Vojni komentator Krnić: “Odustane li Hrvatska od borbenog zrakoplovstva, biti će prva zemlja u Europi koja je to napravila”

DENIS KRNIĆ dugogodišnji je vojni komentator iz Splita. Kao novinar intervijuirao je, između ostalih, i zapovjednika NATO-a za sjever Europe čuvenog njemačkog generala i pilota Petera Voglera „Titana“, Victoriju Nuland, šeficu američke misije pri sjedištu NATO-u u Bruxellesu i kasniju pomoćnicu američkog državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja, mnoge hrvatske i strane generale te ministre obrana.

 

Kao hrvatski novinar posjećivao je vojne baze po Europi među kojima najveću zrakoplovnu bazu NATO-a na Mediteranu „Decimomannu“ na Sardiniji, Brunssum u Nizozemskoj gdje se nalazi zapovjedništo NATO-a za sjevernu Europu, a u Rusiji je posjetio i bazu „Gromov“ gdje se vrše ispitivanja ruskih borbenih i civilnih zrakoplova.

Napori ministra obrane Damira Krstičevića da vrati školski brod „Jadran“, kao i planirana kupnja novih borbenih lovaca za HRZ prilika je za razgovor s ovim vojnim analitičarem iz Splita koji je ujedno i vanjski član Savjeta za sukcesiju vojne imovine bivše SFRJ pri Ministarstvu obrane RH.

Jedan ste od rijetkih domaćih novinara koji se bavio sukcesijom vojne mase bivše SFRJ i upozoravali ste kako je vrijeme da Srbija i Crna Gora obeštete Hrvatsku za otetu imovinu JNA sa teritorija RH, a koju su platili hrvatski građani. Uključeni ste i u ideju povratka školskog jedrenjaka „Jadran“ koji se od početka 90-ih nalazi u Crnoj Gori, daleko od Splita svoje matične luke.

To nije samo ideja. To je živi projekt na kojem rade vrijedni ljudi iz MORH-a čiji rad nije dovoljno prepoznat. Ja sam u toj priči više kao entuzijast. Premijer Plenković je kao europarlamentarac u Europskom parlamentu govorio o potrebi povratka „Jadrana“ u Hrvatsku i neki su njegovi sadašnji najbliži suradnici, uključujući i ministra Krstičevića, prepoznali važnost i značenje koje taj jedrenjak ima za hrvatsku pomorsku baštinu. Trebalo bi vratiti u domovinu i MiG-21R Rudolfa Perešina koji se nalazi u Austriji i tu su učinjeni neki važni potezi. Beč je sada na potezu.

Ipak, čini se da nema konkretnih poteza naše diplomacije da se „Jadran“ vrati kući.

To je nešto što je trajalo godinama i što je crnogorska strana vješto iskorištavala. Takva situacija je zapravo trajalo sve do nekoliko tjedana kada je crnogorska strana odustala od planiranog putovanja „Jadrana“ do Venecije i Kopra nakon upozorenja hrvatske države. Konačno pravi potez. Trebalo je još davno zatražiti zabranu korištenja „Jadrana“ dok se ne riješi njegov pravi status i pitanje sukcesije. Čak su nam prije par godina Amerikanci neslužbeno ponudili pomoć u povratku broda u Split, ali su neki to odbili.

Možemo li zajedno sa Crnogorcima koristiti brod i biti zajednički vlasnici?

Međunarodno pravo ne poznaje termin „zajedničkog vlasništva“ kada je brod u pitanju. Koja bi se zastava u tom slučaju vijorila na krmi broda?

Imamo školski brod „Kraljicu mora“, što ćemo s njim?

Sada se pokušava taj brod ugurati u sustav školovanja HRM-a, a pomorski stručnjaci odavno govore kako se taj brod ne može svrstati niti u jednu kategoriju brodova jedrenjaka i da je pun raznih konstrukcijskih kompromisa. To je „čudnovati kljunaš“. I laiku će kada pogleda „Kraljicu mora“ biti jasno da u izgledu tog plovila nešto ne štima. Nema sklada, nema estetike trupa i jedara, nema štiha starine, nema one ljepote koja resi jedrenjake. Studij Vojnog pomorstva kojeg je pokrenuo MORH prilika je za povratak najslavnijeg hrvatskog školskog jedrenjaka na radost svih hrvatskih, ali i stranih pripadnika ratnih mornarica koji bi na njemu željeli ploviti i obučavati se. Ne može „Kraljica mora“ glumiti „Jadrana“. To je kao da Stojadin glumi Ferrarija“.

