NADAJUĆI se da im je – nakon nepotrebnog skandala s Mijom Crnojom – sljedeći „slastan zalogaj“ hrvatski ministar dr. Zlatan Hasanbegović – lešinari pokreću protiv njega hajku primjerenu vremenima Titovih olovnih godina, a ne demokratskom i slobodnom društvu.
Piše: Zdenko Lozo
Osim što je ovaj izdanak slavnog plemstva hrvatskog, preživjelog unatoč sječi raznih omer paša latasa – tijekom krvave prošlosti hrvatskog naroda, poglavito onog iz Bosne, ostao prvinom hrvatske povijesne misli, etike i borbe za sretniju budućnost svih hrvatskih građana, on to i dalje neustrašivo svjedoči.
Od potvrde nove Vlade RH u hrvatskom državnom Saboru ne prestaje komunistički verbalni rat protiv iste, u intezitetu i mržnji ništa manji od obračuna njihovih „slavnih“ predaka s poraženom hrvatskom državom – njenom vojskom i civilnim stanovništvom, podjednako katoličke i muslimanske vjeroispovijesti.
Ozbiljnije analitičare nimalo ne čude ovi staljinistički postupci i retorika koja ih prati – naravno ne samo zbog najave njihova vođe da će novoj Vladi priuštiti pakao, svim sredstvima, sve do istrebljenja u kojem ostaju: „oni ili mi“. Osim patološke mržnje prema vlastitoj državi koju bez eufemizma on naziva slučajnom i koju „smatraju naopakom i promašenom“, njih vode sasvim pragmatični razlozi.
Naime, svjesni da silaskom s vlasti – gube desetke tisuća izmišljenih radnih mjesta, sinekura i privilegija te mogućih postavljanja pitanja njihovog uništenja države i pljačke neviđene, a ponajvećima konačnog otvaranja arhiva, oni orkestrirano iz svih svojih središta moći – ponajprije potpune medijske kontrole, zavijaju poput predaka im, koji su vlastiti narod stjerali u četverored i krvave orgije nad njim izvodili od Teznog, preko Kočevskog Roga, Hude Jame pa sve do nebrojenih stratišta (njih više od tisuću diljem Hrvatske i BiH) pa do Gevgelije, Subotice i Ulcinja.
Nadajući se da je (nakon nepotrebnog eksperimenta s Mijom Crnojom) sljedeći „slastan zalogaj“ hrvatski ministar Zlatan Hasanbegović lešinari pokreću protiv njega hajku neprimjerenu vremenima Titovih olovnih godina, a ne demokratskog i slobodarskog društvenog poretka. Osim što je ovaj izdanak slavnog plemstva hrvatskog, preživjelog unatoč sječi raznih omer paša latasa tijekom krvave prošlosti hrvatskog naroda, poglavito onog iz Bosne ponosne, postao prvinom hrvatske povijesne misli, etike i borbe za sretniju budućnost svih hrvatskih građana, on to i dalje neustrašivo svjedoči.
Ispravno dijagnosticirajući njegovu odluku o čiščenju hrvatskih kulturnih institucija od strašnih parazita i hrvatofoba rika jugoslovena postaje nepodnošljiva.
Najgrlatiji u ovoj gromoglasnoj rici su: profesionalni narikač za Jugoslavijom i dobro plaćeni dugodišnji zastupnik u Saboru Nenad Stazić, njegov camarad u mržnji i capo u partiji Zoran Milanović, svjedok na staljinističkim procesima zagrebačkim sveučilištarcima imena Žarko Puhovski, zanimanja dežurnog eksperta za maglu ili historičari poput stanovitog Dragana Markovine ili još problematičnijeg Hrvoja Klasića.
Najviše za što se ta staljinistička vrhuška zakačila sljedeći je ulomak iz Hasanbegovićeva teksta:
Tisuće mrtvih, ranjenih i osakaćenih, srušeni gradovi, mostovi i bogomolje, mržnja i užas, te svekoliki poremećaj stoljećima izgradjivanog i bogomdanog katoličko-muslimanskog prožimanja i snošljivosti, današnja je slika naše sirotice i krasotice Bosne ponosne i kršne Hercegovine, živih svjedoka pokušaja diobe nečega što se podieliti ne može.
Ta i takova apokaliptična stvarnost konačni je rezultat diabolične politike onoga i onih koji u svome beskrajnom cinizmu rekoše da su baštinici i Starčevićeve političke, narodne i državno-pravne misli, onih koji u svojoj paklenoj nakani nisu prezali ni od zlorabljenja časnih simbola i imena ustaških heroja čije se mučeničke i šehidske kosti sada prevrću u zemlji od jada i stida što im nanesoše, pedeset godina kasnije, njihovi tobožnji sljedbenici.
Upravo zbog tih istinskih heroja, mučenika i šehida, koji svoje živote položiše na oltar domovine od Bleiburških poljana pa do Foče i Fazlagića kule, dužnost je svih nas, njihovih štovatelja i sljedbenika, autentičnih hrvatski nacionalista i starčevićanaca poniženih, prevarenih i poraženih muslimana i katolika, skinuti krinke sa lica današnjih slavosrbskih opsjenara, licemjera i moralnih nakaza i pokazati put k izlazu, iz ovog mračnog tunela, prema pomirbi, slozi i vjerskoj toleranciji, a istinski slobodnoj i ujedinjenoj Domovini od Mure, Drave i Drine, pa do Jadranskog mora. (…)
Izgovoriti ovo u doba sasvim nepotrebne hrvatske i bošnjačke politike, sasvim nepotrebnog bratoubilačkog rata i u vremenu pogibelji hrvatske političke misli prema BiH mogao je samo iznimno hrabar i „lud“ čovjek. Raznim „istoričarima“ klasnićima samo jedna paralela.
