Za Vladu i Sabor Siniša Glavašević službeno još uvijek izdajnik i agent KOS-a

Manolićeva komisija je Sinišu Glavaševića, Milu Dedakovića, Branka Borkovića, Marina Vidića Bilog, Nikolu i Ljiljanu Toth proglasila agentima KOS-a i optužila za rušenje ustavnog poretka. Vlada i Sabor su prihvatili izvješće, a ono je i danas na snazi.

Izvješće Državne komisije o obrani  Vukovara nastalo je u studenom i prosincu 1991. godine. Potpisao ga je Josip Manolić, (“Manolićevo izvješće”) predsjednik  Komisije.

Manolić je tad bio šef Ureda za zaštitu ustavnoga poretka (tijelo koje je koordiniralo  rad svih tajnih službi), a u Komisiju su, osim Manolića, bili Milan Ramljak, Gojko Šušak, Ivan Vekić, Željko Olujić, Josip Perković, Zdravko Mustać i Stjepan Herceg.

Komisija je nakon pada Vukovara  Sinišu Glavaševića, Milu Dedakovića-Jastreba, Branka Borkovića – Mladog Jastreba, Marina Vidića Bilog, Nikolu i Ljiljanu Toth – optužila za rušenje ustavnog poretka i poslala u zatvor.

Optužila ih je da su pismom, u kojem vlast optužuju za izdaju Vukovara, sijali paniku u javnosti te da iza toga stoji  KOS.

Na 50 stranica Izvješća kronološki je ispisano viđenje obrane grada heroja. Izvješće je jednostrano s brojnim konstrukcijama koje su trebale dokazati da su Mile Dedaković Jastreb i ljudi iz njegova okruženja, u suradnji s tadašnjim predsjednikom HSP-a Dobroslavom Paragom i uz suradnju KOS-a radili na rušenju ustavno pravnog poretka Hrvatske.

Izvješće počinje događajima s početka 1991. godine i nagovještajem  da će u istočnoj Slavoniji uslijediti žestoka neprijateljska agresija.

Opisuje se masakr nad hrvatskim policajcima u Borovu Selu, 2. svibnja 1991., nakon čega je u taj dio Slavonije stigla kolona oklopnih vozila sa srpskim rezervistima JNA. U ljeto te godine kreću glasine da će “hrvatski gardisti i policajci ući u sela, početi hapsiti i napraviti pokolj”. To širenje glasina je smišljeno u štabovima agenata KOS-a. Počinju i prve evakuacije srpskog stanovništva iz “ugroženih” gradova i sela.

 

Nižu se opisi prvih težih oružanih incidenata, prvi napad neprijateljskih zrakoplova 13. srpnja na silos u Bršadinu, analizira se uloga JNA, koja je tvrdila da je izašla na teren kako bi spriječila, međunacionalne  sukobe.

Nakon tog nespornog dijela, komisija se počela baviti ulogom Dobroslava Parage.

“Čelnici Hrvatske stranke prava, osnivanjem svojih stranačkih oružanih formacija (tzv. HOS) čiju efektivnu ulogu na samome ratištu apsolutno procjenjuju od samoga početka. HSP nakon sukoba u vrhu stranke vodi Dobroslav Paraga, kontoverzni  ‘borac za ljudska prava’, blizak američkim obavještajnim krugovima i sa stalnim slovenskim državljanstvom.”

Civilna vlast u Vukovaru je bila blokirana, pa se 23. srpnja za povjerenika Vlade u Vukovaru imenuje Marin vidić Bili. Sva ostala tijela gradske vlasti su raspuštena.

Predsjednik Tuđman 21. srpnja obilazi Osijek i istočnu Slavoniju. Ljudima objašnjava da vlast neće dati niti jedan pedalj našeg teritorija, a pogotovo nije spremna na razgovore o ustupanju istočne Slavonije. Tada se, naime, proširila priča da će taj dio Hrvatska dati Srbiji u zamjenu za Hercegovinu.

Iz Vukovara dolaze zahtjevi da se pošalje što više pomoći, odjeće, lijekova, vojnika, naoružanja, streljiva, vojne opreme i svega što treba gradu da bi se obranio. No u izvještaju komisije ti se zahtjevi stavljaju u sasvim drugi kontekst:

“S obzirom na realne materijano-tehničke vojne potencijale JNA, očito je da je u duljem razdoblju – upravo svirepim načinom blokade i posade Vukovara u kojem agresoru nije bilo uopće stalo do visokog broja vlastitih ljudskih žrtava – neprijatelj nastojao, sa svoje strane, poduprijeti pretvaranje Vukovara u jedini simbol obrane Hrvatske, nastojeći u povoljnom političkom trenutku i računajući na vojni i radikalni politički udar na hrvatskoj političkoj sceni, padom Vukovara realizirati i pad cijele Hrvatske, politički i vojno. U tom smislu, zarana su se iskazale političke teze, zahtjevi i optužbe koje su neprijatelju objektivno išle na ruku.”

