Veterani Četvrte gbr. o Ademijevoj knjizi Samo istina: “Ne kitite se tuđim perjem”

Udruga veterana Četvrte splitske, jedne od najmoćnijih postrojba Hrvatske vojske,  na stranici svoje udruge objavila je reagiranje na knjigu umirovljeniog generala Rahima Ademija “Samo istina”.

(SAMO) ISTINE  I BALISTIČKI KRIVE

Svatko tko se odluči pisati knjigu i prođe to iskustvo, a posebno ako se ne radi o profesionalnom književniku već o (profesionalnom?) vojniku, zna da je to težak i zahtjevan posao. Posao koji traži odricanja i neprospavane noći, vaganje i fino podešavanje jakosti  i boje izričaja, pažljivo odmjeravanje poruka koje se kroz autorski tekst želi uputiti.

Ako autor odluči pisati o ratnim zbivanjima u kojima je osobno sudjelovao i pri tome navoditi s punim imenom i prezimenom  ljude s kojima se susretao, radio ili im zapovijedao onda se izlaže višestrukim opasnostima kojih unaprijed mora biti svjestan.

Naime, odavno je poznato da sudionici istog događaja ne vide taj događaj istim očima. U ratu su sudionici (posebno oni na prvoj crti) izloženi pogibelji, izmjenjuju se naizgled dosadna držanja borbenih položaja i munjevite promjene u kojima je potrebno donositi višerazinske odluke koje znače život ili smrt.

Pisanje o tim događajima zahtjeva dobru pripremu, prikupljanje svjedočanstava iz više izvora, prikupljanje i analizu dokumenata. A pisanje o ratnim događanjima iz perspektive sudionika rada na višim stožernim dužnostima može biti značajan doprinos upotpunjavanju arhivske građe ako autor ne pretendira svojim radom prikazati svoju istinu kao apsolutnu i jedinu točnu.

Autor treba biti svjestan da je istina, bez obzira na dužnost koju je obnašao u stožeru, previše kompleksna, višeslojna, pa donekle i depersonalizirana. Za rješavanje kompleksnih i višeslojnih zadaća upravo postoje stožeri sa stručnjacima različitih područja.

U planiranju i izvođenju borbene operacije najčešće ne postoje „dobra“ i „loša“ rješenja. Stožer u moru potpunih i nepotpunih, ponekad i oprečnih podataka, analiza, prijedloga i mišljenja treba iznaći najbolje moguće rješenje te ga podnijeti zapovjedniku na odobrenje. Ako se o tim prijedlozima, rješenjima, rezultatima pa i zaslugama piše s vremenske distance od 25-30 godina onda svim gore navedenim problemima pisanja treba dodati i parabolično iskrivljavanje sjećanja i sve veće udaljavanje gledišta sudionika na isti događaj.

A Rahim Ademi je školovani topnik i dobro bi trebao poznavati parabolu, bar onu matematičku koja pomaže u topničkim izračunima putanje balističkog projektila.

Sadržaj knjige naslova Samo istina Rahima Ademija, generala Hrvatske vojske u mirovini, korespondira s događanjima i operacijama u kojima je sudjelovala 4. gbr.

Tekst koji je proizišao iz pribilješki autora previše simplificira ulogu brigade u završnim operacijama Domovinskog rata. Štoviše, pažljivim čitanjem teksta ne možemo se oteti utisku da je spominjanje 4. brigade samo uzgredno i služi kao dimna zavjesa za „moj obračun s njima“. Svatko tko je knjigu pročitao uočio je da se autor vrlo negativno očituje o nekima od zapovjednika brigada i svojih bližih suradnika, pri čemu se „očešao“ o obojicu ratnih zapovjednika 4. brigade u vremenu 1992. – 1995.

Tu je prešao granice dobrog ukusa i srozao se na uličnu razinu. Tako npr. zapovjednika 4. brigade Mirka Šundova (1992. – 1993.) u nekoliko navrata spominje u vrlo negativnom kontekstu pa (prema tvrdnjama generala Šundova) i lažno optužuje, o čemu se general Šundov već osobno očitovao u medijima.

Ovo očitovanje Udruge veterana 4. brigade pišemo par mjeseci nakon što je knjiga Samo istina izdana. Željeli smo izbjeći emotivnu reakciju „na prvu“, vidjeti i čuti komentare drugih, a posebno prozvanih pojedinaca i postrojbi. Maksimalno ozbiljno analiziramo svaki kontekst spominjanja 4. brigade i dat ćemo osvrt na događaje vezane za brigadu, a posebno na one s negativnim mišljenjem autora. Pri tome nismo htjeli udarati paušalnim na površno, već smo tražili da se sudionici spomenutih događanja iz 4. brigade usuglase, napišu i potpišu svoje viđenje događaja.

Svjesni smo da ni nas nije mimoišlo naprijed spomenuto parabolično iskrivljavanje sjećanja te ne pretendiramo na iznošenje „samo istine“ kao autor knjige. Mi smo se ograničili na našu istinu, odnosno na naše viđenje događaja zasnovano na usuglašenom mišljenju sudionika, temeljeno na pribilješkama, dokumentima, izjavama i našim zaključcima. Pri tome nećemo vrijeđati autora knjige.

Ne želimo se ni s kim  obračunavati niti se spuštati na uličnu razinu izražavanja. Još želimo napomenuti da ovo nije stav samo gardista 4. brigade nižih činova, s prve crte, koji nisu u mogućnosti u potpunosti sagledati događanja u višim stožerima. Stavove ovdje iznesene dijele i članovi Udruge i konzultirani časnici koji su u karijeri tijekom rata došli do pozicija u višim stožerima pa i stožeru Zbornog područja i operativnim grupama u kojima je djelovao Rahim Ademi.

Evo nekoliko očitovanja sudionika na konkretne događaje vezane za 4. brigadu, a koje spominje autor knjige:

Očitovanje 1: Osvrt zapovjednika 1. bojne 4. gbr na knjigu  SAMO ISTINA gen. Rahima Ademija

Zgrožen gomilom neistinitih i netočnih podataka iznesenih u knjizi generala Ademija “SAMO ISTINA” ne ulazeći u motive autora  isključivo radi povijesne istine osjećam se dužnim reagirati i iznijeti stvarnu istinu o događajima kojima sam osobno svjedočio.

Napominjem da gen. Ademi u svojoj knjizi nije mene osobno kao zapovjednika 1. bojne 4. gbr. kao ni postrojbu negativno opisao i ne pišem ovaj osvrt na knjigu zato što sam revoltiran iznesenim, ali s obzirom na to da je u knjizi izneseno dosta netočnih, iskrivljenih i lažnih tvrdnji jednostavno sam primoran reagirati i obrazložiti neke netočne navode u svoje ime i svoje postrojbe, a posve sam siguran da neću biti jedini. Osvrnut ću se samo na neke dijelove knjige koje smatram spornim vezano za moju postrojbu, ne želeći na bilo koji način umanjiti trud autora ni njegovih pomagača da iz svog kuta komentiraju i pišu o događajima iz Domovinskog rata. Osvrnut ću se isključivo na događaje kojima sam osobno svjedočio:

Na str. 129 netočno se navodi da 5. prosinca 1994. u napadajnim djelovanjima na prostoru Livanjskog polja sudjeluje 1/114. brigade i da djeluju na lijevom boku 4. gbr. Naime, oni su ostali na polaznim položajima kao snage pričuve, a nije bilo ni djelovanja PORS-a OG Livno. Nakon iznenadnog i uspješnog proboja crte navedenih pričuvnih snaga očekivao se protuudar neprijatelja, stoga je bilo potrebno žurno uvesti svježe snage te su uvedene snage 4. brigade.

