Odluka o kupnji novog borbenog lovca za HRZ koja se očekuje do kraja godine, te isporuka prve tranše ruskih MiGova-29 Srbiji, povod je za razgovor s dobrim poznavateljem zrakoplovne tehnike i dugogodišnjim vojnim komentatorom iz Splita Denisom Krnićem.
Srpska nabava MiGova-29 iz Rusije izazvala je veliku pažnju medija. Hrvatski mediji te zrakoplove izruguju zbog starosti, dok srpski mediji, očekivano, te MiGove glorificiraju do te mjere da su se prozvali regionalnom zrakoplovnom velesilom.
Miroslav Lazanski smatra da će s tim MiG-ovima Srbija biti superiorna. Kako Vi gledate na cijelu tu priču?
– Lazanski tradicionalno producira spinove za kućnu upotrebu. Istina je kao i obično, negdje između. Te MiGove ne treba precjenjivati, ali ni podcjenjivati. Treba pojasniti da prvi isporučeni MiGovi-29 na Batajnici trenutačno nisu u srpskom vlasništvu, nego su vlasništvo ruske državne tvrtke „Rosoboronoexport“.
Drugo, nije poznata dinamika isporuke svih 6 zrakoplova. No, poznato je da će se ti zrakoplovi remontirati da mogu letjeti idućih 15-tak godina.
Tu je potrebno prilagoditi sustave isporučenih aviona s sustavima veza i modovima koje koristi srpsko zrakoplovstvo. Hoće li ti isporučeni MiGovi biti modernizirani nije službeno rečeno. Uvjeren sam da od modernizacije neće biti ništa, jer Srbija nema novce da te zrakoplove podigne na SE, SD, a kamoli na SM ili SMT verziju.
Remontirani zrakoplovi bit će sasvim solidni za zadaće air-policinga srpskog zračnog prostora te za obuku i održavanje trenaže novih i postojećih pilota.
Kolika je borbena vrijednost tih gotovo 30 godina starih zrakoplova?
– Generalno gledajući, struktura borbenog zrakoplova može biti stara 30 godina, ali ako je elektronika nova, uz suvremeni radar i suvremene rakete zrak-zrak, onda je takav zrakoplov respektabilan stroj. Srbi su spomenute 29-ke nabavili kao nekakvo privremeno rješenje s obzirom na jako loše tehničko stanje njihovog lovačkog zrakoplovstva.
MiG-29 definitivno ima borbenu vrijednost i velika je opasnost za svaki zrakoplov koji mu se nađe u optičkoj vidljivosti. MiG-29 je jedini borbeni zrakoplov koji u vertikalnom penjanju doseže nadzvučne brzine. To ne mogu ni Gripen, a ni F-16. To je nešto što nećete pročitati u promotivnim brošurama ili na internetskim portalima s kojih tzv. „vojni stručnjaci“, u pisanju tekstova često kopiraju podatke i to nažalost netočne.
Također, i sa samo jednim motorom u funkciji 29-ka može letjeti nadzvučno. Dakle, nije za podcjenjivanje. U tom smislu je važno kolikog će dometa biti rakete novog borbenog lovca HRZ-a. Da ne ispadne kraju da smo nabavili luk bez strijele.
Kako gledate na pristigle ponude za izbor novog hrvatskog nadzvučnog lovca?
– S obzirom na novčani raspon ponuda od 450 milijuna eura do 1,1 milijardu eura, jasno je da ni na Zapadu nema besplatnog ručka iako smo u NATO-u, jedni drugima saveznici, strateški prijatelji, itd…. Zrakoplovstvo je najskuplja i tehnički najsofisticiranija grana oružanih snaga. Tu ne smije biti improvizacije sa tehnikom. U suprotnom, ljudi ginu. Zrakoplovna tehnika ne oprašta greške.
Neki hrvatski vojni analitičari pišu kako bi novi lovac HRZ-a mogao biti američki F-16 block 70?
– To baš lijepo zvuči. Onako, baš za napaliti čitatelje ili novinske urednike željne senzacija. Međutim, teško je pobjeći od činjenice da smo, što je službeni podatak Eurostata, najsiromašnija članica Europske unije. Naš ministar obrane Krstičević vrlo je realan u pristupu obnove naše lovačke avijacije. Poručio je da nabavka nove eskadrile ne smije opteretiti hrvatski državni proračun, niti biti uteg budućeg razvoja ostalih grana naših oružanih snaga. U tom smislu, financijski parametri izbora lovca su poprilično jasni.
Možete li nam pojasniti što se od ponuditelja zrakoplova za HRZ tražilo u Zahtjevu za ponude (RFP) koje je MORH poslao prije nekoliko mjeseci?
