Zločin i kazna: Koliko su učinkovite zapadne sankcije Rusiji?

Kad je počeo rat u Ukrajini, mnogima se već činilo izvjesnim kako će se stvari odvijati. Ruska bi vojska pobijedila za nekoliko dana, nedugo nakon čega bi zapadne sankcije bez presedana bacile rusko gospodarstvo na koljena.

Dogodilo se upravo obrnuto: invazija je već u petom mjesecu, ali u Rusiji nije došlo do ekonomskog kolapsa. Rublja je jaka kao što je bila prije aneksije Krima, nezaposlenost je niska, državni prihodi rastu, a Kremlj ismijava formalno neplaćanje svojih državnih obveznica kao zapadnu propagandu.

Jesu li sankcije neučinkovite? Je li se Zapad krivo izračunao, analizira za njemački ipg-journal Aleksej Jusupov koji vodi vodi ruski program SPD-pove Zaklade Friedrich-Ebert.

Ruska ekonomija dobro je poslovala prije invazije na Ukrajinu. Oporavak od pandemije bio je vrlo solidan , s rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) od 3,5 posto. Došlo je do značajnog porasta prihoda kućanstava i najniže stope nezaposlenosti; Turistička statistika i brojevi osobnih kredita skočili su više. Državni proračun je bio zdrav i raskošan, a poslovanje dobro. Onda je došla ratna odluka.

Nikada prije globalizirano gospodarstvo (Rusija ima najveći udio uvoza u BDP-u među zemljama BRICS-a) nije bilo suočeno s takvom blokadom. Samo zamrznuta sredstva Ruske središnje banke, od 300 do 400 milijardi američkih dolara, daleko su veća od zbroja deviznih rezervi Deutsche Bundesbank.

Moskva je zapravo bila iznenađena ovim zapadnim instrumentom: rublja je pala. U prva dva tjedna rata ruske su banke prijavile 30 milijardi dolara odljeva sa svojih računa. Krenula je prava bura kontra.

Vlada i središnja banka munjevito su reagirale valutnim kontrolama, zatvaranjem burze, udvostručenjem ključne kamatne stope na 20 posto i novim propisima za prisilnu prodaju deviznih prihoda privatnih tvrtki. Zapravo, Kremlj je zaključao tekući kapital unutar ruskog gospodarstva, čime ga je stabilizirao. Mora se priznati da je uspjelo i da je značajan uspjeh za rusku vladu.

Nikada prije globalizirano gospodarstvo nije bilo suočeno s takvim ćorsokakom.

Prvi udar sankcija vješto je presječen tom “umjetnom komom”. No, loša strana te obrambene strategije je osjetno usporavanje ukupne gospodarske aktivnosti – stanovništvo i poduzeća su povučeni novac vraćali u banku i on sada tamo i ostaje. S druge strane, strane investicije, koje su vrlo važne za Rusiju, vjerojatno se neće oporaviti.

Rusija se suočava s ozbiljnom recesijom, to je neosporno. Predviđa se pad gospodarske proizvodnje od 10 do 15 postoposto BDP-a. Važnije je, međutim, pitanje što slijedi.

Analiza recesija često se ilustrira slovima V, U, W ili K,

koja u obliku krivulje prikazuju tijek krize.

V predstavlja brzi, jednokratni šok i brzi oporavak – zapravo “najbolji slučaj” scenarij nakon šoka. U je dosegao dno tako da je potrebno više vremena da se gospodarstvo ponovno pokrene zbog trajnih učinaka krize, W opisuje “dvostruki pad”, dulju fazu masivnih turbulencija s naknadnim oporavkom na razinu prije krize i na K razlika je diferencirana Sektorski oporavak divergentan. Ali prognoza za Rusiju je drugačija, to je L. Taj scenarij opisuje ogroman pad ekonomske proizvodnje,

U tom kontekstu, postignuća početne financijske i valutne stabilizacije manje su glamurozna. Pravi izazov je kontinentalno razdvajanje i odvajanje Rusije od trgovine i opskrbnih odnosa. Zapravo, gledamo jednokratnu deindustrijalizaciju koja prilično naprednu kapitalističku ekonomiju vraća 30 godina unazad. Ne kolaps, dakle, nego nazadovanje. To se može ilustrirati sa sljedeća četiri zapažanja.