Nakon te ocjene komisija je analizirala ulogu zapovjednika Mile Dedakovića Jastreba:

“U tom kontekstu valja postaviti pitanje – nakon sve pomoći koja je stigla i koja je uopće mogla stići u Vukovar i o kojoj je zapovjedništvo obrane Operativne grupe jamačno znalo – tko je pravi inspirator i stvaralac, te širitelj optužbi da je Vukovar zaboravljen i prodan? Glede toga odgovora komisija upućuje na sljedeće činjenice.

Mile Dedaković stupa na dužnost zapovjednika obrane Vukovara 1. rujna 1991. nakon što mu je ovlaštenje potpisao 31. kolovoza načelnik štaba Zapovjedništva ZNG pukovnik Imra Agotić. Dedaković je rođen u Nijemcima (Vinkovci), sa stanom u Zagrebu, dopukovnik je bio u JNA od 1. studenoga 1990., a nakon rata u Sloveniji stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vojsci. U redove ZNG-a formalno je stupio 1. rujna. Upozorenja i apeli o nedostatnoj pomoći Vukovaru u naoružanju, municiji i ljudstvu redovna su pojava od početka njegova dolaska i stvarne blokade grada.

Tijekom rujna Dedaković se tajno susreo s Paragom, a nakon toga je redovito održavao telefonsku vezu s njim i prije poznatog Paragina boravka u Vinkovcima koncem listopada. Telefonski razgovori s Paragom nisu se snimali, za razliku od razgovora Dedakovića s g. Tusom, g. Vekićem ili drugim osobama iz Vrhovništva. Razgovore je snimala Dedakovićeva osobna tajnica Ljiljana Toth.

Dedaković 19. rujna šalje hitan faks Zapovjedništvu u kojem kaže da je “situacija u Vukovaru kritična, nedostaje svih vrsta municije, a ako pomoć odmah ne stigne, bit će teško obraniti grad”. Istoga dana 109. brigada ZNG-a ojačana dijelom ljudstva 3. brigade ZNG-a, tenkovskom četom i vodom TZO-a nije uspjela izvršiti proboj na pravcu Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar. Akcija nije izvedena stručno i profesionalno što će nadležna istraga podrobnije utvrditi.

Međutim, sljedeći dan rano ujutro grad je deblokiran na spomenutom pravcu, a snagama obrane grada dostavljene su potrebne količine naoružanja, vojne opreme  i hrane. U tom trenutku na prostoru Vukovara agresor je djelovao jačinom jedne oklopne mehanizirane brigade i to s pravaca Negoslavci-Vukovar i S. Trpinja (Borovo Selo)-Vukovar. Na dan proboja zapovjednik Mile Dedaković šalje zahtjev Ministarstvu obrane RH da se veći broj osoba iz općine Vukovar, koje borave u drugim općinama u RH a sposobni su za borbu, organizirano sprovedu u Vukovar i priključe jedinicama za borbu.

Na sam dan proboja blokade, dakle kad je pomoć Vukovaru već stigla, Dedaković piše “municija i naoružanje koje nam se upućuje i dalje se netragom gubi u nečijim skladištima na putu do Vukovara. Prema Vukovaru se nastupa neorganizirano i bez ikakve kooordinacije, upućujete nam jedinice koje nisu spremne za borbu”. S obzirom na to da se nalazi u Vukovaru, nije jasno odakle Dedakoviću zna da pomoć završava u “nečijim skladištima”, piše u izvješću nastavlja:

“S obzirom na evidentirane podatke o pristigloj pomoći, a vezano uz izvješća boraca s vukovarskog ratišta, prema kojima njihov zapovjednik nije izlazio na samo ratište, činjenice nagovješćuju da je zapovjednik ili smišljeno alarmirao javnost i branitelje o realno pristigloj pomoći ili nije imao stvarni uvid u stanje na ratištu na kojemu su pojedine čete bile zadužene za obranu gradskih četvrti, ili mu je bilo poznato gdje pomoć nestaje. Važno je napomenuti kako je sam Dedaković, za kasnijeg boravka u Zagrebu, pred svjedocima potvrdio primitak znatne pomoći od strane operativne grupe Ministarstva obrane.