Tijek akcije Zima-94 bio je sljedeći: 29. i 30. studenog 3/126. dp, ubacivanjem više borbenih skupina, napada zadanim smjerom na planinskom masivu Dinare. Bez obzira na probleme (snijeg i teren) dostiže crtu: Golo brdo – Begdarova Motka. 1. prosinca nastavlja napad i dostiže crtu: Jančija glava – Kolač – Ledena kosa – Ćelavi vrh – Begdarova Motka. Istovremeno zapadnom stranom Livanjskog polja napada 1/114. br HV-a s pridodanim ojačanjima iz 4. gbr (vod VRL topničke bitnice, samohodni vod PZO-a iz sastava 4. gbr i tenkovski vod OMB-a), te dio 80. dp. HVO-a Livno napadaju smjerom s. Rujani – s. Provo i dolaze do s. Provo – z. Pokrajci.

Dana 2. prosinca zapovjednik brigade Damir Krstičević po zapovijedi nadređenih, pregrupira 1. bojnu iz područja s. Vučipolje na područje Vještić gore na Dinari i s. Čaprazlije na rubu Livanjskog polja. Tijekom jutra 3. prosinca zapovjednik 1. bojne 4. gbr HV-a preuzeo je zonu odgovornosti, a tijekom dana pripremao se za eventualni protuudar neprijatelja. Istovremeno izviđa prostor i sređuje vlastite redove na nepoznatom terenu.

Nakon jednodnevnih priprema, orijentiranja i izviđanja, uz prethodno ubacivanje borbenih skupina u dubinu neprijateljskog prostora, 4. prosinca nastavljaju se borbena djelovanja na zadanim smjerovima. Na glavnom smjeru napada: s. Rujani – s. Sajković,  a na pomoćnom smjeru visovima Dinare smjerom: Divjakuša –Troglav.

Tijekom noći 4./5. prosinca ubacuju se borbene skupine (1. pb 4. gbr HV-a) u neprijateljski raspored po iznimno teškim uvjetima. U 8 sati 1. pb 4. gbr počinje napad na smjeru: s. Rujani – s. Sajković, prvo napadom na utvrđenu kotu u z. Dobrice. Nakon razbijanja utvrđene kote dolazi do napada pješačkih snaga. Istovremeno, u napad se uključuju i pridodati dijelovi – izvidnički vod, dio OMB-a (1. tenkovski vod i jedan mehanizirani vod) i vod PZO-a te, kombinirajući vatru, udar i pokret, razbijaju crtu obrane neprijatelja i stižu do škole između s. Provo i s. Gubin.

Na ovom smjeru neprijatelj pruža snažan otpor, ali uz sudjelovanje našeg pješaštva i oklopa, a uz jaku topničku potporu, nakon grčevite borbe i gubitaka napušta položaje i povlači se.

Posebno važnu ulogu odigrale su naše ubačene skupine u dubinu neprijateljskog teritorija.

Snage neprijatelja povlače se na pričuvne položaje u području s. Gubin zaseok Bobići, gdje privremeno pružaju otpor. Međutim, nakon djelovanja naših snaga, tijekom dana, povlače se i s ovih položaja prema s. Kazanci i s. Crni Lug. U 17 sati dostignuta je crta: Batina greda tt 884 – s. Sajković i formirana kružna obrana na području s. Sajković.

Paralelno s ovim djelovanjem, pomoćnim smjerom na planini Dinari, u teškim uvjetima uz velike snježne nanose i zapreke na neprohodnom terenu, naše snage zauzimaju M. Troglav – V. Troglav – tt 1369 Bat (ova planinska kota od velike je važnosti za sva iduća  borbena djelovanja jer dominira cijelim područjem)

Izvršenjem temeljnih zadaća na glavnom i pomoćnom smjeru, brigada je 4. i 5. prosinca dostigla crtu: tt 1369 Bat – s. Sajković (ispred Rosića) – križanje ceste Kazanci – Ćelebić.

Nakon stabiliziranja crte, tijekom 7. prosinca dostignutu crtu u cijelosti preuzima 7. gbr.

U ovom uspješnom napadnom djelovanju nismo imali poginulih, a ranjeno je 6 pripadnika 4. gbr.

Na str. 130 potpuno se netočno i lažno iznosi podatak o ranjavanju pripadnika 7. i 4. gbr koji se navodno dogodio noću 6. na 7. prosinca 1994. godine za vrijeme primopredaje položaja. Žalosno je ako je ovo djelo pisano temeljem činjenica iz ratnog dnevnika gen. Ademija  jer ako se ove monstruozne konstrukcije događaja stvarno nalaze u generalovom ratnom dnevniku ja sumnjam u vjerodostojnost takvog ratnog dnevnika, a ovo „velebno“ djelo još jednim pokušajem iskrivljivanja novije hrvatske povijesti.

Istina je sljedeća: nakon što smo 7. prosinca 1994. položaje predali 7. gbr ponovo se za desetak dana vraćamo na Livanjsku bojišnicu preuzeti položaje od 7. gbr.

Dana 18. prosinca zapovjednik brigade Damir Krstičević sa Zapovjedništvom i podređenim zapovjednicima izvodi zapovjedno izviđanje. Tijekom izviđanja i detaljnih pripremnih zadaća na području Dinare i Livanjskog polja utvrđeno je stanje na crti i novi pomaci koje je ostvarila 7. gbr. U ovom razdoblju 7. gbr je izravnala i utvrdila položaje, na dostignutoj crti: V. Divjakuša – V. Torine – Srt – V. Poljanice – Kazanci.

Na žalost, 18. prosinca za vrijeme zapovjednog izviđanja na predjelu zvanom V. Poljanice na Dinari došlo je do ID-a u kojem su ranjeni zap. 4. gbr D. Krstičević, zap. 1. pb M. Vukasović, zamjenik zap. 3. pb J. Babić i jedan od pripadnika  7. gbr. Za vrijeme zapovjednog izviđanja pripadnici 7. gbr pokušavali su ovladati jednom uzvisinom (mislim da se zvao Vršeljak ili Crni vrh) kako bi taktički bolje postavili crtu obrane. Dok smo prilazili prednjoj crti obrane gdje je trajao okršaj neprijatelja i pripadnika 7. gbr nailazimo na jednog pripadnika 7. gbr koji nas izvještava da im neprijatelj pruža jak otpor, da imaju ranjenih i stradalih pripadnika i da hitno trebaju pomoć u izvlačenju ranjenih.

S obzirom na to da smo bili u neposrednoj blizini okršaja, a želeći im izravno pomoći zap. 4. gbr D. Krstičević pokušava iz džepa izvaditi zemljovid da bi se točno orijentirali u prostoru. U tom momentu iz ruke mu je kliznula puška AK-47 i on, hvatajući je da ne padne, slučajno stiska okidač, puška mu ispada i pada na pod i pri tom dolazi do ispaljivanja jednog rafala i ranjavanja navedenih pripadnika 4. i 7. gbr. Svi ranjeni zbrinuti su najprije u bolnici Livno te isti dan helikopterom prebačeni u KBC – Split.

Sutradan 19. i 20. prosinca 1994. godine 4. gbr preuzima kompletnu zonu odgovornosti od 7. gbr.

Na str.193 potpuno netočno je navedeno da je 4. gbr dana 6. lipnja nastavila napadno djelovanje na  Dinari i do popodnevnih sati došla na liniju: Mali Bat – Mali cilj – Naplavci, jer to su položaji koje je ojačana 1. pb oslobodila prvog dana akcije u jutarnjim satima 4. lipnja.

Tijek događaja: borbena djelovanja 4. gbr počela su 4. lipnja u ranim jutarnjim satima na glavnom smjeru napada: snage 1. pješačke bojne i izvidničke satnije ojačane sa 6 tenkova i 2 BVP-a, uz prethodno cjelonoćno podilaženje i u cik zore preciznu topničku paljbu u munjevitom udaru razbili su neprijateljske postrojbe i za nekoliko sati borbe zauzele su Mali Bat, Špikinu glavu i Vranjin vrh, a nakon toga Mali i Veliki Cilj, te Grkovački Bat.

