VIDEO: Povijesni govor dr. Hasanbegovića o hrvatskom moru i obali. I snazi naroda

“Povjesničari, sociolozi i politolozi davno su postigli suglasje oko toga da ništa ne svjedoči o snazi jednog naroda kao vladavina morem i morskom obalom”, istaknuo je dr. Zlatko Hasanbegović u srijedu tijekom saborske rasprave o Mostovom prijedlogu isključivog gospodarskog pojasa na moru.

Njegovo izlaganje prenosimo u cijelosti:

„Povjesničari, sociolozi i politolozi davno su postigli suglasje oko toga da ništa ne svjedoči o snazi jednog naroda kao vladavina morem i morskom obalom.Iako je kriza i nevolja bilo i ranije, pravu katastrofu je hrvatska pomorska orijentacija doživjela ulaskom u jugoslavensku državu. Na svakom nas je području Jugoslavija desetkovala, na tome ne i ponajmanje.

Sedam desetljeća mi nismo dostatno razvijali flotu, sedam desetljeća nismo gradili ceste koje su Hrvatsku unutrašnjost spajale s morem, sedam desetljeća Hrvate se dijelilo po regionalnom ključu pa su svi narodi i sve zemlja na svijetu imale svoj jug, jedino se južna dalmatinska Hrvatska nije smjela nazivati južnom Hrvatskom.

 

I kada smo se ponadali da je uspostavom hrvatske države i potiskivanjem ratnih brodova Jugoslavenske ratne mornarice, jednog od simbola jugoslavenske okupacije hrvatskih zemalja, tome napokon došao kraj, suočili smo se s bolnom činjenicom da ni danas ne vladamo onim što nam pripada i na temelju povijesti i na temlju demografskih i gospodarskih razloga i na temelju međunarodnog prava mora.

Oslanjajući se na to pravo, koje je, kao što znamo, u znatnoj mjeri kodificirano Konvencijom UN-a o pravu mora iz 1982., u travnju 1990., dakle u vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, točno stotinu obalnih država već je proglasilo isključivi gospodarski pojas.

Mi to nismo mogli učiniti već tada, 1990., naravno, ali smo to mogli učiniti onda kad to ipak nismo učinili – nakon stjecanja i obrane neovisnosti, odnosno nakon međunarodnog priznanja. Da smo o tome razmišljali govore neke odredbe iz prvog Pomorskog zakonika, onog iz 1994., 4. glava njegovog 2. dijela, članci od 39. do 42., makar je i ona govorila o gospodarskom pojasu, a ne o isključivom gospodarskom pojasu.

Bila je tada okupirana četvrtina hrvatskog državnog teritorija i nismo baš bili miljenici tzv. međunarodne zajednice, ali smo pokazali bar načelnu spremnost da zaštitimo vlastite interese, ne dirajući u međunarodno pravno načelo slobode mora.

Zapravo, ni u jednom trenutku se nije smjelo oklijevati s poduzimanjem tog čina jer je posrijedi razmjerno mlad institut međunarodnog prava mora, nastao nakon II. svjetskog rata te se još uvijek nalazi u fazi previranja, odnosno u procesu oblikovanja kojeg mnoge obalne države nastoje iskoristiti prejudicirajući općeprihvatljiva riješenja.

Jadransko je more poluzatvoreno more, s obzirom na to mi, dakle, čak i ne bismo mogli iskoristiti sve ono što nam konvencija iz 1982. nudi, ali smo prema procjenama stručnjaka mogli dobiti najmanje 21-22 tisuće četvornih kilometara gospodarskog pojasa koji, doduše, tu ste u pravu, nije dio državnog područja, nije područje koje bi bilo pod teritorijalnom suverenošću hrvatske države, ali jest područje kojim smo mogli štititi nacionalne interese i ostvarivati znatne koristi.

No, na proglašenje IGP-a mi se nismo odlučili. Hrvatski je sabor o tome prvi put raspravljao u srpnju 2001., a tada je sluganska i podanička „trećejanuarska“ većina odlučila odgoditi glasovanje o tome uz bizarno obrazloženje Račanove vlade da bi to, citiram, „narušilo ugled Hrvatske kao pouzdanog partnera i čimbenika stabilnosti Europe“.

Pri tom se ignorirala činjenica da su, npr. sve zemlje članice EU koje imaju obalu na Atlanskom oceanu davno proglasile IGP, negdje tek ribolovni pojas, a mi kao pijani bogataši i kalkulanti odrekli smo se koristi koje smo mogli imati. Iako su hrvatski stručnjaci za međunarodno pravo, a nekoliko njih su, kao što smo čuli, autoriteti na svjetskoj razini, zastupali mišljenje da nema pravnih razloga protiv proglašenja IGP-a, a da politički ne smiju prevagnuti jer se uspjesi ne postižu popuštanjem, odricanjem i kapitulacijama, mi tada nismo posegli čak ni za mješovitim režimom, poput, primjerice, mogućnosti da do jednog djela proglasimo isključivi gospodarski, a u drugom dijelu ribolovni pojas.

Dakle, ne radi se samo o ribolovu, radi se i o istraživanjima mora i podmorja, o ekološkim rizicima, o opasnostima za zdravlje našeg i susjednih naroda, pitanjima koja se tiču turizma itd.