Primopredaja zapovjedništva OZ za istočnu Slavoniju i Baranju pukovniku Karlu Gorinšeku izvršena je 25. rujna.

Međutim,  pismom Marina Vidića Bilog 2. listopada, upućenog cijelom Vrhovništvu, obnavlja se stari sukob s vodstvom i zapovjedništvom u susjednim Vinkovcima: “Za teško stanje i izostanak organizirane pomoći Vukovaru glavnim krivcem smatramo predsjednika općine Vinkovci Zovka Tihomira i ljude kojima on rukovodi. Njihovo ponašanje i onemogućavanje organizirane pomoći Vukovaru predstavlja veleizdaju”, piše u pismu. U njemu Marin Vidić traži smjenu vojnog zapovjedništva ZNG-a Vinkovci i Osijek. U ime koga i za koga se traži ta smjena, pita se Manolić u izvješću i nastavlja:

“Na početku listopada, nakon nekoliko dana upornih apela za pomoć i ocjene stanja u vukovaru objektivno teškim, puk. Karlo Gorinšek izvješćuje o više slučajeva pojedinačnog i grupnog dezertiranja i otkazivanja poslušnosti vojnika i časnika. Traži se dozvola poduzimanja energičnih mjera jer su onemogućene važne jedinice artiljerije i tenkova. Dedaković istodobno (7. listopada) izvještava o teškoj psihičkoj krizi branitelja Vukovara i potrebi spajanja grupica HOS-a.

Komisija nadalje opisuje kako je sljedećih dana više stotina vojnika, policajaca i specijalaca stavljeno na raspolaganje zapovjedništvu operativne skupine Vinkovci-Vukovar-Županja. General Tus je 11. listopada zapovjedio energično borbeno djelovanje i sprečavanje neprijatelja da ovlada Vukovarom. U izvješću piše:

“Međutim, 11. 10. 1991. Mile Dedaković odlazi u Vinkovce, a potom u Zagreb. Dan prije toga Dobroslav Paraga izjavljuje: “HSP je pred sebe postavila nekoliko točaka, od povratka Starčevićevog doma, proglašenja NDH tijekom ove godine do dizanja općeg ustanka hrvatskog naroda i oslobođenja NDH. Sve točke ostvarujemo prema planu. Ova vlast će to skupo platiti…”

Dva dana poslije pokušan je proboj prema Vukovaru, ali nije uspio. Policijske jedinice imale su deset poginulih i 25 teško ranjenih.

Dedaković je 16. listopada postavljen za zapovjednika operativne grupe Vinkovci-Vukovar-Županja, a za zapovjednika Vukovara imenovan je Branko Borković.

“U toku 16. listopada JA izvršila je dosad najžešći napad na obrambene položaje Vukovara i Borova Naselja, te je na nekoliko mjesta tenkovima probila obrambene položaje branitelja i s 11 tenkova i velikim brojem pješaka ušla u naselje Lužac. Nakon konsolidacije obrane Vukovara uništena su u Lušcu četiri tenka i nanijeti su veliki gubici agresoru u ljudstvu”, piše u izvještaju.

Potom je uslijedilo izvlačenje ranjenika iz Vukovara, koje je završilo 20. listopada. Tri dana poslije, predsjednik Tuđman upozorava na djelovanje provokatora koji rat koriste za promoviranje svojih ideja ili interesa:

“Djelovanje čelnika HSP-a i stranačkih naoružanih odreda ugrožava Hrvatsku na unutarnjem, a izravno šteti i na međunarodnom planu. Međunarodnu javnost zabrinjava nastanak i djelovanje tih grupa za koje smatraju da su nastavak fašizma.

U međuvremenu se stanje u Vukovaru komplicira. Bolnica je u sve težem položaju, a uslijed neuspjelog proboja HV-a dostava pomoći u opremi i municiji sve je otežanija. Apeli iz Vukovara sve su žešći. Struktura prigovora zbog nedostatne pomoći sve više ima radikalno-politički karakter. Novi zapovjednik Vukovara, kapetan B. Borković, piše 24. 10, pa potom isto pismo šalje i 31. 10, koje je zaprimljeno u Glavnom stožeru HV-a 4. 11, predsjedniku Republike u kojemu upozorava na to da svi politički, a osobito vojni, čimbenici nemaju želje niti sposobnosti da pomognu Vukovaru.