Nakon zauzimanja k. Kukovi iznad Crnog Luga, Mirko Galić zamjenik zap. bitnice POLK-a 1.pb je PO sustavom „Maljutka“ uništio kamion pun streljiva, jedan tenk i kamion koji je vukao haubicu, nakon čega je kod neprijatelja došlo do panike i raspada sustava obrane na prostoru Livanjskog polja. Zauzimanjem ovih dominantnih točaka stvoreni su preduvjeti za napredovanje pravcem: Crni Lug – Grkovci. Tako je naša 2. bojna s pridodanim snagama iz sastava OMB-a do .7. sati probila neprijateljsku prednju crtu i zauzela zaselak Vranići u Crnom Lugu i Gornje Ivetiće u s. Jaruga. Pritom je pronađeno nekoliko kamiona i  više topničkih sredstava većeg kalibra koje je neprijatelj ostavio u panici (ovome svjedoči i zapovjednik 2. bojne).

Na str. 204 citiram: ...u nadzor smo krenuli dok je 4. gardijska brigada pod zapovjedništvom bg. Krstičevića još vodila borbe na dinarskom pravcu Bunjevačko brdo – Veliki cilj – Mali cilj – Borova glava. Stigavši na prostor Velikog cilja, bg. Rajčić i ja upali smo u neprijateljska utvrđenja i u rovu zarobili jedan PKT-84 i jedan MB 60 mm.

General Ademi navodi da su njih dvojica prvi upali u neprijateljski rov na Velikom cilju i uzeli ratni plijen, što nije istina! Veliki cilj osvojili su pripadnici 1. pb 4. gbr 4. lipnja u jutarnjim satima prvog dana akcije SKOK-2 jer su cijelu noć podilazili do nep. položaja i u žestokom okršaju s neprijateljem  oslobodili Veliki cilj i odmah krenuli dalje bez detaljnog pregledavanja napuštenih položaja i prikupljanja ratnog plijena. Pokupili smo usput samo dvije neprijateljske PO rakete “Maljutka”.

Niste generale Ademi mogli zarobiti oružje koje navodite iz dva razloga: u borbi se zarobljavaju neprijateljski vojnici, a ratni plijen se kupi, a drugo, vi ste pronašli 2 napuštena komada oružja jer pripadnici 1/4. gbr zbog dinamike borbe nisu detaljno ni pregledavali osvojene položaje, a taj je prostor već bio oslobođen i u vrijeme vašeg dolaska duboko iza p/c naše obrane.

Ja mogu samo pretpostaviti da ste na Veliki cilj došli par dana nakon što je oslobođen ali ne mogu sa sigurnošću tvrditi jer se meni kao zapovjedniku bojne niste javili niti sam vas ja vidio iako ste bili u mojoj zoni odgovornosti.

Samo prvog dana akcije SKOK-2 u borbi je poginuo jedan, a ranjeno je 18 gardista 4. gbr, oštećena su i 2 tenka što dovoljno govori o žestini borbenih djelovanja na ovom prostoru, tako da je žalosno  što navodite da ste vi prvi upali u neprijateljski rov, jer za to brdo (Veliki cilj tt 1807) i za taj rov koji spominjete žestoki okršaj vodili su pripadnici 1.pb/4.gbr, ponavljam, u jutarnjim satima 4. lipnja ljeta Gospodnjeg 1995.

U Splitu 7. prosinca 2021. godine
Zapovjednik 1. pješačke bojne 4. gbr HV-a
(podaci o zapovjednicima i potpisi na tekst pohranjeni u arhivi Udruge)

Analizirajući sadržaj knjige, konzultirajući suborce i visoke časnike i pišući ove komentare, uzeli smo sebi slobodu analizirati i opći pristup pisanju knjige, jer smo tijekom čitanja zaključili da to pitanje zaslužuje poseban osvrt. Ne samo zbog zaštite digniteta visokih časnika HV koje Rahim Ademi valja po blatu i naziva pogrdnim imenima već i zbog pogrešne poruke koju ova knjiga, ako izostane kritički osvrt, upućuje javnosti pa i mladim časnicima HV-a od kojih se očekuje da čitaju literaturu iz Domovinskog rata.

Iskoristit ćemo stoga priliku i očitovati se i na neke druge događaje i primjere, ne direktno vezane za 4. brigadu, temeljeno na analizi teksta i izjavama konzultiranih časnika i generala, ali koji dobro oslikavaju profil generala Ademija, njegove vještine izbjegavanja odgovornosti za negativne događaje i fiksiranja oštrice kritike na neistomišljenike:

– Primjer 1: Uvođenje 141. br. u borbena djelovanja (stranice 352. – 363.)

Ako general Ademi tvrdi da je on nadzirao stanje na bojištu i praktično zapovijedao, kako je mogao zapovjediti da postrojba koja je NAJNESPREMNIJA  preuzme najkritičniji položaj (prijevoj Derala) kad se nakon Oluje očekivao protunapad neprijatelja. Svi koji su sudjelovali na prethodnim sastancima znali su  na temelju otvorenih i realnih izvješća zapovjednika Sirića u kakvom je stanju postrojba. Brigada je demobilizirana, popis pripadnika se zanavljao, a popuna se radila dijelom novim ljudstvom bez ratnog iskustva.

Sredstva iz skladišta brigade u raspremi izdavana su drugim postrojbama. Podići takvu postrojbu mobilizacijom i uputiti je na tako osjetljiv položaj bez ikakvog vremena za pripremu i kvalitetniju materijalnu popunu bila je očita pogreška. Razuman zapovjednik ne daje takve zadaće nespremnoj postrojbi, ali Ademi bez trunke obzira svu krivnju svaljuje na zapovjednika postrojbe Sirića.

Primjer 2: Stradavanje pripadnika HV i ABiH na prijevoju Oštrelj uslijed “prijateljske vatre” (stranice 413. – 415.).

Ademi i ovdje optužuje druge za problem koji se dogodio tijekom operacije. U ovom slučaju strjelicu upućuje na generala Dragu Lovrića kojeg proziva za sve žrtve (ukupno 11 boraca od čega sedmorica iz ABiH i četvorica iz 7. gbr), bez obzira na to što prozvani nema nikakve izravne veze sa stanjem i zapovijedanjem postrojbama ZP-a Split. Kaže da mu je Lovrić iz ZP-a Gospić (bar 24 sata ranije od početka operacije!) dao krivu informaciju o položajima ABiH.

U navedeno vrijeme mi smo saveznici s ABiH, postoji dobra veza između dvije vojske, a razmjenjivani su i stožerni časnici za vezu i koordinaciju. Pa zar Ademi (a tvrdi da je zapovijedao) nije trebao uspostaviti vezu s gen. Dudakovićem, a znao je da će doći do borbenog dodira. Ademi u knjizi (str. 414.) kaže kako je odmah nakon događaja za kojeg optužuje  brigadira Lovrića, uspostavio kontakt sa zapovjednikom  5. korpusa Armije BiH Atifom Dudakovićem.

Dakle, Ademi uspostavlja vezu sa savezničkom Armijom BiH nakon borbenog dodira u kojem pogibaju vojnici, a ne prije borbenog djelovanja, kako to vojna načela nalažu.  Toliko o Ademijevoj genijalnosti. A s Dudakovićem se već dugo i osobno poznaje, još iz bivše JNA. Naknadno optužiti osobu koja nema veze s navedenim događajima je žalosno i ne služi mu na čast.

Pripadnici Udruge veterana 4. brigade izražavaju žaljenje što je Rahim Ademi, autor knjige Samo istina i general HV u mirovini propustio priliku knjigom dati neuprljan doprinos iznošenju istine o Domovinskom ratu. Zaprljao ju je obračunom po nekom osobnom ključu sa svojim kolegama, konkurentima za iste dužnosti i pojedinim suradnicima o čijem liku i djelu postoji nepodijeljeno mišljenje da su vrhunski profesionalci, neiskvareni ljudi, istinski domoljubi i dobronamjerni suradnici.