– Traženi odgovori odnose se na financijske aspekte ponuda. Prethodnim Zahtjevom (RFP) tražene su temeljne karakteristike aviona, operativne mogućnosti višenamjenskog borbenog aviona, detaljan opis konstrukcije i svih sustava aviona, količinu i vrste naoružanja koje može nositi. Potom se traži razina NATO interoperabilnosti i kompatibilnosti, dostupnost potpore u održavanju, raspon i dimenzije zemaljske infrastrukture, te obuka pilota i zemaljskog osoblja
Šveđani su nam ponudili novi Gripen. Kako gledate na tu ponudu?
– Još 2011. godine švedska strana ponudila je 12 novih aviona JAS-39C/D za ukupan iznos od 550 milijuna na rok otplate od 15 godina. Rečena cifra je bez godišnjih operativnih troškova te eskadrile koji su tada procijenjeni na 43 milijuna eura. Koliko mi je poznato, i sada je slična ponuda na stolu. Gripen je u potpunosti NATO kompatibilan borbeni lovac.
Cijena jednog sata leta aviona JAS-39 je 3.300,00 eura uključujući gorivo, potrošni materijal, pričuvne dijelove, servis motora i održavanje. Najmanji broj potrebnog zrakoplovno-tehničkog osoblja je svega 60 za I. i II. stupanj održavanja. Šveđani su sebe nametnuli kao favorite i zbog višegodišnje medijske kampanje, posebno u domeni gospodarske kompenzacije.
Ima li ta ponuda po vama negativne strane?
– Nema idealne ponude. Prvenstveno, pitanje je koliko visoka pojedinačna cijena zrakoplova korespondira s hrvatskim financijskim mogućnostima. Također, kod inačice JAS-39C/D nužna je naknadna prilagodba infrastrukture.
Kako mediji javljaju, Amerikanci nam navodno nude nove verzije zrakoplova F-16 block 70, vrlo sličan, gotov identičan blocku 50/52. Također se spominje da su Grci ponudili F-16 block 30, a Izrael svoju verziju F-16 Barak.
– Ne tako davno F-16 block 50/52 SAD je nudio Hrvatskoj u sklopu ERFAP-a, odnosno European Regional Fighter Acquisition Program-a. U sklopu regionalnog pristupa, s baziranjem na multimultilateralnoj suradnji, taj tip lovca ponuđen je i Bugarskoj, te Rumunjskoj. Cijena jednog aviona F-16 block 50/52 iznosila je 60 milijuna američkih dolara. Vjerujem da je i danas ponuđena cijena slična ili nešto viša, a što je poprilična cifra za hrvatske financijske prilike. Nisam siguran nude li nam Amerikanci projekte gospodarske kompenzacije. Prijašnjih godina nisu nudili.
Izraelski F-16 Barak?
– To su jako dobri strojevi, nakrcani svom mogućom naprednom opremom i elektronikom. Njegova kupnja Hrvatskoj bi donijela dugoročno, strateško, vojno i političko povezivanje s Državom Izrael. Vjerujem da bi se od Izraela mogli nabaviti i suvremeni PZO sustavi srednjeg dometa koji nam kronično nedostaju. Međutim, pijesak i pustinja nikako nisu „frendly“ okolina za osjetljive zrakoplovne motore i instalacije, pa tek treba vidjeti koliko letnih resursa su ponudili Izraelci.
Loše i dobre strane zrakoplova F-16?
– F-16 je dokazani avion sa širokim spektrom najsuvremenijeg naoružanja. Široko zastupljen u članicama NATO-a. Potpuno je NATO kompatibilan. F-16 donosi dugoročno strateško partnerstvo sa SAD-om ili Izraelom. S druge strane, minus kod ovog zrakoplova je što se zahtijeva velike modifikacije zemaljske infrastrukture i iznimnu čistoću infrastrukture, odnosno zrakoplovne piste kako ne bi došlo do usisa stranih predmeta u motor zrakoplov.
Iskustva istočnoeuropskih zemalja koji su novi korisnici F-16 kazuju kako HRZ tek čeka noćna mora kod prilagodbe infrastrukture. To je nešto o čemu se ne priča. Dalje, potreban je veliki broj zrakoplovno-tehničkog osoblja. Čak 200 za jednu borbenu eskadrilu. Cijena jednog sata leta aviona F-16 prema američkim službenim podacima iznosi respektabilnih 5.500,00 eura. Također, valja imati na umu i dugotrajna obuka od najmanje 2,5 godine za pilote i tehničare.
Kako nam je naoružanje sada ponuđeno?
– Koliko mi je poznato, zrakoplovno naoružanje nije obuhvaćeno u paketima ponuda, te da sukladno, svjetskoj praksi, ono predstavlja posebnu odvojenu stavku u pregovorima.
