S obzirom na sigurnosne, tektonske promjene na europskom kontinentu izazvane ruskom agresijom na Ukrajinu, kao i, nama važnije, povratak Crne Gore u srpsku orbitu, valjka se zapitati je li kucno čas da Hrvatska odustane od demilitariziracije Prevlake?
Naime, prema nesretnom i za Hrvatsku vrlo štetnom sporazumu iz 2002. godine o privremenom razgraničenju na moru sa Crnom Gorom, ondašnja hrvatska vlada odustala je od bilo kakvog pristustva Oružanih snaga RH na kompletnom području Prevlake i u kopnenom zaleđu tog poluotoka; od punte Oštro do Konavala.
Čitav niz međunarodnih stručnjaka, na čelu sa akademikom Davorinom Rudolfom, godinama upozoravaju hrvatsku javnost kako je famozni Protokol između Hrvatske i bivše državne zajednice Srbije i Crne Gore, iz 2002. godine, o privremenom razgraničenju na moru (kod Prevlake) nepovoljan i štetan za Hrvatsku.
Pale su tad i teške riječi da bi trebalo “objesiti na kandelaber na Trgu u Zagrebu sve koji su potpisali taj Protokol“.
Tim Protokolom, među ostalim, omogućeno crnogorskoj policiji da ureduje u hrvatskom teritorijalnom moru, odnosno na hrvatskom državnom području.
Preciznije, hrvatski policijski brod, bez prisustva crnogorske strane, ne smije uploviti u hrvatske vode sa unutrašnje strane Prevlake, u Bokokotorskom zaljevu.
Suština Protokola s Crnom Gorom
Suština problema je u tome da tim protokolom uspostavljeno nepovoljno stanje prijeti postati trajno, čime Hrvatska ostaje uskraćena i za 420 četvornih kilometara površine mora!
Uzusi međunarodnog prava su takvi da privremeni međudržavni sporazumi, bilo koje vrste, koji se niz godinama ne mjenjaju, s vremenom postanu trajni. Republika Hrvatska spada u red malih zemalja koje ne posjeduju stratešku dubinu kopnenog teritorija, a što implicira niz pitanja po pitanju nacionalne sigurnosti i rješavanje djela tih pitanja izvan njezinih granica.
U vojnom smislu, svaka ugroza mora biti zaustavljena prije državne granice. Hrvatska je država vrlo duge obalne crte, jedinstvenog „potkovičastog“ oblika s vrlo uskim južnim dijelom na potezu od Splita, preko Makarske i Dubrovnika gdje se širina državnog teritorija s 23 kilometra (Makarska) sužava na svega 5 kilometara širine teritorija (Dubrovnik), čak i kraće dalje prema Konavlima i Prevlaci.
Južno od Ploča Hrvatska nema vojsku
Upravo zbog duge, „negeometrijske“ granice prema BiH, Hrvatska mora imati interes da zona susjedne države bude zona trajnog mira i stabilnosti, ali valja njegovati i visoki stupanj vlastite sigurnosno-obrambene budnosti. Za širi kontekst hrvatske kopnene i pomorske sigurnosti važno je stvaranje učinkovite konfiguracije brzog djelovanja i reagiranja, kako za nevojne zadaće, tako i za one – vojne.
Južno od Ploča, Hrvatska nema nikakav oblik vojne prisutnosti. U tom golemom prostoru, od Ploča do punte Oštro, nema ni jednog jedinog hrvatskog vojnika, nikakve vojarne, ni obrambene infrastrukture. U zračnoj luci Dubrovnik kod Ćilipa ne postoji čak ni komad piste za stalni smještaj dežurne pare borbenih aviona HRZ-a za provođenje zadaća nadzora zračnog prostora. Suludo nešto.
Ni povratkom vojske (mornaričko pješaštvo) u Ploče nisu kompenzirani ozbiljni sigurnosni problem koji proizlaze iz nepovoljnog geografskog oblika južnog kraka hrvatskog državnog teritorija. Obrambene “šupljine” hrvatskog juga dodatno su proširene novom političkom konfiguracijom u Crnoj Gori gdje sve istaknute političke dužnosti (predsjednik države, parlamenta, ministra obrane,…) drže Srbi, otvoreno privrženi militantnom i ekspanzionističkom režimu Aleksandra Vučića.
Marince na Prevlaku
Hrvatska nije specifičan primjer po pitanju nedostatke strateške kopnene dubine. To je značajka država poput Čilea, Izraela, Norveške, Singapura, zemalja Baltika ili Beneluxa, čiji su sigurnosni planeri nedostatak strateške kopnene dubine morali kompenzirati boljim rasporedom obrambene infrastrukture, svaka na sebi svojstven način. Što rade hrvatski vojni planeri?
Sagledavajući širi geopolitički kontekst, valja se zapitati je li kucnuo čas da Hrvatska obnovi vojnu nazočnost na području Prevlake? Ne govorimo o hrvatskoj vojnoj prijetnji Crnoj Gori, nego o posve legalnom interesu, kao i ustavnoj obvezi prema kojoj Oružane snage dužne štititi suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske te braniti njezinu teritorijalnu cjelovitost.
Bilo bi sigurnosno posve opravdano na Prevlaci imati baziranu satniju mornaričko-desantnog pješaštva, ( marinci, rekli bi Amerikanci) a za potrebe brzog reagiranja na eventualne ugroze, počevši od pomoći stanovništvu u slučaju prirodnih nepogoda do drugih nevojnih, kao i vojnih prijetnji. To mora biti postrojba spremna za manevar i intervenciju s mora, kopna i iz zraka u širem prostoru Prevlake, Konavala i Dubrovnika.
Hrpa kamenja zlata vrijedno
Prevlaka je strateški važan komad hrvatskog teritorija s koojeg se nadzire ulaz i izlaz iz Bokokotorskog zaljeva. S Prevlake se štite južni prilazi Dubrovniku, Cavtatu i Konavilima, kao i prilazi južnom dijelu hrvatskog Jadrana. Valjda je sada jasnije zašto Crnogorcima izuzetno odgovara sporazm o razgraničenju iz vremena SDP-ove vlade.
Lištiti vlastitu državu takve sigurnosne blagodati i prednosti mogu samo osobe sumnjivih, subverzivnih namjera ili, u blažoj soluciji, upitnih umnih sposobnosti. Zašto otvaramo ovu temu? Pa da nam se ne dogodi 1991.
Marko Marković/Foto: gardisti.hr