Borković prosvjeduje što se izvješća novinara Hrvatskog radija i televizije o problemima Vukovara i kritici hrvatske vojske u Vinkovcima, Osijeku, Glavnog stožera i pasivnosti republičkih vlasti reduciraju ili potpuno odbacuju. Tvrdi da se među vojnim i političkim krugovima svakodnevno susreću sa slučajevima samovolje, arogancije, odbijanja suradnje, nesposobnosti i kriminala.

Optužuje “osječki lobi” i “vinkovački lobi”, optužuje puk. Gorinšeka i generala Stipetića. Sumnja u lojalnost generala Štimca prema hrvatskim vlastima. Sugerira da je Vrhovništvo prodalo istočnu Slavoniju te traži da se provjere kanali dopreme oružja na cjelokupnoj liniji Zagreb-Vukovar.

Komisija se potom bavi boravkom Dobroslava Parage i Ante Đapića na području Vinkovaca. Oni su tamo koncem listopada razgovarali s predstavnicima HOS-a, HSP-a i vinkovačih vlasti. U izvješću navodi:

“Dolaskom Parage u Vinkovce otpočinje razdoblje javnog uspostavljanja međusobnog odnosa i suradnje između Parage i Dedakovića te njihovih suradnika. Dnevni izvještaj načelnika Policijske uprave Vinkovci od 29. listopada kaže: ‘I dalje se osjeća sve više razlika u shvaćanju ovog rata i vođenja borbe na području Vukovara i Vinkovaca, a na relaciji između dosadašnjeg zapovjedništva na čelu s dopuk. Milom Dedakovićem na jednoj strani te bivšeg Zapovjedništva i kriznog štaba na drugoj strani. Ovo neslaganje intenzivno se već osjeća među jedinicama na položajima, kao i rezultatima daljnjih djelovanja prema neprijatelju.’”

Već 31. listopada zbog jednog socijalnog slučaja dobrovoljca iz Zagreba, a u borbi angažiranog u Borovu Naselju, zapovjednik obrane Vukovara kap. Borković u prosvjedu na adrese Vrhovništva kaže:

“Gospodo, bilo bi vrijeme da počnete sa čišćenjem svojih dvorišta da vam ih mi ne bismo morali čistiti jer se zna kako mi to dobro radimo. Propali mi (na radost nekih) ili pobijedili na radost ‘svih’ nas, znajte da Hrvatska neće propasti, ali će vas upamtiti, neke po dobru, a neke i po zlu.”

Novinski izvještaj od 1. studenoga glasi: “Krvari Vukovar iz 27 novih rana, a Zagreb još šuti. Uzalud apeli i pozivi, vojne pomoći za Vukovar još nema. Tako bar govore argumenti nakon 70 dana čekanja. S nevjericom i s uvredom primaju se sva zanimanja Vrhovništva jer sve ovo vrijeme Vukovar nije dobio nikakvu pomoć. Niti jednu pušku, niti jedan metak, a od sanitetske pomoći jedino je 107 ranjenika prebačeno u Zagreb…’”

Sve je više poginulih i ranjenih, navodi se dalje u izvješću, a 3. studenog Mile Dedaković drži konferenciju za novinare. Komisija zaključuje da time Dedaković doživljava svoj medijski vrhunac čime faktički postaje heroj vukovarskog rata i nastavlja:

“Međutim tog istog dana, primjerice, bila je planirana, prema svjedočenju Dedakovićeva osobnog pratioca, veća vojna akcija na selo Marince. Dedaković je trebao biti u štabu u 05.00 sati. Pratilac ga je jedva probudio u 06.30 da bi u štab došli u 07.15. Prema svjedočenju, ovakvih kašnjenja bilo je više i to uglavnom zbog bančenja u društvu žena”, navodi komisija još jedan krimen Mile Dedakovića.

Potom se prebacuje na analiziranje obavještajnih informacija prema kojima se pripadnici HOS-a infiltriraju i u ZNG, gdje pokušavaju širiti uobičajene laži i dezifnormacije te, tvrdi komisija, politički vrbovati istomišljenike za oružane akcije prema legalno izabranim vlastima RH. “Nakon što je u sredstvima javnog priopćavanja 3. 11. objavljeno priopćenje MUP-a i MORH-a, Ured za promidžbu HSP-a reagirao je priopćenjem, ali su istovremeno javno počeli iznositi najgrublje optužbe i neistine na račun predsjednika Republike i Vrhovništva RH.