Kakav nam je „offset“ ponuđen?
– Gospodarska kompenzacija je nešto što hrvatska država mora definirati. O tome se pregovara posebno. Vlada RH mora ponuđaču zrakoplova, investitoru, reći što joj je bitno za investiranje ili koje domaće proizvode želi plasirati. Koliko ćemo biti uspješni u tome, ostaje da se vidi. U slučaju „offseta“ kod kupnje oklopnih „Patria“ nismo se proslavili. Zanimljivo da su Izraelci prije nekoliko godinu kada su ponudili svoje zrakoplove, izrazili i spremnost na kompenzaciju dijela ukupne vrijednosti paketa ponude kroz isporuku naše pitke vode.
Na čemu, po vama, MORH mora inzistirati kod ponuđača zrakoplova?
– U prvom redu na gospodarskoj kompenzaciji, jer osiromašeno hrvatsko gospodarstvo mora imati blagodati od jedne velike investicije kao što je kupnja borbenih zrakoplova. MORH potom mora inzistirati na što veći raspoloživi resurs aviona, što kraće vrijeme obuke pilota i tehničara, jednostavnu nabavu zrakoplovnog naoružanja, te brzo dostizanje početnih operativnih sposobnosti zrakoplova.
Ne zaboravite da je prema sporazumu između NATO-a i OS RH potpisanog 2009. godine, prenesena ovlast zapovijedanja nad deklariranim snagama OS RH, odnosno HRZ i PZO u sklopu sustava NATINAMDS (NATO Integrated Air and Missile Defence System). U skladu s istim, raspoloživost snaga dežurnog borbenog dvojca je 24 sata, 7 dana tjedno i 365 dana godišnje.
Za ovu važnu zadaću potrebno je osigurati stalno spremna 3 borbena aviona. Dva aviona u pripravnosti i jedan pričuvni avion. Za provedbu zadaće nadzora i zaštite zračnog prostora RH, kao i potpora snagama HKoV i HRM u provedbi združenih operacija, uz stalnu obuku i usavršavanje pilota u eskadrili, minimalni broj aviona svakako ne bi smio biti manji od 14 aviona. 10 jednosjeda i 4 dvosjeda. To je oduvijek bio stav struke. Sada traženi broj od 12 aviona dolazi u obzir samo u kombinaciji s 30%-tnim godišnjim naletom pilota na simulatoru, a to je oko 500 sati godišnje.
Zanimljivo je da nismo tražili ponudu za Eurofighter Typhon II ili francuski Mirage F 2000?
– Zašto bi? Taktičko-tehničke mogućnosti Eurofightera Typhona II su iznad naših potreba. Uz to, eskadrila takvih lovaca košta preko 1,2 milijarde eura. Što se tiče Francuza, morate znati da je prateća zrakoplovno-tehnička dokumentacija Miragea isključivo na francuskom jeziku. To bi stvorilo nezamislive svakodnevne probleme našim pilotima i tehničarima koji mahom barataju engleskim i ruskim. Na koncu, Mirage F2000 je zastario zrakoplov koji se povlači iz operativne uporabe.
Zrakoplove koji su u utrci za obnovu HRZ-a uživo ste gledali po Europi, sjedili ste u njima, pričali s njihovim pilotima, upoznati ste s mnogim tehničkim aspektima korištenja tih letjelica. Koji je vaš osobni favorit?
– Moj favorit nije među zrakoplovima koji se razmatraju za budućnost HRZ-a. Osobno preferiram dvomotorni zrakoplov kao što je MiG-35 koji sam razgledao na pisti zračne baze „Gromov“ u gradu Žukovskom južno od Moskve.
Članstvo u NATO-u ograničilo je Hrvatsku da nabavi zrakoplov koji je financijski daleko povoljniji od svih sada ponuđenih, borbeno daleko bolji, napredniji te koji zahtijeva minimalnu preobuku pilotskog i tehničkog osoblja. Da ne spominjem brže postizanje operativnih sposobnosti i daleko veću gospodarsku kompenzacije koja bi premašila sve što će nam ponuditi aktualni ponuđači.
Uz to, radi se o zrakoplovu otvorene konfiguracije koji lako može postati NATO kompatibilan. Međutim, članstvo u NATO ne osigurava uvijek ono što je u nekim slučajevima možda najbolje i naprikladnije za oružane snage jedne države.
Kad bi ste baš morali izabrati od ponuđenih?
– Kad baš inzistirate …. Bio bi to zrakoplov koji nosi operativne, tehničke , političke, a nadam se i gospodarske benefite kakav nosi ponuđeni lovac Države Izrael.
Marko Marković/Foto:privatni arhiv
