Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije pozvao je u nedjelju iz Vukovara pravoslavne vjernike da se u molitvi sjete svojih žrtava, ali isto tako i žrtava svojih susjeda katolika jer, kazao je, onaj koji poštuje žrtve drugog jednak je onome koji se žrtvuje za drugog
“Takvi su nam uzor, a oni koji čine nasilje nad bespomoćnim ljudima, bilo u ratu ili miru, dostojni su svake osude i prezira. Zato vas pozivam danas da upalimo svijeću za svu našu postradalu pravoslavnu braću i sestre, ali isto tako da upalimo svijeću i za sve nevino postradale Hrvate rimokatolike, da se molimo za našu postradalu braću i sestre, ali isto tako i za postradale Hravte rimokatolike”, pozvao je Porfijerije koji je u nazočnosti brojnih episkopa SPC-a u vukovarskom Sabornom hramu sv. oca Nikolaja služio svetu liturgiju te posvetio taj obnovljeni hram i Parohijski dom.
Saborni hram sv. oca Nikolaja izgrađen je 1737. godine. U noći između 19. i 18. rujna 1991. hram je teško oštećen u eksploziji. Obnova je trajala od 2009. do 2014. godine, a financirala ju je u cijelosti Vlada Republike Hrvatske.
Vjernike je pozvao da mole za svakog postradalog, za svaku nevinu žrtvu u Vukovaru i sam grad Vukovar jer su, kazao je, molitva i kršćansko praštanje jedini put iscjeljivanja svih rana.
Ustvrdio je kako u Vukovaru žive ljudi čije su razlike male i neznatne te je neusporedivo više zajedničkog nego različitog, a kršćanska vjera jedne i druge zbližava, ali i obavezuje.
“Kada se u molitvi za svoje žrtve sjećamo i stradalih susjeda, Hrvata katolika, Bog će nam se obradovati”, napomenuo je srpski patrijarh.
Palim svijeću za stradale u Glini, Varivodama, Gruborima, ali i na Ovčari, Škabrinji, Lovasu…
Rekao je kako neprestano u svome srcu pali svijeću voštanicu za stradale u Glini, Varivodama, Gruborima i drugim mjestima stradanja Srba. “Jednako tako se molim i palim svijeću za one postradale na Ovčari, Škabrinji, Lovasu, Sotinu i mnogim drugim stratištima”.
Molimo se i za sve nestale od 1919. god 1995. godine, u strašnom i nesretnom ratu na ovim prostorima, bez obzira kojem narodu pripadali, kazao je u obraćanju vjernicima pozvavši ih da mu se pridruže u molitvama.
Nema drugog puta osim molitve i praštanja, ustvrdio je. Kao djeca božja, ne smijemo prepustiti onima koji imaju poluge moći od ovoga svijeta, da rješavaju pitanja našeg života, uređuju nam međusobne odnose, prošlost, sadašnjost i budućnost jer, kako je kazao, u najmanju ruku se može reći da su ciljevi tih poluga različiti od ciljeva Evanđelja.
Po završetku liturgije, patrijarhu Porfiriju uručeno je odlikovanje Svetog despota Stefana Štiljanovića, zaštitnika Eparhije osiječkopoljske i baranjske.
Prigodna odlikovanja uručena su i drugim zaslužnima, među kojima i predsjedniku SDSS-a Miloradu Pupovcu te jednom od osnivača te stranke i prvom predsjedniku, Vojislavu Stanimiroviću. Tu stranku, uz Stanimirovića, osnovao je osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić.
Goran Hadžić je na Županijskome sudu u Osijeku 1999. osuđen, u odsutnosti, na osam godina zatvora zbog poticanja na zločin, ubojstva, rušenja katoličke crkve i miniranja nesrpskih kuća u Tenji, u blizini Osijeka, od 1. srpnja 1991. do 20. travnja 1992. U Tenji su tada ubijene 23 osobe.
Za njim je u srpnju 2004. podignuta optužnica Haaškog suda, kojom je optužen da je bio član zajedničkog zločinačkog pothvata kojemu je bio cilj trajno uklanjane velike većine Hrvata i drugih nesrba s velikog dijela teritorija Republike Hrvatske.
Hadžić je odgovoran za ratne zločine ubojstva, protjerivanja, zatočenja, mučenja i deportacije Hrvata kao i drugih nesrba. Optužen je, među ostalim, i za pokolj na Ovčari gdje je strijeljano 250 Hrvata izvedenih iz vukovarske bolnice 1991.
Zbog tumora na mozgu i potrebe za podvrgnućem kemoterapiji pušten je na privremenu slobodu. Sletio je u Beograd 15. travnja 2015., a dan kasnije stigao je u Novi Sad. Sljedećeg je mjeseca vraćen u Haag. Preminuo je 12. srpnja 2016. na privremenoj slobodi u Novom Sadu.
Vojislav Stanimirović je tijekom bitke za Vukovar 1991. bio pričuvni časnik na čelu sanitetske službe JNA. Okupatorska vojska postavila ga je 1992. za direktora vukovarske bolnice, a političar je postao 1993. godine.
Stanimirović je bio okupacijski gradonačelnik Vukovara dok je grad bio pod srpskom okupacijom. Bio je ministar-koordinator bez lisnice u “Vladi” okupacijske “Republike Srpske Krajine”.
U članku koji je Stanimirović 1993. objavio u okupacijskim novinama “Vojska Krajine”(“BK”) broj 7-8, na str. 43., pod naslovom “Bolnica u pravom ruhu”, prva rečenica glasi:
“Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…“.
Članak je potpisao kao prim. dr. Vojislav Stanimirović, a uz članak je objelodanjena i fotografija bolnice, s potpisom: “Bolnica ‘Sveti Sava'”.
Budući da se upravo uz tu bolnicu veže pokolj u Ovčari, ta je tvrdnja izazvala zgražanje u hrvatskim medijima nakon što je objavljena pred hrvatske parlamentarne izbore 2003.
Od Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca, Stanimirović je 1995. u Banjoj Luci primio orden za posebne ratne zasluge u ratu u Podunavlju.
Osječko Županijsko državno odvjetništvo je 2016. odbacilo kaznenu prijavu novinarke Karoline Vidović Krišto i povjesničara Josipa Jurčevića protiv Stanimirovića za ratni zločin protiv ratnih ranjenika i bolesnika te civilnog stanovništva, navodeći kako “nije potvrđena sumnja da je Stanimirović počinio zločine za koje se tom prijavom tereti”.
R.I. /Foto: cropix