Opet se ponavlja da je predsjednik RH izdao hrvatski narod, posebno da je prodao Vukovar, Vinkovce i Dubrovnik. Naoružani pojedinci HOS-a predlagali su da se napuste borbeni položaji i odmah krene na Zagreb i Banske dvore. U svim kontaktima u kojima se napada cjelokupna vlast RH koristi se teško stanje u Vukovaru i ističe se podrška Mile Dedakovića pripadnicima HOS-a.

Na području Osijeka raspačavaju letak s tekstom koji su dobili iz Vukovara, a čiji je autor, kako su tad tvrdili,  tamošnji novinar Siniša Glavašević.

Slične letke pod nazivom “Tko je izdao Vukovar” misle dijeliti i u Zagrebu. Dio članova HSP-a planirao je također aktivno djelovati i među izbjeglicama iz Vukovara, a s borcima iz grada i njihovom rodbinom.

Prema tim i ranijim saznanjima, procjenjuje se da je u dijelu HSP-a postojao već zarana plan da se eventualni pad Vukovara iskoristi za početak oružane akcije, odnosno poziv na oružanu akciju prema legalnoj demokratskoj vlasti RH. Nije teško zaključiti čijim bi političkim ciljevima to u ovom ratnom i političkom trenutku odgovaralo. U tada najtežim vukovarskim danima Paraga i njegovi politički i vojni istomišljenici očito privode kraju svoj scenarij pokušaja rušenja hrvatske demokratske vlast”, napisala je Manolićeva komisija.

Izvješće se potom bavi obavještajnim podacima prema kojima je moral neprijatelja na vinkovačkom i vukovarskom bojištu praktično slomljen. Njihovi vojni rezervisti su demoralizirani zbog žrtava, a na bojištu ostaju samo zbog prisile oficira i četnika. Na kraju tog obavještajnog dokumenta piše da “ako se ovaj veoma bitan moment ne iskoristi, te zbog nečije neodgovornosti Vukovar i Vinkovci padnu u ruke neprijatelja, to će biti veliki poticaj za neprijatelja’”. Manolićeva komisija dodaje “da o tim činjenicama Mile Dekdaković nikoga nije izvijestio”.

Komisija konstatira kako je predsjednik Tuđman tih dana razmotrio vojnu situaciju u Vukovaru i Dubrovniku. Naložio je da se svim raspoloživim sredstvima nastavi obrana tih gradova unatoč glasinama koje tvrde da se to neće dogoditi. Istodobno je pozvao građane i dragovoljce da se uključe u obranu zemlje.

Komisija na tom dijelu izvještaja više pozornosti posvećuje Ljiljani Toth:

“Međutim, Ljiljana Toth, tajnica u štabu Dedakovića, 10. studenog je servirala informaciju da u Vinkovce dolazi Tomislav Merčep, ali ne sa ciljem da pomogne u borbi za Vukovar, kako je najavljeno, nego da, prema njenim ‘pouzdanim’ izvorima, dolazi sa svojim ljudima likvidirati Dedakovića.

Sutradan mu je, pak, plasirala ‘informaciju’ da je na radiju čula komentar izvjesnog Adanića da je Dedaković smijenjen i uhićen jer se ne bavi vojnim pitanjima već vojnu situaciju podređuje političkim ciljevima. To je Dedakovića silno uznemirilo te je u štabu nastala atmosfera sveopće optužbe Vlade, Sabora i predsjednika Republike. Osnovna poruka tih žustrih razgovora bila je da između Tuđmana i Miloševića postoji sporazum po kojem će Hrvatska dati Srbiji Slavoniju u zamjenu za Hercegovinu. Dakle, iste one optužbe koje su u Vukovaru plasirane u početku agresije na grad.”

Potom se navodi da je Dedaković ponovno pisao Vrhovništvu i zamolio da im ne pomažu kako su to radili do tada jer je pomoć nedostatna. Optužio ih je za indiferentnost i zavaravanje javnosti kad je riječ o obrani Vukovara. Dan poslije zatražio je 6000 granata jer će u protivnom Vukovar “pasti u toku sutrašnjeg dana”.

Komisija o tzv. Optužnicom protiv Sabora, Vlade i predsjednika Republike.

“Utvrđeno je da je Optužnicu iz notesa diktirala (prema autorstvu KOS-a) Ljiljana Toth, osobna tajnica dopuk. Dedakovića, odnosno supruga Nikole Totha, Dedakovićeva zamjenika, i to u prostorijama zapovjedništva operativne grupe Vinkovci-Vukovar-Županja, a distribucija je izvršena preko Centra za obavješćivanje Vinkovci. Na osnovi prikupljenih činjenica proizlazi da je Optužnica pisana uz odobrenje Mile Dedakovića. U toku dana dovršeno je pretipkavanje teksta Optužnice na engleski jezik, što je organizirala Ljiljana Toth”.

