Završio je “vječni“ derbi. 2:0 za Hajduk. Zasluženo. K’o što je Rijeka više nego zasluženo prvak RH. Da smo slučajno u Jugi, koje bi to slavlje bilo! Ne možeš imati baš sve. Nije loše biti prvi ni u “državi“ u kojoj Ministarstvo kulture financira kazališnu predstavu u kojoj glumica izvlači hrvatsku zastavu iz šupka. Ili skoro iz šupka…
Moj Dinamo se sad može mirno i kvalitetno “pripraviti“ za narednu sezonu. Trebalo bi odmah, opreza radi, produžiti ugovor s Petevom bar do 2029. Tako bi otišao s vlasti s Erdoganom kojem iste godine ističe sultanski mandat. Simetrija sa sultanom nije slučajna.
Petev je u Turskoj odradio sjajne pripreme i Maminjo mu je odmah produžio ugovor iz misterioznih razloga. Kad je došao, odmah ga je Željko Sopić upozorio da Ante Ćorić, igrač vrijedan 10 milijuna eura, nije za Dinamo. Što je savjet kojeg se Bugarin drži k’o Svetog Pisma. To se vidjelo i u subotu kad je, vječna rezerva Čorić, u jednom trenutku, u kaznenom prostoru Hajduka, predriblao četiri igrača bijelih. Čudno da ga Bugarin nije odmah povukao na klupu s koje je i ušao na teren.
Drugi “genijalan“ potez Peteva bio je “šimecki“ u tur Juniora Fernadeza, Čileanca koji je u Dinamu zabio 47 službenih golova. Umjesto njega doveden je još bolji strijela(c) Guiherme koji je do sada postigao – slovima i brojkama – jedan gol. I to za drugu ekipu u drugoj ligi.
Kako bi rekao genijalni pok. Tomica Židak ”takav pregled igre“ imao je još samo Ray Charles! I dok Junior zabija u jakoj Turskoj ligi, naš Guiherme čeka da eksplodira. Nadam se da mu neće neki ISIL-ov “navijač“ iz Velike Kladuše tutnuti bombu u gepek da bi napokon eksplodirao.
Ali važno je da su plavi “gospodski klub“ kojeg svi mrze. A oni imaju tako veliko srce. Poklonili su Kramarića, Andijaševića Rijeci, Fernadeza Turcima. Dali su veliku lovu za dva desna beka Matela i Stojanovića, a umjesto njih igra na desnoj strani Šitum, koji je, inače, lijevo krilo. Masno su platili Samira, a umjesto njega igra mladac Knežević koji je dugo bio ozlijeđen. Inače, za kraj samo konstatacija: šupački klub u jadnoj državi! Pljuvanje i hračkanje sa svih strana, a “Diname“ čkomi.
Bijela boja je sinonim nevinosti. Znamo iz života da se mnoge dame koje dolaze pred oltar u bijelim “nevinim“ vjenčanicama ne mogu sjetiti kad su zadnji put bile nevine. Uglavnom, Dinamu, uz par dobrih igrača, fali i rezolutni, kompetentni i elokventni glasnogovornik da igračima u “bijelim“ dresovima iz Večernjeg, SN, Jutarnjeg i s HRT-a može na vrijeme dati do znanja kako uvijek, nakon 11 igrača (jedanaest prvenstava), na red dolaze rezervni igrači koji su, zbog legendarnog strpljenja i trpljenja, zaslužili svoj trenutak sreće.
Sad kad je prvenstvo odlučeno, vjerojatno će zečevi prestati jurišati na starog krepanog lava pa stoga jedan mali zgodan vic o zečevima u bijelim dresovima.
