u medijima se spekulira o kandidatu HDZ-a koji će možda biti nestranačka osoba… Ne računajući Milanovića, koga od njih smatrate glavnim suparnikom?
Milanovića, dakako, doživljavam kao svoga glavnog suparnika. On je onaj koji ima naučiti da – kako bi rekao Ivo Pilar – činjenice imaju to neugodno svojstvo da postoje i onda kad ih se pokušava ignorirati. A upravo Milanovićevo skandalozno, destruktivno i u biti protuustavno ponašanje bilo je presudno pri mojoj odluci da se upustim u ovu bitku.
Hrvatski Ustav nije komad toaletnog papira niti krpa koja se može baciti pod noge onako kako bi Milanović pod noge bacio spomen-ploču boraca HOS-a. Normativni dio Ustava najviši je zakon ove države, pa njegovo nepoštivanje znači nepoštivanje države.
Foto: Boris Šćitar
To je ono što je tijekom pravnog studija Zoran Milanović trebao svladati, ali ako nije svladao tada, podučimo ga sada! Drugim kandidatima, već poznatima i tek mogućima, onima koji su stvarni i oni koji su – premda osobno pristojni i dostojanstveni ljudi – tek manekeni koji nastupaju možda i protiv svoje prave volje te predstavljaju ukalkulirane žrtve tuđih politikantskih kombinacija, ja se ne kanim opterećivati, premda, naravno, znadem da oni itekako utječu na distribuciju glasova te mogu poslužiti kao instrumenti svojevrsnoga izbornog inženjeringa.
Ne kanim se, dakle, opterećivati njima, niti se kanim dati navući na difamatorsku i negativnu kampanju. Oni koji me poznaju iz sudnice ili su čitali moje polemike – objavio sam cijelu knjigu polemika, a još dvije su u pripremi – znaju da se ne bojim dijeliti i primati udarce od kojih se, kako svojedobno reče Matoš, samo u Hrvatskoj ne umire. No, polazeći od toga da i suparnik zaslužuje poštovanje i viteški odnos, nikad me nisu zanimali, pa me ni sada ne će zanimati prijepori na osobnoj razini odnosno polemike ad personam.
Umjesto toga, zanima me rasprava o načelima, polemika ad rem. Želim da birači prosuđuju ljude i programe, a ne doskočice, uvrjede i klevete. A, za razliku od drugih stvarnih i mogućih kandidata, koji barem zasad nude šuplje fraze i prazne floskule (misleći da je baš to „prava politika“ i da će baš time uspjeti birače prevesti žedne preko vode), u svojih „30 točaka“ problematiziram pitanja koja smatram životno važnima za svoj narod i njegovu državu, nudeći konkretan odgovor na svako od tih pitanja.
Prije nekoliko dana u Podcastu Velebit bilo je govora o nekima od tih „30 točaka“ Vašega programa. Najavljujete da će ovih dana cijeli program biti objavljen. Možete li navesti, koje njegove elemente smatrate najvažnijima?
Tih 30 točaka predstavljaju cjelovit, koherentan program koji predsjednik Republike jednim dijelom može ostvariti izravno, a u drugom dijelu može svojim izbornim legitimitetom, ustavnim položajem i političkim utjecajem potaknuti političku i opću javnost u smjeru njihova rješavanja.
Neće biti nikakve zaprjeke da taj program za koji dan prenesete i u cijelosti, ako to ocijenite zanimljivim, a ovdje bih istaknuo samo neke od njegovih stožernih točaka:
-
- inicijativa ustavne reforme s uvođenjem dvodomnoga Hrvatskoga državnog sabora;
- snažno širenje izbornog prava Hrvata s prebivalištem izvan Republike Hrvatske:
- usvajanje modela u kojem zastupnici nacionalnih manjina ne odlučuju o potvrđivanju hrvatske vlade niti o donošenju državnog proračuna (pa se samim time ne upleću u previranja koja ih potencijalno antagoniziraju s većinskim hrvatskim narodom);
- depolitizacija ustavne preambule;
- raskid s jugoslavenskom i komunističkom simbolikom i ikonografijom; preciziranja i širenje referendumskih ovlaštenja;
- reforma izbornog zakonodavstva kojim se suzbija dvostranačje i omogućuje šira i pravednija zastupljenost u Hrvatskome državnom saboru; osiguranje jednakopravnosti Hrvata u BiH i osiguranje manjinskih prava hrvatske manjine u drugim državama;
- jasna i nedvosmislena zapadna orijentacija hrvatske vanjske i sigurnosne politike, jačanje vojno-sigurnosnog sektora i snaženje vojne industrije kao dio reindustrijalizacije zemlje; policentrični razvoj Hrvatske;
- lustracija kao instrument etičke i društvene obnove;
- međunarodno interdisciplinarno utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća; sloboda znanstvenog istraživanja i interpretacije;
- očuvanje hrvatske tradicije i identiteta uz usporedno jačanje kulturnih i tehnoloških veza s civiliziranim svijetom itd.
U pogledu rješavanja socijalnih pitanja kao putokaz nudi socijalno-etički nauk Katoličke crkve koji je ujedno orijentir našeg odnosa prema složenim etičkim pitanjima kao što su pobačaj, eutanazija, rodna ideologija i slično.
Neka mi se, dakle, sažetak tog programa dopusti zaključiti parafrazom Starčevićeve misli: ne dao nam Bog pomisliti kako smo mi ovaj program smislili i ponudili ga hrvatskom narodu, nego baš protivno: taj program izvire iz duše hrvatskog naroda, a mi koji smo hrvatsku državu sanjali, branili i ostvarili, samo smo njegov instrument; mi smo oni kojima je sudbina namijenila obvezu provesti ga do kraja!
M. Marković /Foto: Boris Šćitar