Potom je Manolićeva komisija ustvrdila da je Dedaković uzeo dva milijuna tadašnjih dinara te da su mu kod pretresa stana pronašli još 300.000 njemačkih maraka. Dodaju da su i ljudi oko Dedakovića nakon odlaska iz Vukovara raspolagali velikim svotama novca.

Vukovar je pao 18. studenog 1991. godine. Mile Dedaković i Dobroslav Paraga završili su u zatvoru. U stenogramu sa sastanka Komisije zabilježene su Manolićeve riječi:

“Hapsiti sve što je oko njega (Dedakovića), nikoga ne propustiti, a onda ćemo selekciju kroz istragu vršiti. Ako treba čitavu jedinicu onu antiterorističku obući u vojne uniforme, dati im oznake vojne policije i da se s njima obračunava. Reći ću im, nema nikakve pogodbe. Otpor, prvi koji puca taj je u prednosti.”

Komisija je završila izvještaj o obrani Vukovara i skinula odgovornost s predsjednika Tuđmana, Vlade i Sabora. Za pad Vukovara okrivili su Dedakovića i njegove suradnike i zaključili da Zagreb nije prodao Vukovar i istočnu Slavoniju.

Zaključci Manolićeve komisije

1. Pripreme za obranu grada Vukovara i tog dijela ratišta izloženog agresiji JA, Republike Srbije i četničkih odmetnika, otpočele su tijekom proljeća u problematičnoj političkoj atmosferi u gradu. Organi civilne vlasti nisu funkcionirali u skladu s nalozima republičke Vlade, a međustranački problemi – prije svega, linijom pokušaja SDS-a da Vukovar pripoji tzv. kninskoj krajini, kulminirali su blokadom rada organa SO i porastom međunacionalnih suprotstavljanja. Istovremeno dolazi do privatnog naoružavanja te procvata nedopuštene trgovine oružjem, pri čemu pojedinci izvlače veliku materijalnu dobit.
2. Početak obrane grada i okolnih naselja u početku je ovisio samo o spremnosti policijskih snaga. Ta spremnost nije bila na visini, i to zbog nedovoljno obučena sastava, s jedne strane, a s druge – zbog političkog pritiska i niza osobnih prijetnji članova SDS-a policajcima srpske nacionalnosti. Nakon njihova napuštanja policijskih jedinica (ostaje samo pet Srba u policiji, a novi se dovode iz drugih područja), žitelji grada (Hrvati, Mađari i dio Srba) dobrovoljno se organiziraju u odrede Narodne zaštite, i to u prvo vrijeme dobrovoljci iz redova HDZ-a, a zatim i pripadnici drugih stranaka. U najkritičnijim danima u obranu su uključeni svi sposobni stanovnici.
3. Činjenice ukazuju da su se obrambene jedinice u Vukovaru razvijale sasvim analogno razvoju obrambenih snaga Hrvatske u cjelini, dijeleći iste teškoće koje su se osjećale i na drugim ratištima Hrvatske. Nakon snaženja i naoružavanja policijskog sustava, osnivanjem jedinica Zbora narodne garde osjetno jača obrambena sposobnost, prije svega zahvaljujući principu dobrovoljnosti sudjelovanja u obrambenom sustavu Republike Hrvatske, što je pak praćeno i – ponekad ozbiljnim – teškoćama na planu vojne subordinacije. Osim toga, ozbiljan nedostatak teškog naoružanja i odgovarajuće municije, uz velika pa i nepremostiva ograničenja pri kupovini oruđa i oružja, pridonio je da realna i voljna snaga hrvatske obrane Vukovara ne bude dovoljna za slamanje znatnih materijalno-tehničkih snaga neprijatelja. Unatoč tome, neprijatelj je pretrpio izuzetno velike gubitke u ljudstvu i materijalu, a hrvatske obrambene snage uspješno su svojim nadljudskim herojstvom slomile plan agresora da brzim napadajem osvoji Hrvatsku.
4. Nakon osvajanja neprijateljskih vojarni i skladišta, te uz nabavu oružja na tržištu u vrlo teškim uvjetima, Vukovaru i širem istočno-slavonskom ratištu upućene su dovoljne količine lakog pješadijskog i protuoklopnog naoružanja i municije, ali je osjetan bio nedostatak artiljerijskih oruđa i odgovarajuće municije. Kako se nedostatak naoružanja osjećao na cijelom hrvatskom ratištu, nedvojbeno je da je nedopuštena trgovina oružjem – pa dijelom i onoga koje je bilo namijenjeno Vukovaru – ozbiljno utjecala na efikasnost obrambenog sustava i cjelokupne vojne organizacije u nastanku.
5. Posebno je u svezi s obranom istočne Slavonije i Vukovara, od samoga početka napadaja, očito djelovanje neprijatelja sredstvima specijalnoga rata. Početak takvog podzemnog rata seže još u vrijeme stimuliranja i naoružavanja srpskih odmetnika od strane JA i Republike Srbije, a nastavlja se upornim petokolonaškim i propagandnim ratom. Iz arsenala tih sredstava osobito je ubojita bila zarana plasirana teza o tzv. ustupanju ili prodaji teritorija istočne Slavonije, odnosno Vukovara. Lansirajući tu tezu, kao temeljni oslonac u pokušaju rušenja cjelokupne hrvatske demokratske vlasti, beogradski obavještajni stožer poslužio se u njezinu širenju ne samo petokolonaškim elementima nego i interesom medija za senzaciju toga tipa, ali i političkom naivnošću pojedinaca u redovima obrambenih snaga. Nedvojbeno je da politički interes određenih međunarodnih čimbenika za održavanjem politički integralne Jugoslavije dopušta – a prema obavještajnim podacima hrvatskih službi mjestimice i utvrđuje – doprinos nekih stranih obavještajnih službi na promociji Paragine političke i vojne djelatnosti, odnosno njegove javno očitovane namjere da nasilno obori legalnu vlast u Hrvatskoj. Otuda je u inozemnim diplomatskim, državnim i poslovnim krugovima, te dijelu stranih medija, česta upotreba “predodžbe” kako su u Hrvatskoj na djelu znatne fašističke snage koje će uskoro srušiti legalnu hrvatsku vlast.