Stavljanjem sebe kao načelnika stožera i zamjenika zapovjednika Zbornog područja Split u prvi plan i na čelo liste zaslužnih za uspjehe Ademi pored izbjegavanja spominjanja uloge stožera umanjuje i ulogu zapovjednika, a svi koji poznaju vojnu strukturu znaju koliki teret nose upravo zapovjednici osobno. Držimo da je ponizio i generala Gotovinu. Mnogi se pitaju „pa što je Gotovina radio, kad je Ademi sve vodio“. Međutim, neuspjehe vješto izbjegava pripisati sebi već ih svaljuje na podređene ili druge koji su po nekom aspektu i Ademijevom mjerilu krivnje bili uključeni u operacije ili događaje koje opisuje.

Smatramo da knjiga nije ništa ni više ni manje od prepisanih, malo uređenih i u nekim detaljima pogrešnih pribilješki iz rata koje su uključivale i popis suparnika za iste dužnosti ili neistomišljenika uz izraženi emotivni nagon da ih se riješi, a koji, vrlo čudno, tinja još i danas i koji pomalo izjeda autora. Parabola sjećanja se pretvorila u balističku krivu po čijoj je putanji poruka JA SAM JEDINI, NEPOGREŠIV I NAJBOLJI pala u kaljužu osobne taštine i emotivne nezrelosti.

O toj taštini koja očito izjeda generala Ademija mogu svjedočiti svi dobronamjerni koji su poznavali članove stožera Zbornog područja Split. Ademi se nekoliko puta u svom tekstu nemilosrdno i bez biranja riječi obračunava s umirovljenim generalom Rajkom Rakićem, školovanim, smirenim i dobronamjernim časnikom.

Rakić je početkom 1995. radio kao načelnik operative u ZM-u ZP-a Split u Zadru. U vrijeme završnih operacija  zapovjednik Gotovina ga je početkom kolovoza pozvao u svoj stožer na IZM u Rujanima i Sajkovićima te je do kraja završnih operacija Rakić bio načelnik operative, preciznije – pomoćnik načelnika stožera za operativno – nastavne poslove.

General Gotovina je u njega imao bezgranično povjerenje.

Rakić je do detalja razrađivao planove operacija, izvrsno je surađivao s načelnicima rodova, a zapovjednicima brigada je u najkraćim mogućim rokovima dostavljao kompletnu dokumentaciju. To je očito smetalo Ademiju. Kulminiralo je činjenicom da je upravo Rajka Rakića general Gotovina imenovao voditeljem radnog tima koji je nakon završnih operacija trebao s načelnicima rodova i službi složiti sve dokumente u logičnu cjelinu radi objave knjige Oluja. To je zadalo konačni udarac egu generala Ademija te se ni 25 godina poslije ne može pomiriti da on nije u tome bio glavni.

Stoga se vrlo neprimjerenim rječnikom, nedostojnim vojnog čina Hrvatske vojske kojeg nosi, obračunava s Rakićem. Ademi u svojoj knjizi, u razgovorima i javnim istupima neprekidno ponavlja da je knjiga Oluja napisana s priloženim falsificiranim dokumentima i zemljovidima, a ni on u knjizi koja je predmet ovog osvrta nije stavio originalne zemljovide već ih je izrađivao za prigodu izdavanja knjige!

Pri pogledu na zemljovide u  knjizi na str. 456. – 457. u oči odmah upada bojom istaknuti pravokutnik u kojem stoji: PLANIRAO I OPERATIVNO PROVEO: GENERAL-BOJNIK RAHIM ADEMI. Ne znamo po kojem se to Ademijevom pravilniku o grafičkom prikazu operacije na zemljovidu taj podatak upisuje na takav način, ali vjerujemo da uspješno pothranjuje generalov ego i da se time postiže upravo ono što general nastoji prikazati kroz cijelu knjigu.

Primjer 3: Očitovanje general bojnika Rajka Rakića pomoćnika načelnika Stožera ZP-a Split na prozivanja od strane svog neposredno nadređenog načelnika stožera general bojnika Rahima Ademija u Završnim operacijama (ne želeći uznemiravati generala Rakića obzirom na njegove godine, od njega smo dobili njegove osobne bilješke vezane za knjigu „Samo istina” te ih za potrebe ovog osvrta prenosimo u skraćenom obliku):

KAKO JE NASTALA KNJIGA ‘OLUJA’ S PRILOŽENIM ZEMLJOVIDIMA ZAVRŠNIH OPERACIJA, KOJU ADEMI NAPADA

Rahim u tekstu knjige „Samo istina” nigdje ne spominje da je prva zadaća bila izraditi analizu VRO Oluja koju će zapovjednik Gotovina iznijeti u  GS OSRH. Potom se, prema ideji i prijedlogu NGS Červenka, pripremalo predavanje za HVU. Nakon toga se pojavila ideja o knjizi Ante Gotovine.

Tijek događanja je bio ovakav:

Nakon održane analize završnih operacija, na prijedlog načelnika GS OSRH-a gen. Zvonimira Červenka, gen. Gotovina je pristao pripremiti jedno predavanje koje će početkom l996. g. održati na Hrvatskom vojnom učilištu u Zagrebu, a na temu završnih vojno redarstvenih operacija ZP-a Split s težištem  oslobađanja Knina. Taj posao je dodijeljen meni da ga vodim kao čelna osoba sa skupinom časnika iz Zapovjedništva  ZP–a Knin (u Kninu, veljača – ožujak 1996.). Za taj posao bila mi je potrebna ratna dokumentacija koju nisam mogao naći. Naime, odgovoreno mi je da je predana u središnji arhiv MORH-a. Moj nadređeni Rahim Ademi pravio se u tom pogledu nezainteresiranim – kao to nije njegov posao, a u stvari je bio. Sve što je moj posao to je i mog nadređenog, sve što je  njegov posao to je i moj kao njegova podređenog.

Prvi problem je kako i na temelju čega pripremiti predavanje gen. Gotovine na HVU . S tim problemom sam upoznao gen. Gotovinu i predložio mu da se izrade reinterpretacije zemljovida, planova i zapovjedi što je moguće točnije uz pomoć i sjećanja  onih koji su sudjelovali u tim vojnim operacijama (novi proizvodi). On se složio s time i nadzirao je  kako taj posao ide od početka do kraja.

A da je i bilo nekih naznaka falsificiranja dokumenata, Ademi kao načelnik stožera i meni nadređeni je to mogao spriječiti ili na drugi način zaustaviti.  Ništa od toga nije poduzeo, a kad nije poduzeo znači da je sve bilo u redu. Sjetio se nakon 26 godina  da ipak nije bilo sve u redu po njegovu mišljenju, pa uzima sebi za pravo govoriti što to nije bilo u redu (proizvoljno i nestručno).

Čini mi se: „Kasno Marko na njegovo rodno Kosovo stiže“.

Na temelju uspješno održanog predavanja, gen. Gotovina je izrazio želju i dao nalog da se uradi knjiga i tiska do 1. travnja 1996. te  da je on ponese u Zagreb i predstavi što je sve ZP Split uspjelo, s kime, s čime i kako.

Knjiga se zove ‘OLUJA’  (urađena je kao polumonografija sa svim novo urađenim zemljovidima i brojnim fotografijama). Kada je posao završen zapovjednik Gotovina i njegov načelnik stožera Rahim Ademi stavili su svoje potpise na školski način kako bi to bilo ogledno nastavno pomagalo. Ni jedan od njih nije dao bilo kakve primjedbe, a svi se potpisi vide u knjizi gen. Gotovine ‘OLUJA’. Svemu tome Rahim nije ništa priložio, osim što je tamo,  na kraju, stavio nekoliko svojih potpisa i donio nekoliko svojih slika.

