Zašto je Prgomet otjerao dr. Mihaela Rudeša, dobitnika Rektorove nagrade, s prosjekom 5.0

MIHAEL RUDEŠ je liječnik specijalist, otorinolaringolog, danas radi u Klinici za bolesti uha, nosa i grla i kirurgiju glave i vrata pri Sveučilišnom centru Erlangen-Nürnberg u Bavarskoj, jednoj od najvećih u Europi

Rudeš je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te se potom stručno usavršavao u Sveučilišnoj klinici KBC Rebro. O njegovoj uspješnosti svjedoči i Dekanova nagrada na petoj godini studija uz prosjek ocjena 5,0.

Ali njegova izvrsnost nije bila dovoljna da bi ga na Rebru zadržali. Pitanje je zašto!?

“Obrazovani ljudi su prisiljeni emigrirati”

Mihael Rudeš u Njemačkoj sada živi tri godine, a na odlazak se odlučio nakon što mu na Rebru u Zagrebu nije produljen ugovor. Tada je imao samo 30 godina.

Početak u Njemačkoj nije bio jednostavan. Postupak dobivanja radne vize i radne dozvole nije bio lagan budući da Hrvatska u to vrijeme nije bila članica Europske unije. Dodatne poteškoće su predstavljala izjednačavanja stručnih kvalifikacija.

Na pitanje kako to da je odlučio napustiti Hrvatsku u kojoj nedostaje liječnika, odgovara kako je svoj život zamišljao u Hrvatskoj sve do otprilike treće godine specijalizacije. Kaže kako se nadao da će mu ipak biti pružen neophodni edukacijski minimum propisan Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju Ministarstva zdravlja RH te da će prijelaz iz statusa specijalizanta u specijalista teći normalno.

No u drugoj polovici specijalizacije starije kolege su “blokirale” njegov razvoj i svako stremljenje prema napretku. Na pitanje zašto se to događalo Rudeš kaže:

“Mislim da se na žalost kod nas još uvijek cijene mediokriteti a ne osobe koje streme prema usavršavanju.”  Dodaje kako “svakim danom svjedočimo ‘odljevu mozgova’ iz RH, i to prvenstveno zato što su mladi akademski obrazovani ljudi prisiljeni emigrirati, a ne zato što nemaju što ponuditi RH.”

Unatoč položenom specijalističkom ispitu s odličnim uspjehom, Drago Prgomet, tadašnji mentor i predstojnik Klinike za bolesti uha, nosa i grla, Mihaelu Rudešu nije produžio ugovor s obrazloženjem: “Da se od mene nije tražilo znanje, sposobnosti i akademske vještine, već neke druge stvari.”

Prgomet se nije ustručavao direktno izraziti stav kako znanje na ovim prostorima nije važno, da ovdje još uvijek vlada komunizam i da je za mene najbolje da idem van.” Na pitanje o čemu je bila riječ Mihael Rudeš odgovara kako mu ni danas nije baš točno jasno koje su to bile “druge stvari”.

Za vrijeme školovanja u Zagrebu je odlazio na razne kongrese i edukacije u inozemstvo gdje se dodatno samoinicijativno usavršavao, ali i dalje je, kaže, vjerovao u ostanak u Hrvatskoj.

“Sve dok nisam ‘ostao na ulici’ nisam bio spreman na ključni korak”, kaže Rudeš i pojašnjava da je odlazak u Njemačku bio vrlo složen. Priznat mu je fakultet, ali ne i staž i specijalizacija pa je morao polagati stručni ispit, a nakon 12 mjeseci rada  odobren mu je izlazak na specijalistički ispit.

“Budući da je Hrvatska sada punopravna članica Europske unije, vjerujem da je procedura izjednačavanja stručnih specifikacija olakšana, ali nije mi poznato u kojoj mjeri”.

