GENERAL bojnik Ivo Jelić, utemeljitelj i prvi zapovjednik 4. brigade ZNG-a, pokopan je 9. 1. 2016. u Aleji branitelja na splitskom groblju Lovrinac uz sve vojne počasti.
Na posljednji počinak ispratili su ga Veterani 4. brigade, predstavnici udruga proizišlih iz Domovinskog rata, predstavnici Ministarstva obrane i Oružanih snaga te Ministarstva branitelja, predstavnici Splita i Splitsko Dalmatinske Županije kao i predstavnici drugih dalmatinskih gradova i županija. Na ispraćaj ratnom zapovjedniku 4. brigade došlo je i mnoštvo suboraca, prijatelja te građana Dalmacije.
U ime Veterana 4. Brigade od generala su se oprostili načelnik Stožera i njegov zamjenik iz ratnih 1991 i 92. brigadni general u mirovini Ivan Beneta, a u ime predsjednice Kolinde Grabar Kitarović izaslanik Ante Deur, savjetnik za branitelje.
Ivo Jelić rođen je u Liegeu, Kraljevina Belgija odakle se kao šestogodišnjak s obitelji 1947. godine vratio u Hrvatsku. Osnovnu školu završio je u Lovreću kod Imotskog, Srednju dočasničku školu JNA završava u Zadru, a nakon završetka radi u Osijeku. Godine 1965. upisuje vojnu akademiju u Beogradu, a nakon završetka radi u Štipu-Makedonija. Nakon Makedonije službuje na otoku Visu na dužnostima zapovjednika topničkih postrojbi, a tijekom službe po Dalmaciji i Splitu mijenjao je nekoliko dužnosti u JNA i Teritorijalnoj obrani. Umirovljen je u činu potpukovnika 31.12.1989. u Splitu, a odmah nakon umirovljenja uključuje se u pripreme za stvaranje Hrvatske vojske skupa sa svojim najbližim suradnikom iz tih dana – gospodinom Mladenom Bujasom.
Službu u Hrvatskoj vojsci započinje u drugoj polovici 1990. kad je imenovan zapovjednikom štaba TO Splita, Kaštela i Solina. Ivo Jelić nije čekao zapovijed za osnivanje postrojaba već s najužim timom suradnika od početka 1991. godine radi na organiziranju sveukupne obrane na području Splita i Dalmacije.
Na dužnost zapovjednika 4. gardijske brigade imenovan je danom njenog osnivanja 28. travnja 1991. godine, na sastanku u Vili Dalmacija.
Nakon dobivene zapovijedi tijekom svibnja, lipnja i srpnja 1991. Zapovjednik Jelić ustrojava 4. brigadu i priprema je za borbena djelovanja koja su uskoro uslijedila – i prije nego je ustrojavanje završeno.
Dužnost zapovjednika brigade predaje novom zapovjedniku Mirku Šundovu 03. lipnja 1992. u Hutovu i prelazi na novu dužnost u Hrvatsku ratnu mornaricu. Umirovljen je 09. siječnje 1993. godine u činu general bojnika Hrvatske vojske. Nositelj je odličja Bana Josipa Jelačića i odličja Kneza Domagoja.
Teret koji je Ivo Jelić preuzeo toga travnja 1991. sa zadaćom ustrojavanja 4. brigade, prelazi realne mogućnosti jednog čovjeka. Taj teret je tražio viziju, odricanja, dane i tjedne nespavanja, zapovjedne, organizacijske i motivacjske sposobnosti, a najviše one ljudske potencijale kojih čovjek najčešće nije svjestan da ih ima i ne može sa sigurnošću reći: da, ja to imam, ja to mogu, ja ću sigurno uspjeti.
Tih i samozatajan, s malo riječi, ali s velikim srcem i spremnošću saslušati svakog čovjeka krenuo je u formiranje postrojbe. Njegovi suborci, članovi užeg tima i Zapovjedništva brigade iz toga vremena početaka, sjećaju se dana i noći koje je provodio organizirajući timove i posao na formiranju postrojaba brigade, ali isto tako i organizirajući ljude koji su mu se javljali nudeći pomoć brigadi od civilnih struktura, od naših ljudi pa i stranaca koji su se javljali i dolazili iz drugih država nudeći pomoć.
Brigada kojoj je s najbližim suradnicima udario temelje vrlo je brzo, i prije nego se do kraja fomirala, dobila prve borbene zadaće. Raspoređena je od Metkovića, Imotskog i Sinja, preko Kijeva i Drniša do Zadarskog Kruševa, što višestruko nadilazi realne mogućnosti jedne brigade. Borbe su počele i prije nego su se postrojbe brigade razmjestile u dodijeljenim područjima.
Zapovjednik je bio tamo gdje je najteže, bio je potpora i oslonac u teškim trenutcima. Nakon borbi na Kruševu, te obrane Zadra u borbama na Dračevcu, Ploči i Bokanjcu, dakle na samom rubu grada, zaustavljanja neprijateljskog napredovanja u sudjelovanju s 112. Zadarskom Brigadom, 113. Šibenskom brigadom, 126. Sinjskom brigadom i drugim domicilnim postrojbama i stabilizacije srednjedalmatinske bojišnice, dijelom snaga, a ubrzo i cjelom brigadom, zapovjednik Jelić prelazi na Južno bojište. Osobno se angažira na organizaciji upućivanja i smjena ljudstva brigade u pružanju pomoći opkoljenom Dubrovniku.
Brigada u prvoj polovici 92. stabilizira crtu na Južnom bojištu i pruža Hercegovini pomoć u obrani čime vraća dio duga odnosno moralne obveze koju su svi zapovjednici brigade osjećali prema borcima iz Bosne i Hercegovine, a koji su se od prvih dana stavili na raspolaganje za obranu neovisne Hrvatske i došli u brigadu.
Napad koji je brigada krajem svibnja 1992. prvi put izvela kao cjelina i u kojem je uz sudjelovanje 1. gardijske brigade i domicilnih postrojaba oslobođeno područje Popovog polja, Ravnog i Slanog, pokazao je da je zapovjednik Ivo Jelić sa svojim timom stvorio brigadu koja je u kratkom vremenu, iako uz skromno naoružanje i opremu, izrasla u najbolju postrojbu Hrvatske vojske, brigadu koja je postala rasadnik kvalitetnog kadra za popunjavanje drugih postrojbi.
Brigadu je predao sljedećem zapovjedniku kada je stasala, dokazala se u borbama i izrasla u respektabilnu postrojbu HV. Nije bio jedini ratni zapovjednik 4. brigade ali je bio prvi, bio je zapovjednik onda kad je bilo najteže. Oko pola godine nakon što je otišao iz brigade, general Jelić je umirovljen, ali jej i nakon umirovljenja pažljivo pratio daljnje borbe i ratne uspjehe brigade i bio je ponosan na svoju brigadu.
Ostajući aktivan i u mirovini, paralelno s prikupljanjem građe i pisanjem knjige, jako se je angažirao, kako kroz braniteljske udruge tako i osobno, na pomoći braniteljima u rješavanju problema koje su imali. U to je ulagao sav svoj autoritet i najviše bi ga naljutila šutnja ili površan odnos administracije.
Takav je ostao do posljednjih dana kada ga je teška bolest omela u planovima pisanja treće knjige.
Svoje posljednje dane, kada ga je bolest toliko savladala da je trebao stalnu stručnu njegu, general Jelić je proveo u vrhunskim uvjetima rezidencije Dioklecijan u Splitu, gdje je preminuo dana 6. siječnja.
Ivan Beneta, brigadni general u mirovini
Foto:Veterani 4. brigade