Rahim prikriva da postoje dva izdanja  knjige ‘OLUJA’  gen. Gotovine.

Prvo, u kojem nema nekih imena iz radne skupine koju navodi Rahim, a nema ni odluke  Ministra obrane da se knjiga može koristiti za školske potrebe i drugo izdanje s dodanim imenima i Odlukom ministra obrane.

Dakle što je to? Treba usporediti impresum prvog i drugog izdanja pa zaključiti.

Jasno je svima koji hoće da im bude jasno – kako su svi zemljovidi urađeni za predavanje i rađeni su kao novi proizvod (nikakav original – neki čak ni na temelju originala). Oni su kao takvi snimljeni na slajdove koji se nalaze u vojnoj policiji u Zagrebu, a za knjigu  ‘OLUJA’ urađene su umanjenice koje se vide u knjizi.

Sve oznake i naslovi, potpisi na novo izrađenim zemljovidima i planovima te oznake tajnosti su također napisani u edukativne svrhe kako bi se pokazalo onima koji prate predavanje gen. Gotovine – kako bi to trebalo izgledati, a da bi bilo po tadašnjim pravilima i propisima.

VRO ‘ZIMA-94’:

Vojno redarstvena operacija  ‘ZIMA-94’ trajala je od 29. studenoga do 24. prosinca 1994.

Tko je to mozak operacije? Ne misliš valjda Rahime da si ti.

Vojno redarstvena operacija ‘Zima-94’ planirana je nekoliko dana  prije početka (mislim tri dana) u Lori u zgradi Zapovjedništva ZP-a Split u nazočnosti načelnika Glavnog stožera gen. Janka Bobetka i zap. ZP-a Split Ante Gotovine. Prvi grafički plan i zapovijed su uradili RAJKO RAKIĆ i MARKO RAJČIĆ, a ja sam ga sljedećeg dana ujutro predstavio  generalima Bobetku i Gotovini. On je potpisan, zapakiran i poslat u Sinj  126. brigadi na daljnju uporabu.

O PROFILU RAHIMA ADEMIJA:

Rahime, za mene i za sve nas koje prozivaš u ovoj knjizi u negativnom smislu, ti si običan manipulator ratnim činjenicama i istinama. Mogu se samo upitati: Zar i takvi postoje, kojima je duhovna hrana klevetanje drugih ljudi (svojih poznanika, suboraca i podređenih) i to ne bilo na koji način, nego na izmišljotinama (dakle, lažima), a sve za mrvicu nekakve medijske pozornosti.

S knjigom se izlazi u javnost sa znanjem i neoborivim činjenicama i dokazima. Ti od toga Rahime nemaš ništa. Ti u javnost izlaziš manipulacijama, ali je javnost to brzo prepoznala i osudila te (zna tko laže, a tko govori istinu).

Vojničke dužnosti i stegovno ponašanje traže da se o nekim ratnim stvarima ne treba javno govoriti. To izgleda ne važi za tebe Rahime, tebi je, navodno, dozvoljeno sve.

Planirao sam i komentirao jednu taktičku vježbu izvedenu u Dom. ratu za  ZP Split.  Ona se zove ‘Bandira – 94’ (na Viru).  Komentirao sam je ispred predsjednika  RH dr. Franje Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i načelnika GS OS RH gen. Janka Bobetka i mnogo drugih uzvanika.

Dok sam ja to radio ti si sjedio u šatoru koji je podignut za one koji u vježbi nemaju ulogu – među kojima si bio i ti. Ali je za tebe važnije da si dobio pohvalu od predsjednika dr. Tuđmana za doprinos vježbi  za koju nisi ni prstom maknuo (str. 62  knjige Rahimove).

Tebe Rahime  sam do sada  doživljavao kao  poštenog i šaljivog čovjeka, mog nadređenog u dijelu Domovinskog rata, koji ima simpatične govorne smetnje u izražavanju na hrvatskom jeziku, ali to je nebitno, premda se pri mnogim druženjima više o tome govorilo nego o tvojim ratnim uspjesima i idejama.

Tvoju knjigu Rahime doživljavam kao komercijalizaciju ratne stvarnosti. Komercijaliziraš ratna zbivanja čiji ti nisi vlasnik (već samo sudionik) – jedan od mnogih hrvatskih branitelja!

Baviš se onim što ne znaš! Ne znaš pisati knjige – pa ipak pišeš, ne znaš lagati – pa ipak lažeš, ne znaš podmetati laži – pa ipak podmećeš, ne znaš spletkariti – pa ipak spletkariš. Jedino što bih mogao reći da znaš, to je izmišljati svoju veličinu (i to neuvjerljivo), a moglo bi se reći da znaš i okaljati imena svojih podređenih i suradnika, te ih drsko  i otvoreno vrijeđati.

Ovaj svijet je velik pa ima Rahime mjesta i za tebe među poštenim i dobronamjernim ljudima i što prije zaboravi na ovo na što su te nedobronamjerni nagovorili i u što su te ugurali. Ako budeš slušao te tvoje nagovarače,  izgubit ćeš i ovo malo prijatelja što ti je ostalo nakon ove knjige.

Onima koji se budu prisjećali ratnih dana iz Domovinskog rata u budućnosti, ova im tvoja knjiga neće ništa pomoći i ničemu poslužiti – bar što se tiče istine. Ti si se preko nje posvađao i s onima koji su ti u ratu značili mnogo obavljajući poslove za koje si ti bio odgovoran, a ti si im uzvratio s nezahvalnošću.

Ako pametni i oni koji znaju popuštaju pred onim drugima koji ne znaju, onda te neznalice  pišu ratnu povijest kojoj  nisu dorasli.

Iz knjige proizlazi kao da ti za ništa nisi bio odgovoran, kao da ništa nisi vidio ni čuo – pa onda izmišljaš. Lako je bilo ratovati na način kako si ratovao ti. Što kod zatreba to će uraditi netko drugi, ti ćeš samo tu i tamo nešto potpisati i upitati: „Kako ide?“ ili „Što ima za mene?“

Ti si Rahime opsjednut Domovinskim ratom. Treba ti velika ratna uloga. A sada je kasno, trebao si ranije raditi na tome, a ti si bio samo promatrač – slušatelj dok su drugi radili.

Po tvom kazivanju, kod nas u ZP-u Split nitko nije radio svoj posao – posao svog ustrojbenog mjesta – nego su svi radili nešto drugo, a nije tako, ti si samo u naš funkcionirajući sustav zapovijedanja unosio zabunu zato što si u to bio neupućen. Istina je da ti nisi radio na svojoj ustrojbenoj dužnosti načelnika stožera, a radio si sve drugo.

Eto, mi tvoji djelatnici smo te, ipak, poštovali  kao  svog nadređenog, uvažavali smo te kao čovjeka  ma kakav da si bio prema nama. Iz tvoje knjige vidimo da ti nisi nas poštovao ni uvažavao.

Moja vjera je čvrsta i velika, a ratna uvjerenja još veća i još čvršća i ja na tim uvjerenjima ostajem bez obzira na tvoje optužbe i neistine.

Po mnogim pitanjima smo u ratu služili za primjer zahvaljujući našem zapovjedniku Anti Gotovini – a ne tebi. Najboljim hrvatskim braniteljima pripada i najbolji zapovjednik.

(Kraj podužeg osvrta generala Rakića koji smo nastojali vjerno prenijeti u skraćenom obliku uz slobodniju interpretaciju nekih misli.)

Žao nam je što je pri pisanju knjige general Rahim Ademi iskoristio pojedince iz prijateljske nam Udruge veterana 7. gardijske brigade, a tu, pored poznatog ratnog prijateljstva s ratnim zapovjednikom brigade Koradeom, vjerojatno leži i razlog blagoglagoljivog pisanja o 7. gardijskoj i vjerovanju u sve o čemu ga je izvještavao Korade. General Ademi se, a i to je važno naglasiti, Udruzi veterana 4. brigade nije obratio pitanjem bi li pomogli u pisanju knjige.