Zbog poslovično kratkog hrvatskog političkog pamćenja podsjetimo na historijat ovog problema kao na povijest beščašća, nesposobnosti i licemjerja hrvatske političke klase, g. Klisoviću – od dosljednosti nema niti „d“.

Te 2003. pronađen je „mutant“ nazvan Zaštićeno ekološko-ribolovni pojas, skraćeno ZERP. Nitko nije tada taj prijedlog napadao kao tadanji oporbeni HDZ, a u tome se posebno isticao bliski Sanaderov suradnik i kolega Vladimir Šeks koji je ZERP nazvao, citiram, „čudnovatim kljunašem“. Kada je Hrvatski sabor 2003. donio odluku o proširenju jurisdikcije RH na Jadranskom moru, ona je obuhvaćala samo jedan dio ovlaštenja iz konvencije iz ’82. pri čemu je primjena novog režima odgođena za godinu dana. HDZ je glasovao protiv te odluke, Sanader je ponovio sintagmu „čudnovati kljunaš“, dapače, u ime HDZ-a je grmio, da „EU ne može vršiti pritisak na Hrvatsku da ne proglasi gospodarski pojas jer je to utemeljeno u konvenciji koja je starija od EU“.

Citiram dalje dr. Sanadera, „Ajmo prenijeti ovu odluku na hrvatske građane pa neka se referendumom odluči“ – on je, dakle, jedan od preteča izravne demokracije –„Neka se referendumom odluči što hrvatski građani žele. Nećemo glasovati za ovo što nije ni IGP niti ono što je Vlada izvorno predložila. Dobili smo neki „bućkuriš“, tipični proizvod starog hrvatskog nagodbenjaštva i nagodbenjačke politike.“

Kada preuzima vlast nekoliko mjeseci kasnije, dr. Sanader pravi zaokret te od Račana preuzima kormilo istog onog poznatog hrvatskog nagodbenjaštva, a sve u duhu političke misli vodilje prema kojoj je Hrvatska, citiram, „spremna podnijeti svaku žrtvu da postane članicom EU“ radi koje je tadašnji njemački kancelar Schräder pohvalio dr. Sanadera jer, citiram, provodi politiku Ivice Račana kao što magistar Plenković danas na svim poljima provodi politiku Vaše bivše vlade, gospodine Klisović.

Dakle, HDZ-ova većina, u tom novom sazivu Sabora, začinjena neizbježnim SDSS-om 2004. donijela je još skandalozniju odluku o dopuni odluke o proširenju jurisdikcije Hrvatske na Jadranskom moru tako da se ne odnosi na članice EU. To se onda sukcesivno produljavalo 2006. i 2008. sve do iznalaženja tzv. zajedničkog dogovora u EU duhu do kojega, naravno, nikad nije došlo.

U međuvremenu u hrvatskom političkom teatru nagodbenjačko-kapitulantiski komad ostaje isti, samo su se uloge mijenjale. Tada oporbeni SDP predizborno je zanovijetao zbog odgode primjene ZERP-a. Da stvar bude bizarna, primjerice, tadanji zastupnik Neven Mimica, koji se suverenistički obrušavao na HDZ tražeći primjenu ZERP-a na članice EU odmah jer je to, citiram, „test naše daljnje pregovaračke pozicije u pregovorima s Unijom“, da bi potom zanijemio s pozicije dobro potkoženog briselskog povjerenika tako da danas nitko u Hrvatskoj ne samo da ne zna čime se g. Mimica u Bruxellesu bavi već smo svi zaboravili i kako izgleda uopće – sve dok jučer nije banuo u sklopu SDP-ove izborne kampanje kao svojevrsni duh.

Dakle, nakon toga Milanović docira HDZ-ovim vladama, čini mi se, Plenkovićeve pomajke Jadranke Kosor, govori o „slavensko-maritimnim osobinama hrvatskog naroda“ koje ta vlada dovodi u pitanje. Dakle, nakon kampanje dolazi do Milanovićeve Kukuriku-vlade – a nakon toga o primjeni ZERP-a na članice EU niti „z“.

Dakle, Neovisni za Hrvatsku podupiru ovaj prijedlog odluke. Mogao je on biti i bolji, a valjda bi i bio bolji da nije došao u predizborno vrijeme i u predizborne svrhe. Moglo bi mu se prigovoriti da možda nedovoljno razlikuje suverenost i suverena prava u ocjeni stanja, a ta dva pojma nisu istovjetna, da previđa fluidnost nekih normi Konvencije i propušta primijeniti praksu nekih drugih država koje nastoje iskoristiti te pravne nedorečenosti kako bi osigurale što viši stupanj zaštite svojih prava.

Predlagatelj u točki 3. ove odluke vrlo liberalno drugima jamči ta prava i slobode čime se zapravo u jednom nemalom dijelu dezavuira smisao same odluke. Nema valjanog objašnjenja zašto se odgađa primjena ove odluke na 1 godinu.

Dakle pitanje proglašenja IGP-a je pitanje načela, ne kuna, ne eura.

R.I./Foto:screenshot