Prvo: Tržište rada javlja prve simptome krize, dolazi do nominalnog pada plaća zbog zatvaranja poduzeća ili skraćenog radnog vremena. U Rusiji to poduzećima nameće država i mora se plaćati iz sredstava poduzeća kako bi se prikrila “stvarna” nezaposlenost. Ovisno o djelatnosti, pad plaća je između 8 i 25 posto. Neka državna poduzeća pripremaju svoje osoblje za samodostatnost dodjeljivanjem parcela za vikendice – kako bi jaz u plaćama koji nastane mogao privatno pokriti, barem ako se sami hrane.

Portali za zapošljavanje bilježe pad broja oglasa za posao i snažan porast prijava za posao. Oko 12 posto formalno zaposlenih Rusa (otprilike 8 milijuna ljudi) ovisi o stranom kapitalu, odgovarajućoj korporativnoj prisutnosti i nesmetanim trgovinskim odnosima.

Povlačenje ili zamrzavanje inozemnih proizvodnih pogona (Volkswagen, Peugeot, Volvo, Bosch, Ikea itd.) teško je pogodilo i ruske dobavljače. Porast nezaposlenosti pred kraj godine je neizbježan. Učinci toga već se vide u maloprodaji i ruskim uslugama plaćanja. Raspoloženje potrošača dramatično je pomućeno.

Porast nezaposlenosti pred kraj godine je neizbježan.

Drugo, službena carinska i trgovinska statistika nedavno su klasificirane kao tajni podaci, što znači da se analiza mora oslanjati na neizravne podatke i izvozne statistike trgovinskih partnera. Trend je ipak nepogrešiv. Zbog uvozno-izvoznih sankcija, zatvaranja europskog zračnog prostora i prekida logističkih ruta (EU je bila ključna s 36,5 posto udjela u ukupnom uvozu), uvoz u Rusiju pao je i do 60 posto.

Osim toga, postoje učinci sustizanja globalne logističke i kontejnerske krize u sjeni pandemije. Ono što se više ne može uvoziti nisu samo robe široke potrošnje, nego prije svega bitna tehnička rješenja za preradu unutar Rusije. Brojni industrijski sektori brzo se smanjuju – proizvodnja čelika pala je za 25 do 30 posto, a proizvodnja drva za do 80 posto. Automobilski sektor do kraja svibnja bilježi pad do 97 posto (!) dosadašnjeg obujma proizvodnje.

Ruska država nastoji popuniti industrijske praznine koje su ostavile tvrtke kao što su Stellantis (Peugeot, Citroën, Opel, Jeep i Fiat) nakon njihovog povlačenja oživljavanjem domaće proizvodnje automobila, ali na nižoj tehnološkoj razini – bez zračnih jastuka, ABS sustava i kompleksa elektronika.

Pod velikim pritiskom organiziraju se domaće zamjene za Tetrapak ambalažu, kuhinjske aparate, Coca-Colu i McDonalds. Neke stvari će uspjeti, ali samostalno zamijeniti računalne čipove, servere, industrijska računala i pametne telefone jednostavno nije moguće.

Treće, Kina nije spasitelj u vrijeme nevolje. Uvoz iz Narodne Republike sada je prepolovljen. Kineska kartičarska organizacija Union Pay ne može popuniti prazninu koju su ostavile MasterCard i Visa. Ruski zrakoplovi ne lete u kineske zračne luke jer se boje zapljene u ime zapadnih leasing kompanija. Unatoč legalizaciji takozvanog paralelnog uvoza, nade Kremlja u brzu rekonfiguraciju ruskih trgovinskih odnosa nikako se nisu ispunile. Kineske tvrtke izbjegavaju konstelacije u kojima bi se mogle približiti zapadnim sekundarnim sankcijama.