Udruga veterana 4. brigade smatra da se ova knjiga može koristiti u izobrazbi mladih časnika Hrvatske vojske, ali uz obavezne popratne i jasne napomene da je ovaj Ademijev pristup i njegovo viđenje rada u višem stožeru antipod ozbiljnog stožernog rada. General Ademi ne priznaje da u stožeru ima stručnjake koji više od njega znaju o pješaštvu, oklopništvu, vezi, inženjeriji, protuzračnoj obrani, ABKO-u, zrakoplovstvu, pa čak i o topništvu. Za primjer, Ademi je topnik s JNA diplomom, ali se kao načelnik stožera i zamjenik zapovjednika ZP-a Split trebao baviti poslom načelnika stožera, dok se načelnik topništva svaki dan bavi topništvom, zna mogućnosti svake postrojbe, popunu streljivom, stanje ljudstva, oružja, vozila.

Načelnik topništva planira i predlaže uporabu topničkih postrojbi, planira manevar paljbom i pokretom, određuje ciljeve, rukovodi dinamikom pokreta i paljbe tijekom provođenja operacije… Ademi po ovom pitanju nešto zna i članovi stožera su se više puta uvjerili da se „petlja u posao“ Marku Rajčiću, iskusnom i dokazanom  načelniku topništva. A koliko je znao i zna o borbenoj uporabi postrojbi drugih rodova jasno je svima koji ga bolje poznaju!

Stoga se operativci, načelnici rodova i drugi članovi Stožera ZP-a Split u pripremi i provođenju završnih operacija spominju sporadično, neki se u knjizi uopće ni ne spominju, a po nekima se višekratno pljuje! Ademi sve planira, sve vodi i sve zna, o svemu ima prvu i zadnju riječ, o svemu autonomno odlučuje jer unaprijed zna da je nepogrješiv! Pametnome dosta!

Zaključno, generale Ademi, bolje bi bilo da ste taj rokovnik s pribilješkama predali u ratni arhiv. Izvršili biste profesionalno svoju obvezu, dali biste doprinos materijalima koje će povjesničari izučavati, a možda bi s rokovnikom otišao i dio jala koji vas očito još uvijek muči.

Ovakvim pristupom pisanju knjige sjećanja stavljanjem sebe i svojih zasluga te osobne nepogrješivosti u prvi (i jedini!?) plan, vjerujemo i svjedočimo da ste izazvali negodovanje svojih bližih suradnika, a izazvali ste i nepodijeljeno negativan stav pripadnika Udruge veterana 4. brigade i naših ratnih zapovjednika.

Želimo vam poručiti da ste takvim načinom pisanja istine po osobnom mjerilu oduzeli sebi pravo na tvrdnju da pišete samo istinu. Mi za razliku od vas ne tvrdimo da ovim komentarom iznosimo samo istinu (istinu bez sumnje, ostatka i prava na drugi i drugačiji pogled!). Mi dajemo svoje viđenje događaja i ljudi o kojima pišete. Poručujemo vam da ste knjigom, uz svjedočanstvo o ratnim događanjima u kojima ste sudjelovali kao (jedan od) sudionik(a), umjesto zajedničkog sjećanja na godine rata izazvali ogorčenje pa i žaljenje što se kao visoki časnik Hrvatske vojske niste izdigli iznad žabokrečine osobnog razračunavanja s neistomišljenicima pa i s hrvatskom državom.

Ako vam u vašoj samoljubivosti nije jasno o čemu govorimo, pogledajte sadržaj i način pisanja upravo knjiga Oluja

, Monografija 4. brigade i monografija drugih brigada te drugih autora i naših suboraca. Onih koji nisu sebe stavljali u prvi plan već su skromno i samozatajno osobnim svjedočenjem dali dragocjeni i neukaljani doprinos povijesti i bilježenju povijesti Domovinskog rata na radost i uz zahvalnost svojih suradnika.

Ovaj vaš pokušaj blaćenja pojedinih časnika i postrojbi, obračuna s prozvanim političarima pa u konačnici i s Hrvatskom, a sve s pozicije „tko je protiv mene ili tko me ugrožava – taj je u krivu i sebi uzimam pravo povući ga po blatu“, navodi nas na nekoliko zaključaka i stavova koje ovime dajemo na uvid i ocjenu hrvatskoj javnosti:

Prvo, od prvih dana sudjelovanja u Domovinskom ratu pripisujete sebi zasluge za sve događaje u kojima ste sudjelovali i izazivate nepodijeljenu osudu drugih sudionika i svojih suboraca. Pitamo se s kojim razlogom!

Drugo, možemo razumjeti vašu frustraciju suđenjem koje ste prošli, ali ste kao školovani vojnik trebali znati da odgovorne dužnosti ne podrazumijevaju samo privilegije, nagrade, sakupljanje odličja (i automobila!) i tapšanje po ramenu. Podrazumijevaju i zapovjednu odgovornost i spremnost izlaska pred lice pravde gdje se sučeljavanjem argumenata imate priliku braniti i pravdati svoje odluke. Ali u tome trebate biti dosljedni. Kako sami pišete na početku knjige, u operacji Džep ’93 bili ste obnašatelj dužnosti zapovjednika ZP-a Gospić i u kasnijem sudskom postupku ste dokazali dvostruki sustav zapovijedanja čime ste izbjegli osobnu zapovjednu odgovornost za počinjeno, jer je „netko iz visoke politike komunicirao s vašim podređenim bez vašeg znanja“.

U istoj knjizi Samo istina kasnije pišete da je ministar Šušak osobno vas nazivao i davao odobrenje za neke od završnih operacija. Što se to u međuvremenu dogodilo? Kako ste to iz uloge „žrtve“ koja je na sudu dokazivala po vojsku štetno dvostruko zapovijedanje (kojim ste se izvukli i gurnuli podređenom breme zapovjedne odgovornosti) prešli u direktnog izvršitelja zadaća primljenih osobno od ministra Šuška!? Gdje su u toj crti zapovijedanja Glavni stožer i zapovjednik Zbornog područja?

Prema informacijama prikupljenim od sudionika nekoliko sastanaka ratnog ministra sa zapovjednikom Gotovinom, užim dijelom Stožera ZP-a Split i zapovjednicima ključnih postrojbi, ministar Šušak nije zapovijedao provođenje završnih operacija već je informiranjem ključnih sudionika operacija na ključnom dijelu ratišta davao širu političku sliku i političku procjenu unutar koje je general Gotovina sa svojim stožerom planirao operacije.

Sve izvan toga je vaša interpretacija kojom sebi dajete na važnosti, nesvjesni (ili svjesni!?) koju sve štetu možete nanijeti općoj slici o Domovinskom ratu i pojedincima koje po našem dubokom uvjerenju neopravdano prozivate.

Treće, kao vojnik i časnik na istaknutim dužnostima kao što je dužnost načelnika Stožera ZP-a Split,  niste opisali rad i rezultate Stožera u planiranju i provođenju operacija s razumijevanjem procesa, uz minimum pristojnosti i uvažavanja suradnika. Stoga možemo zaključiti kako niste shvatili ulogu stožera u planiranju i provođenju operacija niti ste tome u knjizi pridavali pozornost jer bi to svelo vašu ulogu na probavljivu mjeru. Očito ste pri obnašanju dužnosti načelnika stožera, podjednako kao i pri pisanju knjige, brinuli samo o svom imidžu. S čuđenjem ste u pripremi završnih operacija promatrali timski rad i procese donošenja odluka, vodili pribilješke i pripremali teren kako ćete kasnije sebi pripisati zasluge.