Blaženi kardinal Stepinac, nakon krvavog iskustva života u Karđorđevskoj satrapiji, izgovorio je na staljinističkom procesu sljedeće riječi:
Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.
Međutim, usred pokorene i dvjema sotonskim ideologijama podijeljene Europe naš svetac se nije libio kazati šo misli o ustaškom režimu i nepotrebnim „u Nebo vapijućem oprostom“ za zločine toga režima i njegova nalogodavca iz Berlina.
Boreći se u, nekoć nacionalnim interesima i ispravnom političkom mišlju prožetom tjedniku, 7Dnevno s dijelom današnjih Hasanbegovićevih progonitelja i krvnika zapisao sam neke anticipirajuće misli i pokoju o tim „antifašistima“ – koji usput čine sve da ne bude Hrvatske i bilo kakve Slobode u njoj, kako slijedi:
O Milanoviću
– On, birajući između glavnog arhitekta stvaranja baš ove Hrvatske – u kojoj od samog njenog nastanka, bez iti malo doprinosa, uživa iznimne blagodati, visoko plaćeno neradništvo novcem građana ove države i slično – i svjetskog zločinca, najvećeg krvnika hrvatskog naroda, bez trunke stida kaže: “Tito!”.
Na stranu njegovo ideološko opredjeljenje i mržnja prema svemu hrvatskom. Kriminal i pljačka koje je počinila njegova Vlada premašili su sve opačine svih dosadašnjih vlada zajedno, uključujući i one Sanaderovu i Račanovu. Samo na strahotnom Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, u vjetar je otišlo 30 tisuća solidnih radnih mjesta, država je opljačkana za desetke milijardi kuna (ne milijuna kao u slučaju Sanadera – dakle red veličina tisuću puta veći) – dok su oni koji su svemu tome kumovali, poput prijatelja mu Nina Pavića izgradili nedodirljive privatne feude. Njemu, koji ništa ne razumije, koji u životu ništa nije radio jer ništa od toga ne zna…
O Pupovcu
– Dvadeset i nešto godina nakon ratnih događaja, ne pijani četnički koljač, već intelektualac Pupovac pokušava sve njih – dakle ratna zvjerstva potpuno srbiziranog JNA naoružanog do punine prisvojenim oružjem nekad jugovojske i oružjem teritorijalnih obrana pojedinih republika, među njima i Hrvatske, s paravojnim formacijama šešeljevaca i arkanovaca ojačanih postrojbama regularnih srbijanskih policijskih i specijalnih policijskih snaga, s petom kolonom u vitalnim institucijama RH i tako redom – svesti na građanski rat. Nasuprot toj sili stajao je jedan narod kojemu je uskraćeno (često i od vlastitih izroda, raznih buda i markovića) elementarno pravo na obranu golog života, vlastitih obitelji, imovine i svetinja koje mu pripadaju.
Kad je ta razularena banda raznih martićevaca, vučurevićevaca i hadžićevaca – u koje se ubrajaju i braća i rođaci Milorada Pupovca – doživjela svoj logični finale i snagom hrvatske ratničke časti, viteštva i junaštva naslutila Oluju s Dinare, uz već teški šok munjevitog Bljeska, zaputila se u prijestolnice svojih političkih i intelektualnih vođa – akademika, đenerala i vojskovođa tipa Karadžić i Milošević.
I ovaj put taj nesretni i izmanipulirani puk po iznimno organiziranom scenariju iz Beograda zaputio se, donekle osviješćen vlastitom sudbinom, ne u mir i spokoj već u novu avanturu seoba i prvine srpstva – naseliti vekovno srpsko Kosovo i odigrati do kraja rolu svojeg svetosavskog poslanja u stvaranju Srbije od Jadrana do bugarske i rumunjske granice.
Dragan Markovina o sebi – TV zapis u razgovoru za Documentu
Na popisu 1991. godine moj tata i ja smo se izjasnili Hrvatima, a majka i stariji brat Jugoslavenima. Makar se otac osjećao Hrvatom, kada bi igrala reprezentacija Jugoslavije, svi smo se ustajali na himnu Hej Sloveni. Danas, kad čujem Lijepu našu, molim Boga da Hrvatska izgubi – meni Hrvatska ništa ne predstavlja. Naprosto ne zato što nešto mrzim, nego što smatram da je ona nešto naopako, promašeno… Ja sam danas žešći Jugoslaven od ikoga, a u mojoj obitelji uvijek smo svi bili ateisti.
Samo otvorena sučeljavanja poput onog u Otvorenom na HRT-u od 11. veljače gdje je hrvatski povjesničar dr. Ivo Lučić, pljuvaču i jugoistoričaru održao lekciju, dovode do konačne povijesne higijene i valorizacije povijesnih događaja u punini svjetla i istine, ma kome to bilo krivo.
Foto:pm/pixel
