Na današnji dan je preminuo prvi demokratski izabrani hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman.
Da je kojim slučajem on bio Austrijanac, Nijemac ili Francuz, Amerikanac ili Englez, te da je tim nacijama nakon 70 godina diktature i nesamostalnosti opet donio samostalnost, slobodu i demokraciju, njegovo sjećanje bi bilo obilježeno narodnim slavljima, akademskim raspravama i školskim natjecanjima.
No, Hrvati s razlogom nisu imali svoju državu do 41. pa ju izgubili 45. i onda opet skoro 70 godina.
Očito se radi o narodu koji je u stoljećima stranih okupatora i vladara u svoju podsvijest ugradio misao o državi kao intelektualno filozofskom pojmu, a ne realnom stanju življenja.
Hrvatska državnost je napunila stranice knjiga, molitve obitelji i snove mladića i djevojaka, ali nije uspjela napuniti mozgove i planove koji bi tu državnost i ostvarili.
Za takvo ostvarnje je energija protivna slobodi i državi bila daleko jača, uvijek prisutna, donešena, plaćena, promovirana i sustavno unošena u institucije, kulturu i mozak svih generacija.
Hrvati su naučili o svojoj državnosti govoriti u pjesmama koje bi ipak prethodno cenzurirali, u raspravama na znanstvenoj razini i u zatvorenim krugovima sanjara među kojima je uvijek bio nečiji špijun, vlastite ili tuđe krvi.
Čak i najveći muževi i žene su hrvatsku državnost shvaćali kao neku vrstu pjesničko filozofskog ostvarenja, a ne političkog programa. Rastrgani između Rima, Beča, Pešte i Beograda, katolicizma, pravoslavlja i islama, Hrvati su kao politička zajednica zastupali dijametralno suprotne stavove o svojoj državi, ponekada romantičarske, nekada revolucionarne, ali rijetko provedive.
Prvi koji je državu ozbiljno stavio u središte i učinio ju političkim programom, bio je Ante Starčević. Sve nakon njega su nijanse i pokušaj implementiranja njegovih ideja. Nakon Ante Starčevića ideja ostvarive dražve je zaživjela, ali je opiranje bilo izrazito veliko, svađe, podmetanja i navodna čistoća ideja su postale gromade kamena na putu prema državi i slobodi.
Tek je ustaški pokret uspio ideju dražve pretvoriti u pravi politički i vojni pokret. Revolucionari, mahom visoko obrazovani nacionalisti, su konačno ostvarili san, no u vremenu u kojem je krivi saveznik bio jedina mogućnost ikakve države.
Takva konstelacija je opet Hrvate vratila na početak, uz dodatnu hipoteku fašizma i ubitačno opravdanje partizanima da poubijaju pola milijuna najboljih i tako za vijeke vjekova zakopaju ideju hrvatske države, pretvarajući ju u formalni oblik za nepobunu i suštinsku platformu za trajno odnarođivanje i nacionalno uništenje.
Da je taj proces potrajao još desetak godina, vjerojatno bi naum i uspio, no mali narodi, vjerni svojem identitetu imaju i sreće, ja bih rekao Bog je na njihovoj strani.
U takvim vremenima Bog šalje nekoga, onoga koji dolazi ili je odgojen u elitnim školama vlastodržaca, samo on poznaje sturkture i može ih srušiti ako ima nesalomljivu vjeru i snagu da ostvari Božji plan.
Kao što je Mojsije odrastao na kraljevskom dvoru, i tako stekao neophodne vještine, tako je i Tuđman bio partizan, odrastao uz najvećeg zločinca, možda i sam sudionik pokolja, al Bog često piše po krivim linijama ispravno.
Tuđman ničim nije bio predodređen da bude onaj koji će stvoriti nacionalnu državu. Nije bio ni vjernik, ni nacionalist, niti je nejgova osobna povijest bila pokazatelj da će on biti taj.
Možda su ga odabrali i oni koji su mislili preko njega zadržati moć. Sve je moguće, al jedno je sigurno.
Tuđman je u odlučnom trenutku preuzeo svoju odgovornost i poveo svoj narod u izlazak iz jugodiktature.
Koliko je to bilo teško pokazuje i današnja nametnuta, ali i stvarna, nostalgija za tim vremenima. Tuđman nije bio jedini koji je stvorio državu, nije možda bio ni najbolji moralno ili politički, ali je bio onaj koji je dobio štap kojim je razdvojio more ropstva i izveo svoj narod.
Kao i kod Mojsija, tako i kod Tuđmana imamo nekoliko važnih značajki koje ga razlikuju od drugih, postizlaznih vođa, onih koji odmah grade zlatno tele čim je mala kriza.
I Tuđman i Mojsije su bili dio sustava u kojem je narod robovao.
Njih obojica su bili po svim procjenama osuđeni na neuspjeh, ali su vjerovali u veliku ideju. Bez vojske i naroda ni Mojsije ni Tuđman ne bi uspjeli.
I na kraju ono najvažnije:
Sjećate li se krunica oko vrata? Da, bez Boga i vjere ne bi bilo ni Izraela ni Slobodne Hrvatske.
Tuđman je bio jedan kamenčić, onaj koji je bio bitan u odlučujućim trenucima, on je bi taj koji je preuzeo datu mu moć, osnovnu karakteristiku vođa.
On se nije nećkao i rekao neka budu drugi, on je prihvatio tu ulogu, taj zadatak, to prokletstvo i blagoslov.
Preuzeo ga je jer je osjećao da njegov narod traži i zaslužuje slobodu i državu.
Njegove osobne nedorečenosti, povijest grijeha i grijesi mladosti Bog je oprao onoga trenutka kad ga je sa štapom poronuo u rat za slobodu, more kroz koje je izveo narod.
Tuđman nije bio jedini, nije možda niti najveći, ali on je jedan od malobrojnih koji je preuzeo svoju odgovronost u životu svojeg naroda.
Upravo zato njemu je mjesto pored najvećih u hramu hrvatske povijesti. Da nije toliko važan, ne bi ga dokazani neprijatelji i hijene toliko napadali.
Zato zapalimo danas svijeću zahvalnosti Bogu što nam je u odlučnom trenutku poslao odlučnog čovjeka!
Vinko Vukadin/Foto:Obiteljski arhiv FT