Vi zapovjednike postrojbi i članove Stožera u objavljenoj knjizi, dakle javno, prozivate za neke prijedloge koje su iznosili tijekom procjene situacije i pripreme različitih inačica djelovanja u procesu planiranja operacije. Time radite neoprostivu pogrešku, pokazujete nerazumijevanje stožernog rada i šaljete krivu poruku  novim naraštajima časnika kojima će vaša knjiga doći u ruke. Stožerni rad upravo podrazumijeva traženje više inačica i potiče članove stožera na različita  promišljanja jer se time smanjuje mogućnost za donošenje pogrešne odluke.

Pripadnici Stožera ZP-a Split iz vremena završnih operacija koje smo kontaktirali suglasni su u jednome: niste im se miješali u rad (osim jednome, gdje ste se smatrali stručni(ji), čega smo se već dotakli! Radili su stručno i uvježbano, dobro su surađivali, izvrsno su se razumjeli i uspijevali su prema dobivenim smjernicama generala Gotovine planirati operacije i izrađivati dokumente, ponekad i u vrlo ograničenom vremenu.

Umjesto da na valu tako kvalitetnog rada Stožera i uspješno izvedenih operacija budete ponosni i da opišete taj i takav, nekad i danonoćni rad, vi rad Stožera spominjete sporadično, pojedine članove vašeg stožera vučete po blatu, sebe stavljate na tron nepogrješivosti i samodostatnosti! A članovi vašeg stožera su vas, takvog kakvi ste bili u to vrijeme, doživljavali sa simpatijama.

Vaše ulaske u urede članova Stožera s pitanjem: „De si viteže, šta ima?“, prepričavali su s osmijehom, jer biste nakon odgovora: „Nema ništa posebno“ vi pitali: „A za mene?“ ili „A drugo?“, na što bi nastao tajac jer nitko ne bi znao što odgovoriti na ta ‘previše teška’ dodatna pitanja. Osobnu tajnicu koja je radila u predsoblju vašeg ureda biste dozivali: „Tajni´ca, dođi na mene!“ i nikad vam nije na pamet palo da to ‘popravite’!

Još se prepričava i anegdota iz Knina neposredno nakon rata kada ste se jednoga jutra nervozno muvali po zgradi Zapovjedništva ZP-a Split i ponavljali: „Odnela mi baja vepru, odnela mi baja vepru…“

Za neupućene koji vas slabije poznaju, vi niste dobro vladali hrvatskim jezikom kao što ne vladate ni danas. Što ste željeli tom rečenicom reći ostavljamo javnosti da pokuša pogoditi, a nije vezano za vojna pitanja!

Uzimajući u obzir da je vaše poznavanje hrvatskog jezika i pisma još uvijek vrlo upitno, te da nismo uspjeli pronaći sugovornika koji bi potvrdio da je vidio neki akt veličine  stranice-dvije koji ste vi napisali vlastitom rukom, postavlja se zaista pitanje tko je pisao ovu knjigu!? Tko je vaše misli slagao u gramatički i pravopisno ispravne i čitljive rečenice?

Tko je vaš tekst pisan u prvom, uzvišenom i nepogrješivom licu pažljivo bojao od finog izričaja prema vama naklonjenima do valjanja po blatu i vrijeđanja na osobnoj razini onih u vašoj nemilosti. To nismo pronašli u impresumu knjige što znači da javnost treba zaključiti kako niste pri pisanju imali ‘osobnog biografa’. To daje dodatni argument tvrdnjama dosta poznavatelja vašeg lika i djela da je knjiga dio plana šireg kruga nezadovoljnika koji su u vama pronašli ‘trojanskog konja’, a u cilju bacanja ljage na Domovinski rat, izazivanje sukoba među braniteljima te obračuna s neistomišljenicima.

Mi veterani 4. brigade, kako vidimo, nismo usamljeni u dosta negativnom osvrtu na prikaz Domovinskog rata i završnih operacija ovako kako ih vi prikazujete kao general HV. Zahvaljujemo suborcima iz Županije Šibensko-Kninske i drugih županija i njihovim udrugama koje su također dale javno očitovanje na tekst i poruke knjige.

Zahvaljujemo časnicima brigade, Zbornog područja Split i drugim konzultiranim vojnim stručnjacima na pomoći u višeslojnom i kompleksnom sagledavanju pogleda i poruka koje vaša knjiga Samo istina odašilje. Na žalost generale, komentari su dosta negativni i oštri. Morali smo, stoga, podjednako vremena utrošiti kako na sadržaj tako i na ublažavanje kritika i oprez u cilju izbjegavanja vrijeđanja na osobnoj razini.

Mi veterani 4. brigade bez ograda stojimo uz zapovjedni ratni kadar brigade. Zahvalni smo im što su u svakoj operaciji maksimalno nastojali zaštititi živote gardista, što nisu bili spremni poslati nas u operaciju dok se nisu stvorili maksimalni mogući uvjeti da operaciju izvršimo uspješno. ali uz minimalne gubitke. U toj sinergiji i bezgraničnom međusobnom povjerenju koje smo izgrađivali od prvih dana stvaranja brigade izrasli smo u udarnu brigadu Hrvatske vojske.

Ponosni smo na naše sudjelovanje i doprinos koji smo s drugim postrojbama Hrvatske vojske dali u stvaranju hrvatske države.

Kažete u svojoj knjizi da vam je bilo čast zapovijedati Četvrtom brigadom. Jeste li zapovijedali, odnosno izdavali zadaće Četvrtoj brigadi to znate vi, general Gotovina i naši zapovjednici, ali nama je čast što smo imali tri ratna zapovjednika među kojima vi –  niste.

Srdačno i srčano, vaši suborci a sada  veterani Udruge udarne 4. brigade

(podatci o osobama koji su kao očevidci i sudionici opisali i potpisali pojedine događaje pohranjeni su u dokumentaciji Udruge, a bit će dostupni i Hrvatskom memorijalnom dokumentacijskom centru Domovinskog rata, te drugim povjesničarima i ostalim znanstvenicima koji proučavaju Domovinski rat!)

OSVRT VETERANA UDRUGE 3. BOJNE 4. GARDIJSKE BRIGADE IMOTSKI SOKOLOVI NA KNJIGU “SAMO ISTINA” GENERALA U MIROVINI RAHIMA ADEMIJA

Izjava komodora Ivice Tolića na tekst objavljen u Slobodnoj Dalmaciji o zauzimanju  Zečeva i vojarne Kruščica

Na izjave generala Rahima Ademija i Ivice Fakčevića o osvajaju Zečeva i vojarne Kruščica u Slobodnoj Dalmaciji, reagirao je tada bojnik Ivica Tolić (+), ratni zapovjednik 3. bojne 4. gardijske brigade, i opisao svoje viđenje važnih događaja u obrani Šibenika i Hrvatske.

NE KITITE SE TUĐIM PERJEM!

Vrlo sam iznenađen pričom o padu Zečeva i vojarne Krušćica u Rogoznici u feljtonu „Obadva, obadva!” Ive Livakovića u Slobodnoj Dalmaciji jer sam bio sudionik tih akcija. Bio sam u tim akcijama sa 40 ljudi — gardista iz Imotskoga, pripadnika 3. bojne 4. brigade ZNG­a.

Budući da se nismo mogli probiti prema Zadru zbog izlaska tenkova na Šibenski most, vratili smo se i smjestili u hotelu u Primoštenu. U zoru jednog dana oko 4.30 dvojica pripadnika policijske postaje u Primoštenu došli su u moju hotelsku sobu i pozvali me u postaju na sastanak. Tamo sam upoznao gosp. Ademija i gosp. Falkona. Gosp. Ademi predložio mi je da sudjelujemo u spomenutim akcijama, jer nije imao dovoljno ljudi, na što sam uzvratio:

“Mi smo spremni!”