Iz kronologije ukupnih zbivanja, očito proizlazi kako je teza o “prodaji Vukovara”, a potom o “nužnom padu Zagreba, zbog pada Vukovara”, smišljenim i kontinuiranim plasiranjem među ratom pogođenim i zaplašenim stanovništvom, postupno, planski i sustavno pretvarana u optužnicu protiv hrvatske demokratske vlasti u cjelini – Sabora, Vlade i Predsjednika.

Činjenice nedvojbeno upućuju da su pojedini dokazani nosioci pokušaja destabilizacije i rušenja čitavog sustava hrvatske vlasti istovremeno djelovali i kao ratni profiteri, u vukovarskom slučaju upravo na štetu uspješne obrane toga grada i okolnih naselja. Djelovanje zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića i osoba iz njegova kruga, i u tom smislu mora biti temeljito ispitano i ocijenjeno od strane nadležnih državnih tijela.

6. Komisija drži da je zadaća svih državnih tijela i državnih službi, da do kraja rasvijetli pojedinačne odgovornosti u svim naznačenim i novim primjerima koji upućuju na nedostatke, propuste i kriminalne radnje u svezi s obranom Vukovara.

Komisija, također, drži obvezom nadležnih državnih tijela da temeljito i istinito utvrde, a zatim i kvalificiraju pojedinačnu djelatnost i stvarno značenje međusobnog odnosa zapovjednika Mile Dedakovića, s jedne, i čelnika HSP-a Dobroslava Parage, s druge strane, ne zanemarujući pritom sudioništvo osoba iz njihova kruga, posebice u pogledu djelovanja na pokušaju obaranja ustavnog poretka RH. U svezi s tim, Komisija napominje važnost identificiranja inicijatora i pisaca tzv. optužnice.

Glede izostanka efikasne koordinacije policijskih, vojnih i civilnih vlasti, nadležna tijela državne vlasti trebala bi utvrditi odgovornost za uočene propuste, kako bi se preispitali postojeći i upostavili novi efikasni kontrolni mehanizmi. Osobito valja potaknuti, na temelju cjeline poznatih iskustava, ubrzani daljnji razvoj obrambenog sustava i potencijala Republike Hrvatske.