Planirana obnova ratnog zrakoplovstva?

Posve jasno da hrvatski vojnik mora biti na moru, na kopnu i u – zraku. Onima koji govore kako Hrvatskoj ne trebaju borbeni avioni treba pojasniti da ukoliko ugasimo tu elitnu komponentu HRZ-a, onda sposobnost čuvanja hrvatskog neba moramo delegirati nekoj od susjednih zemalja iz NATO saveza. Ne bi smo bili jedina zemlja bez svog borbenog zrakoplovstva, ali bi smo bili prvi u Europi koji su ga se odrekli. Možete li zamisliti situaciju da nakon što smo krvavo izborili državnu samostalnost iznad Zagreba patroliraju mađarski ili, recimo, iznad Dalmacije talijanski borbeni lovci? Bio bi to stoljetni, geopolitički hrvatski debakl.

MORH je dobio više ponuda, od Švedske, Francuske do Izraela. Koja vam se čini najprikladnijom?

Bilo je mnogo ponuda u zadnjih 10, 15 godina. Još tijekom 2011. u procesu izbora višenamjenskog borbenog aviona za HRZ, stručnjaci MORH-a su razmatrali zaprimljene ponude novih zrakoplova; švedski JAS-39C/D, ruski MiG-29M2, američki F-16 block 50/52 i njemački eurofighter typhoon, kao i ponude rabljenih lovaca JAS-39 gripen, francuskog miragea, njemačkog F-4F phantom, ruskog MiG-29 SD, te izraelskog kfir C-10. Sada je razlika u tome što su Rusi ne zbog tehničkih nego isključivo političkih razloga otpisani, a Izraelci su ponudili zrakoplove F-16 netz i barak sa širokom paletom cijena i opreme.

Šveđani su se također jako mobilizirali, no sada nude isključivo nove zrakoplove. U cijeloj priči je smiješno da se po četvrti put radila studija o izboru zrakoplova. Pitam se postoji li u HRZ-u i MORH-u stručni kadar koji bi objektivno analizirao sve ove ponude po svim aspektima, jer ovako proizlazi da mi već 15 godina pojma nemamo kakav nam zrakoplov treba. Bojim se da nema ni dovoljno stručnjaka koji znaju izraditi RfP, odnosno zahtjev za ponudama prema proizvođačima. Godine negativne selekcije su učinile svoje.

Koji bi zrakoplov bio najbolji za HRZ?

Uvijek sam za dvomotorni zrakoplov. Takav, za razliku od jednomotornog , u svim vrstama zadaća jamči veću sigurnost pilota i letjelice kao vrijedne državne imovine. Uz to, ne zaboravite da Hrvatska ima golemi morski teritorij iznad kojeg treba sigurno letjeti i obavljati zadaće. Puno veći problem je što u promišljanju o budućnosti HRZ-a nema ambicija, nema originalnosti po kojoj bi HRZ bi prepoznat i cijenjen unutar Sjevernoatlantske alijanse, nego se sva promišljanja svode na obični copy paste zrakoplovstava zemalja iz šireg okruženja.

Zašto je važno izabrati odgovarajući zrakoplov u tehničkom, ali i gospodarskom smislu?

Izborom aviona odabire se i dugoročni strateški partner te se valja zapitati ono najvažnije: koje će blagodati osjetiti osiromašeni građani RH od nabave borbenog aviona. Čini se da su i razmišljanja ministra Krstičevića upravo na tom putu. Iz pozicije kupca zrakoplova moramo izvući najbolje za svoje zrakoplovstvo, ali i gospodarstvo. Ne zaboravite da HRZ-u treba i dozvučni zrakoplov- trenažer kako bi bio što lakši i osposobljeniji prijelaz pilota neki od budućih borbenih lovaca, a čije se vrijednosti mjere u desetcima milijuna eura.

Da nam se ne dogodi da se zbog manjkave obuke s neba ruši vrlo vrijedna državna imovina, a što ne bi bio prvi put. Treba misliti na pilote, pogotovo one nove koji dolaze. Njihova sigurnost, trenaža i motiviranost su na prvom mjestu, iako je motiviranost zasigurno poljuljana nakon pojave raznih nemogućih kvarova nakon takozvanog „remonta“ u Ukrajini. Bojim se da će najniža cijena biti jedina koordinata po kojem će se rukovoditi odgovorni u ovom projektu i to može dugoročno biti vrlo loše. Što takav pristup znači najbolje vidjeli smo u slučaju remonta MiGova.

