Zoran Milanović boluje od trihotilomanije! Što znamo o toj bolesti?

U Medicinskom leksikonu trihotilomanija (trichotillomania; grč. triho – kosa, tilen – vući, i manija), ) je opisana kao “prisilno čupanje kose s glave i ostalih dijelova tijela. Ovo se uoči tek otkrivanjem takvih područja. Pojava je opisana u slaboumnih osoba, agresivno-frustrirane, neurotične djece, a rjeđe i u shizofrenika”.

Maxportal je iz nekoliko nepovezanih izvora primio informacije da premijer Zoran Milanović boluje od trihotilomanije. Po tim navodima poremećaj je otkriven još u mladenačkoj dobi, ali je korištenjem lijekova bolest kontrolirana i nema značajnijih poremećaja.

Bolestje opisana u Bibliji

Upućeni u Milanovićevo zdravstveno stanje kažu da jako kontrolira čupanje kose i dlaka na vidljivim dijelovima tijela.

Osobe oboljele od trihotilomanije imaju neodoljivu potrebu za čupanjem dlaka iz vlastitog tijela.  Ako se pokušava oduprijeti toj potrebi, rezultat je porast napetosti koja narasta do nepodnošljivosti. Onoga trenutka kad se dlaka iščupa, napetost opada, a sve to biva praćeno osjećajem ugode i zadovoljstva.

Iako se smatra da je trihotilomanija nova bolest ona je opisna još u Bibliji. Prvi službeni opis dat je još davne 1800. godine. Međutim, do skora je bilo vrlo malo podataka o trihotilomaniji, s obzirom na to da su se oboljeli uglavnom javljali dermatologu, i to najčešće ne dajući točne podatke o uzroku gubitka kose. U osnovi te obmane ležao je strah da liječnici ne pomisle da se radi o ludilu.

Simptomi bolesti

Trihotilomanija je svrstana u posebnu skupinu oboljenja koja nosi naziv “poremećaji kontrole impulsa”. Toj skupini pripadaju još i piromanija, kleptomanija i bolesno kockanje. Kod osoba oboljelih od trihotilomanije skoro uvijek je prisutna određena doza napetosti te mnogi autori akt čupanja dlake smatraju radnjom koja snižava napetost.

Problem se uvećava nakon što se dlaka isčupa jer se javlja strah od gubitka kontrole i posljedičnog potpunog gubitka kose. Pored toga što osoba postane zaokupljena ovakviin razmišljanjima može doći i do ekstremnog porasta anksioznosti.

Poremećaj najčešće nastaje oko 12. ili 13-te godine života, u razdoblju adolescencije, pa neki autori smatraju da je posljedica hormonalnih izmjena. Kod neke djece, koja najpre isčupaju, pa pojedu svoju dlaku, nađen je manjak željeza u organizmu, a trihotilomanija se povukla nakon naknade željeza.

Najveći broj autora smatra da se radi o poremećajima na razini neurotransmitera (tvari koje prenose poruke u mozgu). Kao dokaz navode činjenicu da je trihotilomanija vrlo slična opsesivno-kompulzivnom poremećaju, za koji se zna da je posljedica poremećaja neurotransmitera, koji nazivamo serotoninom.

Pored osnovnih simptoma, mnogi oboljeli imaju i tzv. kompulzije brojanja, provjeravanja i pranja, koje su karakteristične za opsesivno-kompulzivni poremećaj. Iz tog razloga pojedini autori trihotilomaniju smatraju suptipom ili varijantom opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Ova ideja potkrijepljena je činjenicom da se ova dva problema često javljaju u istoj obitelji (što govori io genetičkoj predispoziciji) i da isti lijekovi pomažu kod obje bolesti.

Trihotilomanija ima bolju prognozu ako bolest započne prije šeste godine života. Kod ovakvih slučajeva uočeno je da se bolest često i sama povlači. U razdobljima kad život oboljelog ima pozitivan tijek, znaci bolesti mogu za određeno vrijeme nestati. Nažalost, ako se ne liječi, bolest se može aktivirati, s pojavom nepovoljnog razdoblja ili stresa.

Koje su posljedice trihotilomanije?

Trihotilomanija može imati dvojake posljedice. Najprije fizičke, može se desiti doći do trajnog gubitka dlaka na određenom dijelu tijela. Tu su, možda i značajnije (posebno za adolescente), psihičke posljedice. Sve počinje osjećajem srama zbog nemogućnosti da se kontrolira vlastito ponašanje i ekstremnim strahom od posljedica.

Javlja se i strah od ludila zbog čega oboljeli nerijetko skrivaju svoj problem. Roditelji i ostali članovi obitelji rijetko razumiju stvarnu prirodu problema. Često govore, “Zašto jednostavno ne prestaneš?” i na taj način dodatno pospješuju osjećanje krivice i sklonost ka niskom vrednovanju i samoomalovažavanju djeteta.

Osobe oboljele od trihotilomanije teško dostižu zadovoljavajuću kvalitetu života. Primorane su da često izbjegavaju mnoge aktivnosti (druženje, kupanje …), nositi kape, perike, umjetne trepavice, naočale sa širokim obodom, da olovkom crtaju obrve. Iako mnoge oboljele osobe ulaze u brak nastavljaju život sa svim normalno, postoje i oni koji izbjegavaju intimne relacije, zbog straha da će se njihova tajna objelodaniti.

Depresija je često udružena s triliotilomanijom, obično kao, odgovor na dugotrajnu demoralizaciju i nisko samopoštovanje. Doživljaj bespomoćnosti i nemogućnosti da se problem riješi takođe ima udjela u na-tanku poremećaja raspoloženja. Zabilježeni su i pokušaji samoubojstva, samoozljeđivanja, zloupotrebe raznih supstanci.

Udruženo s trihotilomanijom može doći i grickanje noktiju, sisanje palca, lupanje glavom ili kompulzivno češanje.

Liječenje trihotilomanije

Tretman se uglavnom prilagođava svakom klijentu posebno. Međutim, vrlo je važno liječenje započeti informacijom o karakteru bolesti, s obzirom na to da je iskustveno pokazano da to znatno snižava napetost i strah. Ne treba posebno napominjati da to znatno olakšava i daljnji tretman. U najmanju ruku, informacija pomaže da oboljeli shvate da nisu jedini s čudnim problemom, kao što često misle, te da se smanji osjećaj izoliranosti i samooptuživanja. Pokazalo se posebno korisnim dati informaciju da se ne radi o ludilu i da za njihov problem postoji adekvatan psihijatrijski tretman.

Od lijekova su najučinkovitiji oni koji se koriste i za liječenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Najučinkovitiji način liječenja trihotilomanije, s dugotrajnijim rezultatima, dala je kombinacija terapije lijekovima i bihevioralne psihoterapije.

U  knjizi “Problem čupanja kose: Kompletan vodič za trihotilomaniju“, američki autor Fred Penzel tvrdi da antidepresivi mogu i pogoršati stanje oboljelog od trihotilomanije.

Nakon uspješnog tretmana i zaustavljanja daljnjeg čupanja dlaka, dlake ponovo izrastu. Iznimka je kad se stvori ožiljak i povremeno kod čupanja obrva, kad nastaje trajan gubitak. Nova dlaka koja izraste može biti drugačije nijanse i teksture.

D. Lukić/foto: gov.hr