Pitali tako zeca: ”Zeko koja ti je najveća želja?” ”Naučiti igrati šah!” odgovori zec. ”Zašto baš šah?” ”Da pojedem lovca!” – odgovori zeko…
Tip se zove Igor Ružić. Selektor predstava koje će se igrati na ovogodišnjem “Splitskom ljetu“. Rigidni i tupoglavi desničari iz svojih ognjišta tule, cvile i beštimaju jer je Igor uvrstio “Frljićevu“ predstavu “Naše nasilje i vaše nasilje.“
Predstava koja je tako oduševila poklonike kazališta u Poljskoj da je Frlja na vrat na nos morao dati petama vjetra, a u “klerofašističkoj“ Poljskoj čekaju ga oduševljeni ”progresivci” da mu predaju ključ od – ćelije! Radnja je kozmički univerzalna, puna metafora i sugestija svima koji razmišljaju antifašistički, progresivno i koji bi opet malo svećenike nabili na ražanj kao u legendarnom Srbu 27. srpnja 1941. g.
Evo zašto zatucani desničari misle da je ta predstava blasfemična. Žena s hidžabom iz spolovila izvlači poljsku (u Splitu vjerojatno hrvatsku) zastavu, zatim Isus silazi s križa i siluje je… Ma koji ”briljantni um” je uspio smisliti ovu povijesnu scenu. To je definitivno jače od epske scene već spomenutog 27. srpnja 1941. u Srbu kad su svećenika Gospodnetića vrtjeli četnici na ražnju.
Igor Ružić vjerojatno planira uvrstiti na Splitsko ljeto i drugu Frljinu genijalnost, a to je predstava “Izopćenje“ u kojoj frljava glumica oralno zadovoljava pokojnog Ivana Pavla II. koji na sebi ima tablicu s natpisom “zaštitnik pedofila“. Za te “gromoglasne“ uspjehe Olivera Frljića već zasigurno zna kazališna javnost u Poljskoj, Austriji, pa i u Hrvatskoj. I sad na scenu stupa selektor Ružić koji je pameću i mudrošću oduševio i moju vjerojatno bivšu Facebook prijateljicu Selmu Katunarić.
Kaže Ružić: “Za pametnu i argumentiranu raspravu je uvjet da se pogleda predstava. Nakon toga možemo pričati ako treba i molitvenim susretom.“
Pametni naš Igor! Svi na Splitsko ljeto pa, uz predočenje plaćene ulaznice, kritizirajte ako ste hrabri. Tek da se zna, ne radi se tu o praizvedbi nego o predstavi čiji sadržaj i intencija govore tko tu treba psihijatrijsku pomoć – izvođači ili “oduševljeni“ gledaoci.
”Molitveni“ susret je ta predstava imala u Sarajevu. Tamo su na predstavi bili istinski ljubitelji hidžaba koje je Frljić oduševio scenom kad Isus silazi s križa i siluje glavnu glumicu. Većina euforičnih ljubitelja kazališta, naročito iz Sandžaka, bila je uvjerena da je scena s hidžabom povijesno utemeljena.
Ovih dana vodi se “pametna i argumentirana“ rasprava o “povijesnoj reviziji“ u filmu Jakova Sedlara “Jasenovac – istina“. Tu je Sedlar stvarno pretjerao. Svi, baš svi, koji su skočili na zadnje noge zbog tog “revizionističkog“ filma isti su gledali samo se ne mogu sjetiti kad i gdje.
Umjesto da se napokon k’o ljudi složimo da su ustaše i “domaći izdajnici“, kako to slikovito navodi Zoran Šprajc, pobili cirka 700.587 Srba, Židova i Roma, Sedlar to revidira na nekakvih 70.000 tisuća. ”I što je ostalo od povijesti?” grme Goldstein otac i sin. Telegram malo predviđa događaje, a malo se nada da bi nesretni Jakov mogao dobiti tri godine bukse zbog revizionizma. Pa neka režira u Lepoglavi nadaju se Bule i ekipa.
Na zaprepaštenje “kulturnjaka“ i gledatelja Žikine dinastije, Sedlar je nominiran za “Nagradu srama Zagreba“. Evo ti ga na! Lijepo su mu “spustile“ Pupovčeve Novosti. Sram Zagreb. Sad sam i ja pomalo ponosan što i dio moje love ide Novostima. “Lepa naša haubica“, ”Šupačka republika“, “Sram Zagreb“. Sve to zbog “falsifikatora“ Sedlara. Slobodoumni narod “nitko ne sme da bije“ kako je to nadahnuto govorio Sloba.