Mogućnost suradnje sa Izraelom u obnovi HRZ-a zvuči jako primamljivo?

Definitivno, ali mi smo majstori propuštenih prilika, posebno kad je Izrael u pitanju. Još u drugoj polovini 90-ih prošlog stoljeća Izrael nam je nudio modernizaciju MiGova i otvaranje regionalnog centra za remont i modernizaciju MiGova u ZTC-u. Tadašnje očijukanje sa Izraelom je završilo tako da je takav centar otišao u Rumunjsku, u „Aerostar“, pa su danas Rumunji ne samo ovladali visokim tehnologijama i povezali se sa izraelskom avioindustrijom , nego surađuju i sa globalnim zrakoplovnim divovima kao što su Airbus i Boeing. Uz to, upravo usvajaju i sposobnosti za generalni servis zrakoplova F-16. Malo je poznato da nam je prije 15 godina Izrael nudio zajedničku proizvodnju pješačkog naoružanja i modernizaciju naših tenkova T-55.

Kako gledate na rusku donaciju 6 komada MiG-29 Srbiji?

Ako nešto košta 185 milijuna eura onda to teško može biti donacija. Ono na što treba obratiti pažnju su sposobnosti i naoružanje koje će imati ti zrakoplovi nakon remonta i eventualne modernizacije. Hoće li uopće biti modernizirani i na koji standard? Na standard SM ili SMT verziju ili nešto između? Modernizacija i naoružanje su ključan detalj. SM verzija , primjerice, ima radar dometa 120 kilometara koji istodobno prati 10 ciljeva u zraku, moderne ciljničke sustave, povećani kapacitet nošenja ubojnih sredstava, itd,…. SMT verzija je puno naprednija verzija MiG-29 koja ima veći kapacitet goriva i prepoznatljivu leđnu grbu iza pilotske kabine, veći dolet, veću nosivost naoružanja, sustave za protuelektronsko djelovanje, odličan radar koji može pratiti i ciljeve na kopnu i moru, te ergonomsku kabinu.

Zanimljivo je da se u SMT verziju može ugraditi i elektronika zapadne proizvodnje. Vrlo respektabilne platforme u obje varijante modernizacije, posebno ako će prema najavama dobiti rakete zrak-zrak dometa 120 kilometara. To hrvatski vojni planeri ne smiju zanemariti. Avioni koje su Srbi dobili jesu stariji, ali nisu stare krame. Proizvedeni su u drugoj polovici 80-ih i oni su u resursu. Uz ruske MiGove, spominje se i donacija zrakoplova te protuzračnih sustava iz Bjelorusije.

Srbi kupuju ruske avione, a s druge strane kupnjom višenamjenskih helikoptera konzorcija „Eurocopter“ strateški se povezuju sa Njemačkom, kao i europskom avioindustrijom, koja će im osim helikoptera isporučiti i znanja za njihovo održavanje, a vrlo moguće tehniku i certifikate za otvaranje regionalnog centra za remont helikoptera. Nejasno je zašto se Hrvatska s nikim nije strateški povezala po pitanju industrijske suradnje i usvajanja visokotehnoloških znanja.

Tu i tamo pojave se glasovi o ponovnom uvođenju podmornica u HRM. Kako na to gledate?

Podmornice su ofenzivno naoružanje i držim da kao takve one u Jadranu, u odgovarajućem geopolitičkom kontekstu, imaju smisla samo ako nose protubrodsko raketno naoružanje. To su shvatili i u bivšoj JRM pa su pred raspad Jugoslavije razvijali projekt „Lora“, podmornice sa protubrodskim raketama koje se planiralo kupiti u Francuskoj ili SAD-u. Kakva to trenutačna prijetnja, ili projekcija budućih prijetnji, opravdava podmornice u Jadranu? Podmorničarstvo je izuzetno skupa stavka i za takvo nešto mala Hrvatska jednostavno nema novac. Posebno kada vitalni segmenti HRM-a, kao i HRZ-a, vape za velikim ulaganjima.

Kako gledate na projekt podmornice „Drakon“?

Zanimljiv projekt, posebno za Jadransko more. No, podmornica sa samo jednom torpednom cijevi teško se može smatrati ozbiljnim borbenim sredstvom.

Kako komentirate najavljeno slanje hrvatskih vojnika na Baltik, na granicu s Rusijom.

Jasno je da kao članovi NATO saveza imamo obveze, ali ne moramo od naših vojnika raditi, kako je to primjetio jedan moj prijatelj, glinene golubove.

D. Lukić/foto:privatni arhiv