7. Konačno, Komisija drži osobito važnom daljnju sustavnu analizu pojedinih problema i segmenata u obrani Vukovara ili pak sveukupne strategije obrane cjelokupnog hrvatskog teritorija. Primjerice, uočeni problemi već nagovješćuju potrebu detaljne i kompetentne analize funkcioniranja i stvaranja obrambenih snaga Hrvatske, funkcioniranje civilnih vlasti u ratnim uvjetima, sustav nadležnosti u obdržavanju kompetencija civilne vlasti i striktno poštivanje zapovijedi i naloga vojnih i civilnih vlasti, djelovanje stranaka i posljedice stranačkih interesa u Hrvatskoj u ratnim uvjetima, utjecaj medija na probleme obrane Vukovara i vođenje obrambenog rata u Hrvatskoj. S izrazito vojnog aspekta osobito se ukazuje potrebnom – analiza vojnih priprema, držanja i djelovanja pojedinih jedinica i zapovjedništava, gubitaka u pojedinim fazama agresije na Vukovar i sahrana poginulih.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti odgovornoj organizaciji pomoći i zbrinjavanju vukovarskih prognanika, kako onih koji su preživjeli ulazak JA u Vukovar tako i onih koji su grad napustili prije toga.”

Glavašević: “Moj otac je još uvijek rušitelj ustavnog poretka”

U vrijeme kad se obilježava pada Vukovara  važno je podsjetiti da ni jedna hrvatska Vlada ni jedan saziv Sabora nije na dnevni red  stavio raspravu o zaključcima Komisije. Po odluci Vlade i zaključcima Sabora Siniša Glavašević, Mile Dedaković, Branko Borković, Marin Vidić Bili, Nikola i Ljiljana Toth i dalje su rušitelji ustavnog poretka, krivci za pad Vukovara i suradnici KOS-a.

Iako nam je danas svima jasno da su zaključci promašeni, nužno je taj stav formalizirati i kroz odluke Vlade i Sabora. Međutim ni Račan, ni Sanader, ni Kosorica ni Milanović nisu imali potrebe tu temu staviti na dnevni red. Nisu je pokrenuli ni bivši predsjednik Stipe Mesić ni aktualni Ivo Josipović.

Prošle godine u ovo vrijeme na tu temu je vrlo konkretno govorio Branko Borković – Mladi Jastreb:

“Teza da smo mi rušitelji ustavnog poretka je sastavni dio cjelokupnog materijala Manolićeve državne komisije, iako toga nema u zaključku. No taj izvještaj je i dalje na snazi i više od 20 godina se bezuspješno zalažem da se to izvješće stavi na dnevni red Sabora.

Josip Manolić i danas misli drugačije od Branka Borkovića:

– Komisija koja je sastavila državno izvješće o padu Vukovara sve je radila na osnovi saznanja te vanjskih i unutarnjih elemenata o padu grada. Mi smo u zaključku ostavili otvorenu mogućnost rasprave o padu Vukovara. Dakle, svaka nova saznanja o padu se prihvaćaju i bit će razmotrena i naknadno uvrštena u izvješće – rekao je Manolić. Dodao je kako je Izvješće koje je potpisao prihvatio i Sabor, no nitko ga još nije pobio.

– Ako baš netko želi devalorizirati taj izvještaj, neka ide s novim argumentima. Postoji mogućnost da Sabor zatraži, a predsjednik Republike formira novu komisiju koja će utvrditi nove činjenice – kaže bivši šef Ureda za zaštitu ustavnog poretka.

Nikola Toth Fenix, zapovjednik vukovarske 4. bojne, čija je supruga Ljiljana također prozvana u izvješću, više puta je ponovio da se ne slaže s Manolićevim zaključcima.

– Država je formirala to povjerenstvo par dana nakon pada Vukovara. Oni su dali svoje mišljenje, a Manolić to potpisao. U Komisija su bili su ministar obrane Gojko Šušak, ministar policije Ivan Vekić, Josip Perković i ostale ekipa. Za tjedan dana utvrdili su što je nekoliko tisuća ljudi radilo 100 dana u Vukovaru, a nas zapovjednike ni pitali nisu što smo radili čak ni kad je pao.

Nikola Toth je Manoliću predlagao da povuče izvješće:

– Zašto nije rekao: ‘Oprostite, Vukovarci, formirajte novu komisiju i pozovite sve živuće svjedoke da vam ispričaju istinu’.

Manolićevim izvješćem ogorčenje je često izražavao i Bojan Glavašević sin vukovarskog ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića.

– Za ovu državu moj otac je još uvijek rušitelj ustavnog poretka.  To je usvojio Sabor i nitko to još nije povukao – kazao je Bojan Glavašević.

D. Lukić/ Foto: press