Da je Sedlar plitki revizionist postoji ohoho čvrstih dokaza. Jedan imam i ja u spisu Joa Šimunića kojeg zastupam pred sudom u Strassbourgu. Naime, UEFA je u Lozani, gdje se “sudilo“ Šimuniću, pozvala vještaka iz SAD. Tamo su vještaci, za razliku od naših, uvijek objektivni i zbog njihovog ogromnog znanja ono što oni kažu svojevrsni je “sveti gral“ destilirane istine.
Pojavio se tako u Šimunićevu slučaju vještak pred sudom, malo se nakašljao i izdiktirao u zapisnik otprilike ovo: u granicama NDH do dolaska Pavelića i ustaša velika većina stanovnika bili su Srbi, Židovi i Romi. Hrvati su došli zajedno s ustašama nakon 10. travnja 1941. Probajte pogoditi tko je “uglednom vještaku“ servirao te “antifašističke istine“. Sad jedan “notorni“ Sedlar, kako to lijepo kaže antifa Luka Benčić u Jutarnjem, ima hrabrosti izvrnuti naglavce istinu koju je potvrdio “vještak“ koji je čak iz Amerike došao da nam utuvi u desničarske glave kako je “historija“ egzaktna znanost.
Čitam mog ljubimca Vladu Vurušića i sjetih se prekrasnog međimurskog jezika. Ne laži se u Međimurju kaže “Lagati treba ni!“ Dohvatio se Vlado i Sedlara. Zašto zaostati kad ga “ceo progresivni svet čereči“. Da ne zamaram moje i tako rijetke čitatelje, Vlado najprije zaključio da je Sedlar dobio nagradu “smrada“ Zagreba “ za očiti povijesni falsifikat. Nešto znam o filmu čija je osnovna teza da je Jasenovac bio i ustaški i komunistički logor. To, naime, i nije sporno.
Sad, u stilu “lagati treba ni“, naš Vladek piše da je u filmu opaka teza kako je Jasenovac “bio komunistički, a ne ustaški logor smrti koji je za vrijeme NDH zapravo bio tek malo nabrijaniji zabavni park“ u kojem je, i po Sedlaru, ubijeno oko 70.000 ljudi. Mrak od zabavnog parka!!! Ali Vlado Vurušić, kad krene, onda je nezaustavljiv. “Sedlar kaže da ne širi mržnju, ali je na kraju svog mučnog uratka, recimo, pokazao potjernicu s fotografijama ljudi s kojima se ne slaže (Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović,Boris Dežulović i slična “stoka sitnog zuba“…
“ Prije svega, nejasno je zašto vrijeđati “stoku sitnog zuba“ uz svu zubatu stoku bez koje ne možemo živjeti. “No, to po njemu (Sedlaru) nije širenje mržnje nego istine“. Slažem se, tko normalan ne bi volio naše hrvatske Jugoslavene. Jedinstvena je to vrsta kao iz serija ”The Walking Dead”.
Pravi hodajući mrtvaci. Ante Tomić širi oko sebe pastoralu, ljubav i toleranciju. Napisao je jednom da sve desničare treba dovesti na Maksimirski stadion, uzeti mitraljez i ta, ta, ta. Na to se Vlado pravio mutav. To je, inače, klasična psihoza kod naših ljevičara, pa tako nije nikada o svom kolegi i istomišljeniku ni zucnuo nakon njegovog primitivnog podoficirskog ispada.
Pun je jugo finoće i Jurica Pavičić koji je hrvatskog klasika Slobodana Novaka nazvao ”kretenom” jer nije pljuvao po Tuđmanu. Miljenko Jergović, vrativši se iz slobodarskog Beograda, napisao je u Jutarnjem da je Tuđman “lešina s Mirogoja“, usput šireći ljubav prema “trodimenzionalnom“ Draži Mihajloviću. Ta je “ljubav“ iziritirala Velimira Viskovića kod kojeg je popustila “partijska“ disciplina pa je javno napao našeg pastoralnog Miljenka.
