NA sam Božić 25. 12. 2015. u Madridu je umrla Višnja Pavelić, kći poglavnika NDH dr. Ante Pavelića
Bilo joj je 92 godine, a umrla je na isti dan kao nekoliko godina ranije njena sestra Mirjana Pšeničnik. U isto doba godine, tri dana nakon Božića, preminuo je i njihov otac.
Na Pavelića su agenti Udbe u Argentini izvršili atentat 1957. kojeg je preživio, nakon čega se preselio u Španjolsku gdje je umro 28. prosinca 1959. u Madridu. Uzrok smrti nije siguran, vjeruje se da je preminuo zbog posljedica atentata, dok su njegovi bliski prijatelji i obitelj tvrdili da je preminuo prirodnom smrću.
Ove dvije slike snimio je Ilija Šikić, s kojim sam Višnju posjetio u veljači 2012. te se družio s njome tri dana.
Povod našeg posjeta bio je poziv Višnje Pavelić nakon što je pročitala moj seminarski rad o njenom ocu, koji sam napisao desetak godina ranije u sklopu studija povijesti na Sveučilištu u Zürichu. S njome me upoznao naš zajednički prijatelj i emigrant Ilija Šikić.
> INTERVJU Višnja Pavelić: Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje Hrvatske
Bila je neobično ljubazna i vedra, voljela je pričati o prošlosti, ali isto tako o aktualnim političkim događajima u Hrvatskoj i u svijetu. Bilo je vrlo zanimljivo slušati njene prosudbe o raznim hrvatskim političarima, intelektualcima i svećenicima, koji su obilježili prvu polovicu 20. stoljeća: o dr. Mili Budaku, Juri Francetiću, dr. Stjepanu Radiću, kardinalu Alojzije Stepincu, Božidaru Kavranu, dr. Krunoslavu Draganoviću i Vjekoslavu Luburiću.
Ovaj potonji, nota bene, u Zagrebu nije smio ulaziti u kuću poglavnika za razliku od, primjerice Eriha Lisaka, koji je uživao neograničeno povjerenje čitave obitelji Pavelić.
Višnja Pavelić posvetila je cijeli svoj život razjašnjavanju povijesti ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske (NDH), pokušavajući pritom biti što objektivnija. Živjela je izrazito skromno i povučeno, ali ponosno i dostojanstveno.
Tijekom zadnjih par godina čuli smo se nekoliko puta preko brzoglasa, a na moja pitanja uvijek je odgovarala rado, iskreno i podrobno. Dojmilo mi je što je i pod stare dane govorila jako dobro hrvatski, primjećujući da je njen otac i za vrijeme emigracije uvijek vodio računa o tome, da se u kući govori isključivo hrvatski.
Voljela je pored politike i historiografije i umjetnost, napose klasičnu glazbu. Znala mi je pričati o svojim uspomenama na Švicarsku, budući da je kao mlada djevojka provela nekoliko godina u internatu u Rorschachu.
Pamtit ću je kao veliku Hrvaticu i humanistkinju, koja je hrabro i dostojanstveno koračala putem hrvatskog državnog prava – unatoč svim razočaranjima.
Tekst i foto: Damir Petkov