Kineske tvrtke izbjegavaju konstelacije u kojima bi se mogle približiti zapadnim sekundarnim sankcijama.

Zbog toga nema kineskih rezervnih dijelova za civilne zrakoplove. Huawei zatvara poslovnice, Lenovo i Xiaomi također se tiho i postupno povlače iz Rusije. Čak i kao novi kupac za opskrbu energijom i stoga kao lijek za zapadni naftni embargo i odvajanje plina, Kina je samo djelomična opcija. Prema ruskim procjenama, izgradnja potrebnog plinovoda i infrastrukture za isporuku mogla bi potrajati i do deset godina.

Četvrto, snaga rublje nije znak neučinkovitih sankcija, već pravi pokazatelj razmjera izolacije Rusije od svjetskog gospodarstva i golemog pada domaće potražnje. Uz pad uvoza, suficit tekućeg računa iznosi preko 110 milijardi dolara.

Pad potražnje za rubljama učvršćuje snažan tečaj ruske valute. To pak otežava konkurentsku situaciju za preorijentaciju ruske industrije. “Izvoz je otrov, uvoz bi bio lijek”, rekao je German Gref, direktor najveće ruske financijske institucije Sberbank , o slijepoj ulici u kojoj je zapelo rusko gospodarstvo.

Jesu li zapadne sankcije uspješne ili ne? 

To u velikoj mjeri ovisi o očekivanjima. Jasno je da sankcije nisu mogle zaustaviti rat. Rusija je uspjela neutralizirati prvi udarac pametnom monetarnom i financijskom politikom. Također, sankcije vjerojatno neće ništa brže dovesti do kraja rata u Ukrajini. U svakom slučaju, upitno je u ovom kontekstu donose li sankcije općenito promjene u političkom ponašanju .

Zapadne sankcije označavaju dramatičnu prekretnicu u odnosima s Rusijom. Instrumenti sankcija više nisu “pametni” i selektivni, već sustavni i kazneni. Račun plaća rusko društvo koje, za razliku od oligarhije i vlasti koja sve više jača, ne može pronaći pravi izlaz iz nadolazećeg ekonomskog ćorsokaka.

Rat košta Rusiju oko 500 milijuna dolara dnevno. Sankcije će dodatno opteretiti sve manji manevarski prostor javnih proračuna. Nejasno je odakle će doći sredstva za potporu siromašnim Rusima tijekom izbijanja ekonomske krize.

Bez obzira na to, zapadne sankcije su učinkovite i logičan odgovor na rat. Oni su pokrenuli spiralu kumulativnih učinaka, podižući cijenu ruskog prijestupa. Učinci izolacije Rusije su kumulativni i imaju sve veći utjecaj tijekom vremena.

Problemi s uvozom, bijeg stranih tvrtki i uska grla u opskrbi komponentama zapadne tehnologije već dovode do kolapsa lanaca vrijednosti u zemlji. Sve veći i veći dijelovi prerađivačke industrije su paralizirani. Osim toga, sve je više problema s održavanjem, nedostaju ažuriranja softvera i nedostaju kritične komponente.

Rusija doživljava tehnološki pad koji će osjetiti svi u zemlji. Konkurentnost Ruske Federacije opada. Prejaka rublja, skupe isporuke, potrošači koji su skeptični prema budućnosti sa sve manjim novčanicima i tehnološkim problemima dovode do kraja dosadašnji ruski model rasta.

Povijesno doba prosperiteta koje je počelo Putinovim prvim predsjedanjem prije 23 godine je završilo.

Aleksej Jusupov /Foto: AFP

O autoru:

Aleksej Jusupov vodi ruski program Zaklade Friedrich-Ebert. Prethodno je bio voditelj ureda FES-a u Mijanmaru, Afganistanu i Kazahstanu. Također podržava političke aktere kao konzultant i moderator.