Zadnji s tobožnje potjernice je notorni Jugoslaven Boris Dežulović, nagrađen zbog boljševičke kolumne u kojoj iskreno priznaje da je dobro što je Vukovar pao. Vlado Vurušić nezaustavljivo napreduje na ljestvici jugo piskarala. Uskoro će dostići Jelenu Lovrić, Borisa Vlašića, Branimira Pofuka, Davora Butkovića, Vedranu Rudan itd. Čudim se samo kako se Vurušić, u pljuckanju po Sedlaru, nije poslužio s jednim relevantnim kritičarem opće prakse.
Zvijezda Centra Simon Weisenthala je Ephraim Zuroff, vjerodostojan kao na primjer kad bi Lavrentij Pavlovič Berija počeo bulazniti o ljudskim pravima. To je čovjek koji negira genocid u Srebrenici. Čovjek koji se stalno javlja iz Beograda. Čovjek koji kao da ne “zna za čuvenu “depešu“ Milana Nedića Hitleru kojom ga obavještava da je Srbija prva u Evropi “Juden frei“. I na kraju zamislite euforiju, iskreni aplauz, Večernjakovu ružu, Zuroffovo slinjenje da je nagradu Grada Zagreba dobio veliki hrvatski redatelj, ovjenčan nagradama iz Poljske, Austrije, Sarajeva, Rijeke – Oliver Frljić.
Koju bi tek sreću osjetila naša “gospođa ministrica“ Nina kao osoba koja je nesebično, s našom lovom, ”podboltala” našeg Olija. Ognjištari pomalo dvoume je li ona kao političarka ustvari ukrala naš novac za svog Olia.
Neprekidno se ponavlja jedno zlobno pitanje: koja je razlika između političara i lopova? Odgovor s Facebooka je za peticu: jedina razlika je što mi biramo političare, a lopovi biraju nas…
Sad pokoja kraća mudrost kojom nas obasipaju ljevičari. Josip Juratović Jura, hrvatski Jugoslaven koji je dogurao do Bundestaga, čest je gost u Jutarnjem i Večernjem. Maršalov obožavatelj je neki dan osvanuo i na HRT-u. Svoj mudri automehaničarski govor završio je otprilike ovako: zahvaljujući europskim vrijednostima, mi nismo u zadnjih 70 godina imali rata u Europi. Jura lupa k’o “Maksim po diviziji“, a novinarka HRT-se ljubazno smješka uglednom gostu… E, moj narode!!! Sad znaš da smo dobili državu bez rata. K’o Česi i Slovaci. Vražju sreću smo imali.
SDP je opasno zaprijetio Banskim dvorima. Imate osam dana da maknete HOS-ovu ploču u Jasenovcu, a petnaest dana da promijenite grb na ploči. Klasičan primjer pucanja samom sebi u nogu. Grb HOS-a s pozdravom ZDS legaliziralo je Ministarstvo uprave u Vladi Ivice Račana. Nakon Račana SDP je bio na vlasti još četiri godine pa “zloglasnom“ grbu nije pala ni jedna “ustaška“ dlaka s glave. Ako ova Vlada ne bude poštivala prekluzivne rokove od osam i petnaest dana, SDP će još jednom postaviti oštro pitanje Vladi. I tako u beskraj… barem dok ne prođu lokalni izbori.
Zove me čitatelj iz Splita. Nekad je radio Ministarstvu vanjskih poslova. Moli da putem ove kolumne postavim pitanje gdje su završile dvije skupe slike Krste Hegedušića? Prva je poznata “Krvavi tragovi“, a druga “Jesen na kanalu“. Obje je slike Ministarstvo vanjskih i europskih poslova kupilo, ali po njegovim saznanjima nikada nisu stigle na Zrinjevac.
Nisu čak ni u veleposlanstvima RH diljem svijeta. Znam da ovu neuglednu kolumnu ne čita nitko u MVP, ali obećao sam svom čitatelju kao i zbog pokojnog Krste Hegedušića koji bi gore u oblacima volio znati gdje su završile njegove slike. Ako ništa drugo, to bi barem trebalo zainteresirati Patriciju Kiš, likovnu kritičarku Jutarnjeg.
”Tolerantni “ Oscar Wilde piše: “Glavna zadaća kritičara umjetnosti trebala bi biti da uvijek i o svemu – drže jezik za zubima“.