Klinika u Erlangenu jedna je od najvećih sveučilišnih klinika u Europi

Po polaganju navedenih ispita dobio je aprobaciju, odnosno trajnu njemačku radnu dozvolu te izjednačio svoju specijalizaciju s njemačkom. Važno je spomenuti da je odlično govorio njemački jezik jer je njegov otac, priznati primarius otorinolaringolog, deset godina radio u Austriji pa je Mihael boraveći u Austriji odlično naučio njemački

Prisjeća se početaka u novoj zemlji: “Odlazak je bio poprilično težak, ali probijanje u stranom svijetu je bilo još teže. Često sam razmišljao o tome ima li moj angažman uopće smisla. Razmišljajući o teškoj situaciji kod kuće i odvagujući dobiveno s uloženim, bio sam sve više uvjeren da moram ustrajati. Polaganjem navedenih ispita i stjecanjem statusa njemačkog specijalista uloženo je počelo dobivati na težini, a život postupno postajao ljepši.

Danas radim u jednoj od najvećih sveučilišnih klinika za uho, grlo i nos ne samo u Njemačkoj, već u Europi. Mojoj klinici gravitira oko četiri milijuna ljudi, što je usporedivo s cijelom Hrvatskom. Radni dan je poprilično intenzivan i traje do 14 sati na dan uz jednu manju pauzu. Malo je vremena za privatni život, ali tu su vikendi i slobodni dani. Ipak, čovjek je zadovoljan jer osjeća napredak i nova vrata se neprestano otvaraju. Mišljenja sam da se mladi akademski obrazovani ljudi trebaju orijentirati na karijeru i stvaranje budućnosti, a da privatni život može još koju godinu pričekati“, kaže Mihael Rudeš.

Mnogi liječnici danas razmišljaju o napuštanju Hrvatske pa je Mihael nakon odlaska bio bombardiran uglavnom pitanjima mlađih kolega o radu u toj zemlji i pronalaženju radnog mjesta. Priča kako je dobio osjećaj da je sve veće zanimanje za odlazak u Njemačku, ali da većina ljudi nije detaljno upoznata sa samom procedurom. Mnogi to shvaćaju kao vrlo jednostavan korak i misle da ih vani čeka med i mlijeko.

“Stekao sam dojam da naši ljudi nisu detaljno informirani u vezi stjecanja radne dozvole, pronalaska radnog mjesta te radnih uvjeta u Njemačkoj. Odlazak van nije nimalo lagan i u početku se može činiti poput neosvojiva zida. Preporučio bi svima da zaista naprave detaljan plan, podrobno se informiraju oko prednosti i nedostataka te si postave kratkoročne i dugoročne ciljeve. Neka budu samokritični, optimistični i spremni na sve”, kaže Mihael Rudeš.

Odlazak zbog depresije i materijalne nesigurnosti

Na pitanje zašto misli da mnogi odlaze ili barem sanjaju o odlasku, ovaj mladi liječnik smatra kako njegove kolege najviše smetaju društvena depresija, osjećaj besperspektivnosti, ali i materijalna nesigurnost. “Siguran sam da veći dio mojih kolega odlazi zbog osobnog ili profesionalnog izazova, dok drugi traže bolju budućnost za sebe i svoje obitelji, žele isprobati europski način života ili su jednostavno primorani zbog gubitka radnog mjesta.”

“Važno je reći da medicina nije visoko profitni posao. Ona spada u višu srednje profitnu granu gdje ljudi mogu sebi priuštiti lijep život ali ne treba očekivati veliko bogatstvo, osim ako se ne drži visoke pozicije u kliničkim ustanovama.”

Dr. Rudeš kaže kako ni u njemačkim klinikama nema sigurnosti: “Svaki dan se po nekoliko novih ugovora sklapa i po nekoliko otkazuje. Broj ljudi koji dolazi i prolazi kroz njemačke klinike je uistinu velik. Ugovori se sklapaju na tri, šest ili 12 mjeseci i tek nakon što se ispune stavke iz ugovora, potonji se produžuju. Sigurnosti na koju su naši ljudi navikli nema u Europi te se čovjek mora boriti kako bi zadržao svoju poziciju odnosno išao naprijed.”

Na kraju se vraćamo na pitanje s početka teksta:

Zašto Rudešova izvrsnost nije bila dovoljna da bi ga na Rebru zadržali. Odgovor je samo jedan: Njegova izvrsnost bila je razlog zašto je s Rebra potjeran!

M. Marković/foto: privati album