Do te ideje došao sam i sam jer sam svojedobno boravio i na Zečevu i u vojarni Krušćica, pa sam te objekte dobro poznavao, a i broj ljudi. Od policajaca sam uzeo civilno odijelo i zajedno s poručnikom fregate Perajićem išao u izviđanje vojarne. Nakon povratka s izviđanja dogovorili smo se da svi idemo najprije na Zečevo, a zatim na Krušćicu.

Planirali smo ići na Zečevo sa dvadeset mojih gardista, a sa drugih dvadeset na Krušćicu uz pomoć snaga MUP-a.

U dogovoru s gosp. Ademijem i gosp. Falkonom, koji je također sudjelovao u tim akcijama sa svojim ljudima (oko 15-ak ljudi), a također nije spomenut u feljtonu, ja sam vodio te akcije, odnosno bio zapovjednik jer sam imao najviše ljudi i određenog borbenog iskustva (pješaštvo), a ne gosp. Ademi. Istina je da je Ivica Fakčević zarobio Stevana Orošića, por, fregate, kako piše u feljtonu, ali to je bio dio dogovora, odnosno njegov dio posla.

Sa svojim ljudima i ljudima gospodina Falkona opkolio sam Zečevo (gosp. Ademi nije imao svoju vojsku, već je u akciji sudjelovao isključivo kao pojedinac, te se na albanskom jeziku obraćao Albancima u vojarni i pozvao vojnike JNA na predaju). Oni su iz vojarne pitali što je s njihovim zapovjednikom, pa smo zapovjedili da se dovede, a on nije bio tu, kao što priča Ivica Fakčević. Njihov zapovjednik JNA doveden je nakon 15-ak minuta. Gosp. Perajić je bio glavni pregovarač jer je poznavao te ljude.

No kada je vojska JNA počela postavljati uvjete, uključio sam se i ja s megafonom, jer sam vidio da gosp. Perajić nastupa mekano jer je prije bio zapovjednik tim ljudima. Rekao sam im (vojnicima JNA) da imaju 20 sekundi da se predaju, u protivnom ćemo ući u vojarnu i sve ih pobiti, a ako se predaju da će ići svojim kućama svi.

Već tada moji gardisti imali su većinu vojnika na nišanu, ali nismo pucali jer smo željeli izbjeći žrtve. Tada su vojnici JNA zapucali iz PAT 20/111, na što su naši momci iz grupe Falkona, koji su bili raspoređeni desno od ulaza u vojarnu odgovorili, a ne obrnuto kao što tvrdi gospodin Ivica Fakčević. Odmah zatim nakon 10 sekundi pucnjava je prestala, a ja sam počeo s odbrojavanjem 20, 19, 18, 17, 16, 12, 8. Kad sam izgovorio broj 8, iz vojarne se čulo: „Ne pucajte, predajemo se” i izišli su vojnici okupatorske armije jedan po jedan s uzdignutim rukama i goli do pojasa.

Prvi sam ušao u vojamu Zečevo, a iza mene gosp. Falkon, a onda naši gardisti. Nakon pada Zečeva, po već prije postignutom dogovoru, gosp. Ademi ostao je tamo sa zadatkom da osposobi obalnu bateriju za djelovanje, a mi smo se prebacili u neposrednu blizinu vojarne

Krušćica. Imali smo dogovor za daljnju akciju. Za stolom smo sjedili gosp. Džepina, Falkon, Orošić i ja (dopuštam mogućnost da je bio još netko, ali nebitan za dogovor).

Razgovarali smo o napadu na vojarnu Krušćicu. Gosp. Džepina je predložio da pođe sa Stevanom Orošićem (koji je imao lisičine na rukama) na pregovore s kapetanom Tasićem, zapovjednikom vojarne Krušćice. Složio sam se s tim prijedlogom, ali sam htio još više uplašiti Stevana Orošića, pa sam rekao: „Budući da su svi vojnici u vojarni Srbi, najbolje bi bilo da ih odmah napadnemo jer nemamo što s njima pregovarati, kao što smo pregovarali s ovima na Zečevu, gdje je bilo i Hrvata i Albanaca.”

Stevan Orošić je na to zamolio da ide na pregovore i rekao da će se Krušćica sigurno predati. Rekao sam mu da mu dajem 30 minuta da pregovara, te s tom grupom u kojoj su bili gosp. Džepina, Orošić i vjerojatno Ivica Fakčević uputio sam svog gardista Marijana Đuzela da me izvijesti o tijeku pregovora.

Nakon 15-ak minuta on se vratio i rekao mi da se Krušćica predaje. Gosp. Falkon i ja smo tada sa 10-ak gardidsta došli do vojarne. Nas dvojica smo ušli, a gardisti su ostali vani sa zadatkom da spriječe dolazak ljudi u krug vojarne.

Nakon tih akcija i nadlijetanja dva neprijateljska zrakoplova otišli smo u Primošten gdje sam nakon 45 minuta dobio informaciju da se JRM iskrcava u Krušćici i odmah sam s petoricom gardista naoružanih „zoljama” otišao u Rogoznicu da bih našao neorganizirane ljude (MUP) i dosta civila u krugu vojame, a neprijateljskim brodovima nije bilo ni traga. Osobno sam pomogao policajcima i rekao im kako da se rasporede za obranu pristaništa nasuprot vojarni Krušćici.

Otišli smo zatim na Zečevo, gdje smo zatekli gosp. Ferajića koji je radio na ustroju i uspostavi obalne baterije, a gosp. Ademi nije bio prisutan već je, prema riječima gosp. Ferajića, otišao u Šibenik. Vratio sam se nakon toga sa svojom grupom u Primošten gdje sam zatekao velik broj ljudi iz pričuvnog sastava Hrvatske vojske s područja šibenske općine, koji su bili nezadovoljni jer su „dignuti” a nisu još uvijek dobili oružje i ne znaju što bi činili.

Otišao sam odmah k gosp. Džepini koji je bio u hotelu u društvu s Tasićem i Orošićem, te mu iznio situaciju o pričuvnom sastavu. On je odgovorio kako je sve organizirano, da oružje dolazi i da mu moja pomoć više nije potrebna, na što sam ja pokupio svoju postrojbu i krenuo prema Splitu.

Tvrdim da su glavnu ulogu u tim akcijama imali pripadnici 3. bojne 4. brigade ZNG-a. Isto tako mislim da ove akcije nisu bile ništa posebno i da ih je mogla izvršiti svaka postrojba Hrvatske vojske koja bi imala želje i volje da to uradi.

Ako gosp. Ademi i gosp. Ivica Fakčević (koji kaže da je tu bila grupa Imoćana koje je Ademi „privolio” da sudjeluju u akciji) misle da nije bilo ovako kao što sam napisao, neka mi se jave ako još uvijek imaju obraza. Poručujem im da se ne kite tuđim perjem.

Piše: bojnik Ivica Tolić
Slobodna Dalmacija, 9. lipnja 1992.

Kao sudionici navedenih događaja svojim potpisom potvrđujemo da su navodi izneseni u priopćenju komodora Ivice Tolića točni:

NE KITITE SE TUĐIM PERJEM

Povodom knjige „SAMO ISTINA”, gen. Rahima Ademija u kojoj se spominje akcija zauzimanja vojarni ZEČEVO i KRUŠICA u Rogoznici, gdje nisu spomenuti pripadnici 3.imotske bojne 4. brigade ZNG-a, mi kao pripadnici postrojbe i sudionici same akcije svjedočimo istinu i potvrđujemo autentičnost teksta pok. komodora Ivice Tolića koji je objavljen u glasilu Slobodna Dalmacija 09. lipnja. 1992.

Prisiljeni smo na ovaj način reagirati i demantirati navode gen. Rahima Ademija u spomenutoj knjizi, upravo zbog istine i povijesne činjenice.

Ovim istupom ne umanjujemo zasluge i drugih sudionika u spomenutoj akciji zauzimanja vojarni, a isto tako ne možemo dopustiti da se negira i umanjuje doprinos 3. imotske bojne 4. brigade ZNG-a u tom ratnom događaju.